Ko skriva spomenike islamske kulture?

1
3

Novi Pazar, grad koji vjekovima egzistira u dolini rijeke Raške, na obroncima planina Rogozne i Golije i u podnožju Pešterske visoravni, tokom svih godina svog postojanja bio je stjecište i most gdje su se susretale različite vjere, kulture, narodi i običaji. Okrenut i prema istoku i prema zapadu, ovaj grad je bio raskrsnica puteva koji su vodili od Bosne i Dubrovnika, preko Skoplja, do Soluna i Istanbula.
Svi ljudi koji su u njega došli i koji su kroz njega prošli, ostavili su svoj trag kao mali kamenčić u  beskrajnom historijskom mozaiku.
Prije dolaska Turaka na ove prostore postojala su naselja, manja i veća, koja su naseljavali kršćani. Arheološki lokaliteti i iskopine tih naselja i danas se nalaze u okolini grada. Arheolozi se ne mogu dogovoriti da li je najveće naselje bilo na Pazarištu, ili je bilo na lokalitetu Podbijelje – Krivača, gdje se danas nalazi Industrijska zona grada, ali je činjenica da iz tog perioda potiču vjerski objekti Manastir Sopoćani, Manastir Đurđevi stupovi i Petrova crkva, objekti koji su u tom vremenu služili za obavljanje vjerskih obreda kršćanskog stanovništva.
Dolaskom Turaka i utemeljenjem grada Novog Pazara od strane Gazi Isa-bega 1461. godine, izgradnjom džamije i mekteba na lokalitetu današnjeg Fakulteta za islamske studije, izgradnjom hamama, hanova, bezistana, vodovoda, dućana i svega onoga što je bilo potrebno da bi jedan grad u petnaestom vijeku živio, promijenio se izgled i arhitektura ove pitome doline.

Turska država je organizaciono-administrativno bila podijeljena, između ostalog, i na sandžake. Jedan od tih sandžaka jeste i Novopazarski sandžak u kome su Bošnjaci muslimani i Srbi kršćani živjeli, i još uvijek žive, uz međusobno uvažavanje, toleranciju i poštovanje različitosti. To poštovanje i suživot datira još iz perioda osnivanja grada u 15. vijeku. Svako je imao svoju vjeru, svoje običaje, svoju kulturnu i obrazovnu autonomnost, ali to nije smetalo da se uspostave i odnjeguju dobri međuljudski, prijateljski i komšijski odnosi.
Za preko pet stotina godina vladavine na ovim prostorima muslimani su pomogli kršćanima da obnove i sačuvaju sve najznačajnije objekte kršćanske kulture i religije. Sopoćani, Đurđevi stupovi, Petrova crkva i danas stoje kao svjedoci vremena, kulture i arhitekture jednog od naroda koji živi na tlu Sandžaka.

Ali nisu samo obnavljali tuđu, već su muslimani izgrađivali i svoju arhitekturu. Veleljepne džamije sa kupolama i vitkim minaretima koja paraju nebo, stara Novopazarska banja, Isa-begov hamam, bezistani i hanovi, karavan-saraji, tvrđava sa tri bedema i Kulom motriljom, specifične kuće pokrivene ćeremidom i sređene bašče oko njih, kaldrmisane ulice kroz koje su vijugale brazde sa čistom vodom, mahale sa uskim sokacima i zbijenim kućama koje su odisale prisnošću i povezanošću među komšijama, jesu do tada neviđen arhitektonski stil na ovim prostorima. Novi Pazar je rastao i razvijao se, pa je prema nekim istoričarima u jednom trenutku bio veći i ljepši i od Londona i od Pariza.
A onda su došli ratovi i bune. Prvo Balkanski, pa onda oni veliki Svjetski, koji su se paradoksalno, uvijek vodili u ime mira.
U svim tim ratovima uvijek je stradao poneki dio arhitekture grada, a njegova ljepota se krnjila. Ali grad je uvijek najviše stradao u takozvanom miru. Gradom i cijelom regijom sa državnog nivoa vladali su razni vladari, od monarha preko „najvećeg sina svih naroda“ i „balkanskog kasapina“ pa do današnjih „demokrata“. Svima njima kao da je u opisu radnog mjesta i postavljenih ciljeva i zadataka bila jedna jedina misao – upropastiti i uništiti islamsku arhitekturu i kulturu.

