Koalicija predvođena S. Arabijom uvrstila Svjetsku uniju islamske uleme na listu terorističkih organizacija

2
0

Koalicija predvođena Saudijskom Arabijom koja je nametnula blokadu Katara dodala je još 11 pojedinaca i dvije organizacije svojoj ‘terorističkoj’ crnoj listi.

Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat su u junu prekinuli sve diplomatske i trgovinske odnose sa Katarom optužujući ga da podržava ‘terorizam’ i da je blizak Iranu, optužbe koje Doha negira.

U saopćenju Saudijske Arabije, Egipta, UAE i Bahreina navodi se da su na svoju ‘crnu listu’ stavili Svjetsku uniju islamske uleme (IUMS) i Međunarodno islamsko vijeće (IIC).

IUMS sa sjedištem u Kataru je osnovan 2004. godine većinom od učenjaka koji pripadaju Muslimanskoj braći i kojim predsjedava utjecajni šejh dr. Jusuf el-Karadavi.

Među njegovim članovima su dr. Selman el-Auda, kojeg su saudijske vlasti uhapsile prije više od dva mjeseca, tuniški političar Rašid el-Ganuši, marokanski učenjak Ahmed Resjuni i brojna druga islamska ulema.

“Navedena dva entiteta su dvije terorističke organizacije koje promovišu terorizam koristeći islamsku retoriku kako pokriće za olakšavanje terorističkih aktivnosti”, stoji u saopćenju.

Koalicija predvođena Saudijskom Arabijom na svoj spisak dodala je 11 pojedinaca, uključujući i trenutnog vođu Muslimanske braće, Izzet Ibrahima.

IslamBosna.ba


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Koalicija predvođena S. Arabijom uvrstila Svjetsku uniju islamske uleme na listu terorističkih organizacija


