23. Novembar 2013
sulejman alickovic

Piše: Sulejman Aličković

Ko to žuri da sve one gradine koje do sada nijesu imale imena proglasi Srpskim. Tako to ide u žurbi da čak i imena naselja neznaju iako se u dokumentima može pročitati. Ime zadnje gradine o kojoj govori arheolog „Dostinik“ ne postoji. Konstantin Porfirogenit piše i navodi „Destinik“ ili Destinikon. Nažalost Srpski arheolozi ne prate jedni druge jer ovaj grad je odavno otkriven na Kosovu tako bar oni tvrde. Pošto najnovija zbivanja pokazuju da se historija može tumačiti i ovako i onako, pa se “malo modificirati“ prema trenutnim potrebama, tu su i različita viđenja hroničara iz raznih epoha, tako da i ova priča služi samo kao priča. Zar se mora prikrivati istina o Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, kod Novog Pazara, ona nije oduvek bila pravoslavna, jer pravoslavlje kao ogranak hrišćanstva, prije 1054. godine, nije postojalo. A crkva je, svakako, sagrađena mnogo prije sredine XI veka. Takođe se postavlja pitanje otkud sada ovaj Dosttanik „Destinik“ zar nije on već pronađen? Evo šta piše dr. Đorđe Janković sa Katedre za srednjovjekovnu arheologiju – Filozofski fakultet, Beograd, predmet: Srednjovjekovna arheologija: „Središte srpske države u IX-X stoljeću bilo je u Metohiji“. To proizilazi iz historijskih i arheoloških podataka. Naime, smatra se da je u Metohiji bio grad Destinik u IX-X stoljeću, prvi među gradovima koje u Srbiji navodi car Konstantin VII Porfirogenit. Analogno Hrvatskoj, gde je prvonavedeni grad Nin ujedno i sjedište episkopa za Hrvatsku (DAI, cap. 31; N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975, 232-239) i Destinik je bio prestonica i sjedište episkopa Srbije. Mjestimična iskopavanja preduzeta u Pećkoj patrijaršiji 1931-1932, otkrila su u temeljima mnogo veću staru crkvu, možda trobrodnu baziliku, kojoj pripadaju bočni zidovi središnje crkve Svetih Apostola (M. Canak-Medic; L’architecture de la premiere moitie de XIIIeme siecle, II, Institut pour la protection des monuments historique de la Republique de Serbie, Beograd 1995, pp 16-29). Jedino se značajem ovog starog hrama, verovatno starog episkopskog sjedišta, može objasniti njegov izbor za prijesto srpskih arhiepiskopa u XIII stoljeću, a ne u nekom monumentalnijem hramu, kakva su bezmalo sva episkopska sjedišta tog vremena, takođe podignuta na starijim svetilištima.

Duboki značaj Kosova Polja kao matičnog prostora za srpski narod, pokazuje i raspored dvoraca Nemanjića, najslavnije srpske dinastije (1166-1371). Njihova koncentracija najveća je na jugu Kosova polja, oko današnjeg Uroševca, gde se nekada nalazilo Svrčinsko jezero (S. Cirkovic; Palais princiers autour de l’ancien lac de Kossovo, Recherches sur Vart, 20, Matica Srpska, Novi Sad 1989, pp 83). Tu je središnje razvode Balkanskog poluostrva. Iz nekadašnjeg jezera, danas iz rečice Nerodimke, vode otiču istovremeno i u Crno i u Egejsko more. Tu su bila smještena četiri dvorca: Nerodimlja (gde je bila palata i u VI stoljeću), Pauni (mesto se spominje u XI stoljeću), Svrčin i Štimlje. Zapadno od Štimlja je razvode prema Jadranskom moru. Izbor ovog položaja za najčešće boravište srpskih vladara ne može biti slučajan. Vratimo se sada Gradini nedaleko sela Vrhsjence u samom selu leži nekropola stećaka. Istina je da se na putu Vija metalika nalazi i gradina kod Vrsjenice. Odavde se mogu kontrolisati karavani, obezbjeđivati njihova zaštita od vremena Ilira pa do dolaska Osmanlija. Mnoga mjesta zabilježiše i Osmanski defteri 1468/69: Pirteš ?, VRHSENICA domova 9, neoženjenih 5, Prihod: 625. U napomeni stoji: U orginalu Vrh-Seniča. Danas naselje Vrsenica je jugoistočno od Sjenice. Kao što vidimo i ovdje se izbjeglo slovo h poznato je i zašto. Nemogavši izbeći istinu da je saobraćajnica postojala hiljadama godina ipak se izgovorila rečenica: „Ovom drevnom saobraćajnicom između obronaka Golije i Pešterske visoravni, već hiljadama godina cirkuliše roba između centralnog Balkana i jadranskih luka.“ Iz koje izvlačimo zaključak da su pred iliri, Iliri bili ti koju su trasirali ovu saobraćajnicu. Normalno naseljavali ovaj prostor i pravili svoje gradove i naselja.