Komunisti su u ostvarenju ovog cilja otišli najdalje. Bukvalno su srušili 80% objekata u centru grada, promijenili mu izgled i upropastili ga ružnim zgradama od betona, ponosom socijalističke arhitekture, kojima ne priliči da budu u centru grada i koje ga samo ruže. Umjesto da očuvaju autentičnost Tijesne čaršije, da je restauriraju i obnove, a da predviđene zgrade zidaju na periferijskim livadama, komunistički arhitekte su samo rušili, otimali vakufsko i zatirali svaki trag islamske arhitekture. Sarajevo se danas ponosi Baš-čaršijom i hiljade turista je posjete svake godine, a Novopazarska čaršija je bila slične ljepote.
U tom svom pomahnitalom rušilačkom pohodu nisu se libili da ruše i džamije, pa stariji Novopazarci govore o nekoliko srušenih, a najupečatljivija je velika Kolo džamija. Ono što nisu stigli da poruše ostavili su da pod naletom zuba vremena propada i samo se uruši, a svaki pokušaj lokalnog stanovništva da spasi što se spasti može bio je sprječavan zabranama i pravnim rješenjima svakojakih „zavoda za zaštitu spomenika kulture“. Jedan od takvih primjera je i Isa-begov hamam u centru grada o kome niko godinama nije vodio računa, a Pazarci su nemoćno posmatrali kako propada.

Ali opet je i pored masovnog rušenja ostalo dosta objekata koji svjedoče da muslimani na ovim prostorima žive dugi niz godina. Altun-Alem džamija, Lejlek džamija, Amir-agin han, Tvrđava, Kula motrilja, Stara banja…
I dolazimo u vrijeme današnje, kada su u Srbiji na vlasti „demokrate“. Putnik namjernik koji dolazi u Novi Pazar, turista, strani ili domaći, iz kog god pravca da ulazi u Novi Pazar, pored puta će moći da vidi samo znakove i putokaze za Sopoćane, Đurđeve stupove i Petrovu crkvu, kao da u ovom gradu ne postoji nijedan drugi objekat i spomenik kulture. Kao da ovdje ne živi niko do Srbi. Bošnjaka kao da nema. Niti jednog putokaza za Gazi Isa-begovu medresu, Fakultet za islamske studije, Altun-Alem ili Lejlek džamiju, dvije najpoznatije, a o drugim džamijama i ustanovama da i ne govorimo, a u samom gradu ih ima preko 30.

Sopoćani, Đurđevi stupovi i Petrova crkva jesu kulturno i historijsko naslijeđe ovoga grada i treba da su označeni, ali oni su samo jedan dio tog nasljeđa. Drugi, znatno veći dio kulture i istorije Novog Pazara čine objekti koji su nepravedno izostavljeni sa putokaza i nisu označeni. Zbog čega je to tako? Zašto se i na ovom polju vrši diskriminacija? Radi li to neko smišljeno i namjerno, ili se samo poštuje diskriminatorski Ustav Republike Srbije, donošen od strane „demokrata“, koji Srbiju definiše kao državu srpskog naroda i ostalih građana, pa „ostali“ nemaju prava da se čuju i vide? Jesu li „ostali“ dobri jedino kada ćute i ne traže prava koja im pripadaju? Pitanja je mnogo, a odgovora niotkud.
Islamska zajednica u Srbiji, jedina institucija koja se bori da se čuje glas obespravljenih i diskriminisanih Bošnjaka, koji potpadaju pod ustavnu kategoriju „ostali“, više puta je slala nadležnim institucijama i organima dopise i zahtjeve da se ova nepravda ispravi, da spomenici islamske kulture i arhitekture dobiju ravnopravan tretman i da se prekine sa ovim diskriminatorskim odnosom. Kakav odgovor od nadležnih je dobijen mogu na ulazu u grad iz svih pravaca pročitati svi putnici koji u Novi Pazar dolaze ili koji kroz njega prolaze.

Autor: Nermin Gicić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Sva mjesta u Sandzaku se suocavaju sa istim problemom.Ako se malo protumara crnogorskim dijelom Sandzaka,mozemo vidjeti da na ulazu u opstine stoje table sa imenima crkava,ali i dzamija.Sto mi ovdje mozemo uciniti za rijesenje ovog problema?Da li urgirati kod nasih politickih stranaka da stave to pitanje na dnevni red skupstine (lokalne),ili da se mi sami organizujemo,skupimo novac,i napravimo table na ulaze u opstine,gdje se upucuje na nasu islamsku bastinu,mislim da bi se uz malo volje mogli napraviti vrlo lijepi panoi,ofarbani u zeleno.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.