Prije manje od dvije godine, činilo se da je situacija između Izraela i palestinskih teritorija na ivici katastrofe. U novembru 2012. Izraelci su usmjerili svoje zračne napade na Pojas Gazze, dok su militanti uzvraćali raketama na izraelske gradove. Veliki broj Palestinaca je ubijen a izraelske porodice su bile prestrašene, međunarodna zajednica se podijelila i bila je nesigurna kako se nositi sa tim. Iskusni međunarodni posredinici su izgledali nemoćno.
U stvari, jedan čovjek je bio u stanju iako je bio svjetski lider samo nekoliko mjeseci. I, nažalost, bio je svjetski lider samo još nekoliko mjeseci.
U to vrijeme, uloga egipatskog predsjednika Muhammeda Mursija u izraelsko-palestinskim pregovorima bila je nešto poput otkrovljenja. Nakon zaključenja pregovora, sve strane su se složile da je Egipat odigrao ključnu ulogu u rješavanju krize. Evo kako je Michael Birnbaum iz Posta opisao situaciju 2012.:
Krajnji rezultat – sporazum između Izraela i Hamasa, koji su dugo odbijali da priznaju jedni druge, posredstvom susjedne islamističke vlade – bio je nezamisliv prije nego što je Arapsko proljeće preoblikovalo regiju prije manje od dvije godine, srušivši autokrate koji su dugo držali politički islam po strani i ojačavši nekada izolirane grupe poput Hamasa.
Mursi je odigrao drugačiju ulogu nego njegov prethodnik, Husni Mubarak. Iako je Egipat posredovao i ranijim mirovnim pregovorima, kritičari egipatskog autokrate dugo su tvrdili da je pokleknuo izraelskom i američkom pritisku da izolira Pojas Gaze i Hamas. Mursi, naravno, je dio Muslimanske braće, islamskog pokreta koji je na kraju i rodio Hamas. Ubrzo nakon ulaska u ured, on je olakšao putovanje Palestincima preko prijelaza Rafah na jugu Gaze, mali ali vrijedan korak ka promjeni stanja.
Kada su pregovori počeli u novembru 2012. niko nije bio iznenađen kada se Mursi našao na strani Palestinaca. Ono što je, međutim, bilo iznenađujuće jeste da je to bio u stanju izvesti a da ne ostavi po strani Izraelce. Egipatski predsjednik je obećao da će se, na primjer, pridržavati izraelsko-egipatskog mirovnog sporazuma iz 1979. i da će komunicirati sa Izraelom i SAD-om dok su tenzije rasle. Komunikacija i dobra volja su se pokazele plodnosnim. Samo nekoliko minuta prije nego što je posredovano primirje stupilo na snagu, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je javno izjavio da želi iskazati svoju ‘zahvalnost naporima Egipta da dođe do prekida vatre“.
Vremena su se promijenila, a Mursi nije tu da posreduje današnjoj izraelsko-palestinskoj krizi. Prvi demokratski izrabrani vođa Egipta je svrgnut prije godinu dana; on se suočava sa velikim brojem krivičnih prijava koje se odnose na vrijeme dok je bio na vlasti. Mursija je na kraju zamijenio egipatski vojni vođa Abdelfettah es-Sisi na ovogodišnjim izborima, izborima koji su razočarali veliki broj međunarodnih posmatrača.
Zapravo je nejasno šta Sisi poduzima u vezi palestinske situacije. S jedne strane, od kako je izabran, znatno je pooštrio granice sa Pojasom Gaze. Međutim, prije nego što je izabran, rekao je da neće primiti izraelskog premijera ukoliko ne učine ustupke Palestincima. Egipatski ambasador na palestinskim teritorijama, Vael Nasr el-Din, je prisustvovao dženazi palestinskog tinejdžera kojeg su po navodima ubili izraelski ekstremisti ovog vikenda i tu postoji neka vrsta egipatskog posredovanja. Hamas svakako da nije prirodni saveznik nove vlade Egipta, ali, kao što je to primijetio palestinski politolog, Ali Džerbavi u uvodniku New York Timesa, čini se da Sisi pokušava da svoju vanjsku politiku okrene u nezavisnom smjeru daleko od američkog utjecaja. Iskazivanje veće podrške palestinskom pitanju može biti način da pokaže geopolitičku moć Egipta drugim regionalnim divovima, Turskoj i Iranu.
Da li bi Mursi sada bio u mogućnosti da ublaži napetost između Izraelaca i Palestinaca? Možda ne-trenutna situacija je drugačija od one u 2012. i nedvojbeno daleko složenija. Ali, teško je poreći da je sa vojnim udarom koji je zbacio Mursija ugašena jedna od najsjajnijih tačaka bliskoistočne diplomatije prije nego što nam je postala najpotrebnija. A mi još uvijek nismo sigurni šta ga je to zamijenilo.
(Washington Post)
Autor: Adam Taylor
(IslamBosna)