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Postojala je priča o tome kako je neki Mihajlo Velimirović, zvani Miha, čovek veseljak kome čaša nije bila strana, na katolički Božić, negde krajem osamdesetih godina burnoga prošlog veka, neobrijan, neuredan i u nekakvim bucama ušao u katoličku crkvu u Slunju tokom polnoćke i pozdravio sve prisutne sa: “Pomoz’ Bog, junaci!” Možda je ova priča i potpuno neistinita, možda delimično istinita, a možda je i bilo tako, jer je pomenuti Miha (koji je, uzgred budi rečeno, kao izbeglica u “Oluji” dospeo negde na Kosovo i tamo poginuo 1999. godine u NATO bombardovanju Jugoslavije) bio poznat kao, u biti, dobrodušna šaljivčina i Hrvatima iz Slunja i okoline pa mu ne bi ni zamerili takvo nešto, ali zato je istina da je moja starija sestra (u stvari, moje su obe sestre starije od mene), koju sam ja iz nekog nepoznatog dečjeg razloga od mojih najmlađih godina zvao Dada, dok sam mlađu sestru zvao Seja, dakle da je moja starija sestra na katolički Božić 1988. godine prisustvovala polnoćki u katoličkoj crkvi u Karlovcu, a na poziv jedne od svojih najboljih prijateljica u Karlovcu, koja je bila Hrvatica po nacionalnosti. Ovo navodim kao jedan od mnogih primera kako smo u to predratno vreme živeli u slozi i prijateljstvu sa našim sugrađanima Hrvatima u Karlovcu, a tako je bilo i na širem prostoru Korduna. Moja sestra Dada je bila toliko dobra prijateljica sa njom da je na poziv svoje prijateljice znala ponekad, vikendom, i da noći u toj hrvatskoj kući, gde su je roditelji njene drugarice dočekivali kao nekog najrođenijeg (a imali su osim kćeri još i jednog sina). Ja se sećam kako je sestra pričala, kad je prvi put noćivala kod njih, kako u njihovim spavaćim sobama iznad kreveta stoji krst sa raspetim Hristom (čega kod nas Srba nije bilo u kućama). Dabome, ona je na toj katoličkoj misi 1988. godine bila samo pasivni posmatrač koji je stajao sa strane, ali je kraj nje takođe stajala i njena prijateljica, s tom razlikom što se ona krstila, tj. “križala” kako kažu Hrvati, što je i normalno, kao što je normalno i to da je moja sestra svu tu misu samo posmatrala sa nemim poštovanjem prema tuđoj veri. I to obostrano poštovanje i uvažavanje je postojalo, interesantno, paralelno sa celim nizom oštrih šala i viceva na račun srpsko-hrvatskih odnosa, koji su bili opterećeni teškim nasleđem Drugog svetskog rata, ali koje viceve i šale niko nije uzimao ozbiljno. U tom smislu se može tumačiti i šala gorepomenutog Mihe (pod uslovom da se stvarno i dogodila). Pogotovu je za Hrvate kod Srba na Kordunu (naročito starijih) postojao neki kao podrugljiv naziv “Kranjci”, čiju genezu ja ni do dana današnjeg nisam odgonetnuo. A i sami Hrvati su bili svesni toga nadimka o čemu ću navesti jedan slučaj gde sam lično prisustvovao pa, u neku ruku, bio i glavni akter. Upravo negde krajem tih osamdesetih godina 20. veka, kad sam već bio završio četvrti osnovne, pa se više nisam smatrao baš tako malim, mada sam bio i dalje nekako bebast i nežan, uz to i stidljiv (“srameći” rekli bi na Kordunu, “divlji” rekla bi očeva tetka koja me, ipak, volela mimo svu ostalu decu svoje rodbine – jer svoje dece nemaše) kod moga đeda i babe sa majčine strane, koji su živeli na Kordunu, radio je nešto neki električar, Hrvat, koga su zvali Dragec i koji je živeo, čini mi se, negde na Švarči ili u Mrzlom Polju, čovek za koga su svi govorili da je blage i dobre naravi i koga sam ja kao takvog i zapamtio. Jer beše letnji raspust, ja sam boravio par dana kod đeda i babe na selu, a on je upravo tad nešto poslovao sa strujom u njihovoj novoj kući, pa sam imao priliku da ga bliže upoznam, a čuo sam ga pominjati i ranije. Beše to omanji plavokos čovek, prilično debeo, dobroćudna lica sa blagim plavim očima, govorio je prijazno, naročito sa decom. Šalio se sa mnom i govorio u šali da me treba ženiti, pa mi jedan dan reče: “Imam ja za tebe dobru curu kod moje kuće” – mislio je na svoju kćerku – “ali nećeš ti htjeti nju uzeti, nećeš ti htjeti ‘Kranjicu’!” (Ovu poslednju reč on je izgovorio naglasivši ono slovo “i”, budući da je