suljo a

– Ovo je deo puta Vija metalika, kojim su metali iz istočnog dela provincije Dalmacije, iz kopova Kopaonika i Rogozne. Kada znamo da su postojale trgovačke razmjene u samoj unutrašnjosti Starog Ilirika vjerovatno možemo donijeti zaključak da su postojali i putni pravci koje su poslije samo iskoristile Rimske Legije i tim pravcima osvajale i teritoriju Sandžaka. Kako u svojoj studiji reče Papazoglu „negdje na sjeveru Crne Gore dogodila se najveća bitka Ilirski ratnika sa rimskom legijom“, (Rimske legije su mogle proći samo tamo gdje je postojao put zbog svojih tešikih oklopa) Bosnsko – dubrovački put su koristili trgovci i u antičko doba to je neosporno. Dubrovački pute se kretao od Foče Pljevalja Limskom dolinom, Prijepolje (Hisardžik) Miloševac, Kaćevac Kearaula, Goraćica, Sjenica, Brniica Štavalj. Putni pravac u nauci poznat Zetski put nije nastao u vremenu Osmanlija to sa sigurnošću mogu tvrditi a ni za vrijeme Rimljana, jer logično da su tim putem prolazili još Iliri njegova trasa nas vodi ispod Kraljevskog grada Ilira Arse-Ras. Put se od Pazarišta odvaja u dva pravca jedan vodi uzvodno pored rijeke Raške do sela Bagri tu prelazi preko Raške, pa uz kosu Siječe, brdo i selo Crnoču, nastavlja Koštampolja, Devreča, Grdaca, Suhodola, Korita i Bihora gdje se spaja sa putem što je dolazio od Sjeničke visoravni i Moravice. Postoje oni historičari koji ne žele da vide istinu da je preko 60 % naziva mjesta pored tog puta Ilirskog jezika, već da bi dokazali kako je to njihovo navedu kao toponime fortifikacijskih objekata, čije su posade taj put osiguravale: Gradac, Samograd, Gradina. Neznam koliko je to uopšte važno da bi se negiralo ono što su fakti da se na ovoj teritoriji Bošnjaci nalaze duže od svih ostalih.

Mnoge od ovih toponima je naučno obradio Akademik Alija Džogović: Atlas Izoglose Sandžaka.

Još jedan važan putni pravac iz antičkog doba je i put za Bosnu preko Priboja: Ilidža (Rajčinoviće), Dolinom Ljudske rijeke, Petrova, Sitniče na Vareš, Vever, Okose, Štitare, Koznik, Šarski Prevoj, Brnjica, Sjenica, Vrsjenica, Vapa Lupoglava, Žvala na uvcu Lopiže Rutoše Priboj, Uibar, i put prema Glasincu i Rogatici. Ovo su putevi koji su trasirani baš uz rijeke i prevoje da bi se što lakše putovalo sa kojima. U narodu poznate (džada) po svoj prilici ovo su putevi koje su posllije Ilira. koristili i Rimljni i Osmanlije pojedini pravci se koriste i danas. Postojanje velikog broja Gradina, Gradaca na teritoriji Sandžaka koje su rijetko istraživane ili samo površno samo gornji sloj tojest sloj Nemanjića što je još jedan od dokaza da se najmanje radilo na tome da se osvjetli historija jednog naroda na ovim prostorima. Tako od Rasa pa sve redom što pripada bošnjačkoj historiji pokušavali su pripisivati kao svoje. Međutim ako samo malo dublje zakopamo, a uz to i onomastiku pogledamo mnogih toponima, oronima, hidronima, koji se nalaze na svim ovim putnim pravcima, vidjećemo da su rijetki iz Slovenskog jezika. Pođemo li od Rasa, Raške, Vivera, Vareša, Pešteri, Prijepolja pa do Uibara što znači od Ibra do Drine vidjećemo koji su to narodi ostavljali tragove tamo gdje su živjeli. Trgovačke veze Ilira, Kelta, Gota, Grka i Rimljana trasiraju i putne pravce. Željezna ruda se iskopavala i za vrijeme Ilirskih kraljeva, srebro takođe. Dokaza za to ima mnogo iako je tek jedan mali dio otkriven. Gulhoviča je poznati rudnik željeza i za vrijeme Ilira. Zar to ne dokazuju strelice naušnice, od željeza pronađene na teritoriji Sandžaka sve je to nekada bilo izloženo u muzeju Ras i moglo se pročitati da pripada Ilirima. Od 7. stoljeća prije nove ere željezo preuzima primat, prepuštajući bronzi domenu nakita i umjetnosti. Različita ilirska plemena pod utjecajem halštatskih kultura formiraju vlastite regionalne varijante.