bio Hrvat, jer Srbi su ovu reč izgovarali sa naglaskom na slovu “a”.) Čovek je, eto, u šali nazvao svoju kćerku podrugljivim i poluprezrivim imenom kojim su Srbi na Kordunu zvali Hrvate (u Sremu Hrvate stariji ljudi zovu “Šokcima”). Nego, meni to nije ni bilo važno, ja sam crvenio od stida što me, eto, “žene”. Dragec je mene pri tom dobrodušno milovao po vranoj kosi, a ja gledao u zemlju. Čuo sam da je Dragec i nakon rata 1991-95. godine ostao i dalje u dobrim odnosima sa Srbima koji su ostali gore, u starom kraju, kao i sa onima koji su se vratili gore (mada i jedni i drugi čine samo ostatke ostataka Srba na Kordunu), i da je ostao prirodan kao da rata nije ni bilo. A budući da sam to čuo sa više strana, nemam razloga da u to ne verujem. Na žalost, pre jedno šest godina čuo sam da je umro, mada ne beše jako star, ali je nešto bolovao duže vreme. Dragec je rekao u šali da ja neću uzeti njegovu kćer jer je “Kranjica”, u vreme kad smo i ja i ta “Kranjica” bili deca od desetak godina, ali u stvarnosti je mešovitih brakova između Srba i Hrvata bilo dosta, ne doduše koliko onih između supružnika iste nacionalnosti, ali opet jako dosta. I tu ću navesti jednu zgodu za koju sam slušao, a koja se dogodila, kažu, negde krajem sedamdesetih godina prošlog veka. Neka Nada Karamarković, Srpkinja sa Korduna, udala se za jednog Hrvata iz Barilovića, dole jugozapadno od Karlovca. Jednom prilikom vozila se sa svojim mužem ne znam kuda, a u autu je bila s njima i njena nekakva tetka. Za Nadu se govorilo da nije mnogo razmišljala šta, kad, gde i pred kim će nešto “bubnuti”, pa tako i sad reče toj tetki: “Jo, tetka, Kranjci mogu jesti što ne može niko!” (A za “Kranjca” se udala i on to sluša!) Njena tetka nije ništa rekla – šta i da kaže! – a “Kranjac” da li je to shvatio kao šalu ili uvredu ne znam, tek prećutao je. (To je pričala ta njena tetka, a priča je do mene stigla iz desete ruke, pa možda i nije bilo baš tako, isto kao sa onim Mihom). Bilo kako bilo, znam da se među našim ljudima, kad bi se šalili na račun Hrvata, među ostalim govorilo kako mogu mnogo jesti, a navodilo se još štošta što i nije baš ugodno. Bilo je i drugih šala. Tako je, npr., u Karlovcu, u Radićevoj ulici (po meni najlepšoj karlovačkoj ulici u ono vreme) postojao kafić “Gradska straža”, na čijem je cimeru i podmetačima bio nacrtan vojnik karlovačke gradske straže iz 19. veka. Neki naši srpski mladići bi, odlazeći u taj kafić, u to vreme imali običaj u šali reći da idu u “Gorsku stražu”, o kojoj su nešto bili načuli. Jedna od šala naših mladića u tim predratnim godinama bila je i da, govoreći o borbama u Drugom svetskom ratu, kažu: “Mi kroz vodu, a voda do brade” (pri čemu bi rukom prevukli preko polovine stomaka), iako je Kordun bio poznat kao partizanski kraj, i to zahvaljujući upravo Srbima sa Korduna koji su činili najveći deo borbenog sastava partizanskih jedinica na ovom području. Pa ipak smo u ta vremena živeli lepo i prijateljski sa Hrvatima. Vjerovatno su i Hrvati, među sobom, u to vreme, imali svoje šale na naš račun, i ništa ne bi bilo strašno da je sve ostalo samo na šalama. Što se mene tiče, i ja sam u to vreme iskreno smatrao, kao što smo u školi učili, Jugoslaviju “našom širom domovinom”, a Hrvatsku “našom užom domovinom”, pri tom ne smećući s uma svoju nacionalnu pripadnost. Tragični događaji koji su ubrzo nastali, kad su šale postale stvarnost, doveli su do toga da 1991. godine napustim rodni Karlovac i da se sledeće godine nastanim u Slunju, koji su naši zauzeli novembarskih dana 1991. godine. I tad sam ugledao srušeni toranj katoličke crkve u Slunju, one iste crkve u koju je pokojni Miha, navodno, par godina ranije ušao za vreme polnoćke, na katolički Božić, na način opisan na početku ove priče. Srušeni toranj nije bio šala nego stvarnost. A u mom rodnom gradu, s druge strane, HDZ-ovska vlast je 1993. godine “proslavila” katolički Božić tako što je doslovce sravnila sa zemljom našu crkvu Svetog Nikole jer je “oštećena četničkim granatama predstavljala opasnost za prolaznike”…

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.