suljo b

Pojedina plemena imaju izuzetnu sklonost kićenju (teške, predimenzionirane ogrlice od žute, plave ili bijele staklene paste, masivne brončane fibule, brončani privjesci u obliku životinja i ljudi, spiralne narukvice, dijademi, kape i oglavlja od brončanog lima.) Mnoge urne su se mogle vidjeti iz vremena Ilira, danas toga više nema ili je pripisano drugima. Nažalost da se niko nije dohvatio ovog veoma važnog posla i kao što je to uradi Ivo Bojanovski za Bosnu da obradi to i za prostor Sandžaka. Postojanje Ilirskih gradova je sigurno dovelo i do putnih komunikacija na našim prostorima u antičko doba. Međutim ako se ne preuzme obaveza da se utvrdi stvarna historija a ne prihvatanje neke koja je pisana na mitomaniji to se od takvih ne može ni očekivati, jer tu nema istine a niti nauke.

Ilirska plemena stvarala su svoje države, zapravo saveze, plemena. Poznato je petnaestak vladara, od kojih je znatan broj bio iz plemena Ardijeja. Od njih je, svakako, najslavnija bila kraljica Teuta. Iz grčkih kolonija s obale i otoka, a osobito iz susjedne velike Narone, prodirala je onodobna mediteranska kultura i na ovo područje. O tome svjedoče brojni ostatci iz toga razdoblja. U tom pogledu vrlo je vrijedno novo nalazište u tvrđavi Ras, selo Glogovik, najnovija nekropola u selu Pružanj, koje upečatljivo potvrđuje tu iliro-grčku kulturnu sferu, nekoliko kopalja, ali i drugi brojni ostatci (omega-igle, fibule, ukrasi, bogata keramika…) koje arheolozi smještaju na prijelazu iz V. u IV. stoljeće prije nove ere a neke čak i mnogo ranije. Nije li baš Teuta ostavila trag svog imena u nazivu grada Tutina. Trag Gradine je materijalni dokaz od koga se ne može bježati. I kao što postoje Ilirske gradine tvrđave tako su isto i trgovački karavani morali dolaziti i odlaziti nudeći i kupujući robu. Međutim kao što su narodi ostavljali materijalne kao i u samoj onomastici. Prelazeći rijeku Vapu ni slutila izgleda nije da je baš to ime rijeka dobila ime koju su ostavili Kelti, Vrsjenica dobila ime od Iliro-Kelta koji su boravili na ovim prostorima. Gledajući na Giljevu vidjela je planinu kojoj ime ostaviše Iliri starosjedioci ovih prostora ili kako to voli da kaže arheolog Dardani. Poznato je da na ovim prostorima borave Pirusti. Breuci i ostala plemena. Samo utvrđenje je suhozid a u nauci dobro poznato ko je takva utvrđenja gradio. Što se tiče sahranjivanje mrtvih pronađeni su tumuli-gomile na skoro čitavoj teritoriji Sandžaka bar ono što je do sada istraženo. Glogovik pa sve redom. Na kraju bih postavio pitanje.

Dali sada sve ono što je bilo Kosovo treba da postane Sandžak ? Prebacuje li se to kolijevka sa jednog mjesta na drugo, vrijeme će pokazati ali izgleda već je počelo.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles