Ko je to tamo licemjeran u Parizu?

0
14

Četrdeset predsjednika, premijera i ministara vanjskih poslova iz isto toliko zemalja svijeta okupilo se danas u Parizu, gradu u kojem je 7. januara brutalno ubijeno 10 članova redakcije satiričnog lista Charlie Hebdo.

2015-01-12 10_17_58-Ko je to tamo licemjeran u Parizu_ - Klix.ba

“Marš jedinstva” je zapravo organizovan u znak sjećanja na ukupno 17 ubijenih u terorističkim napadima u Parizu prošle sedmice. “Marš mira” je organiziran i u znak podrške slobodi govora, medijskim slobodama, slobodi javne riječi, između ostalog.

Ko je to zapravo došao u Pariz i šta je ostavio kod kuće? Krenimo redom.

Među 40 zvaničnika je i Sameh Shoukry, ministar vanjskih poslova Egipta. Sve kada bi i htjeli ne možemo zaboraviti činjenicu koja toliko zapinje za oči. Egipat je zemlja u kojoj tamošnje vlasti više od godinu dana drže zatvorene trojicu novinara Al Jazeere. Peter Greste, Mohamed Fahmy i Baher Mohamed su osuđeni na zatvorske kazne od sedam do 10 godina, nakon čega su kazne zatvora poništene te su naređena nova suđenja. Egipatske vlasti ih terete za navodno pomaganje zabranjenoj muslimanskoj organizaciji i objavljivanja netačnih informacija o Egiptu.

Još jedan ministar vanjskih poslova stajao je rame uz rame sa drugim svjetskim liderima. Sergei Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije. Evo je, još jedna zemlja u kojoj novinari nemaju nikakvih problema, novinarske slobode, sloboda javne riječi i mišljenja je zagarantirana. Ironični smo, naravno.

Rusija se nalazi na 148 mjestu od 180 zemalja na indexu medijskih sloboda organizacije Reporteri bez granica. Timur Shafir, direktor za međunarodnu saradnju Saveza novinara Rusije prije nekoliko mjeseci je iznio podatak da su u toj zemlji ubijena 323 novinara u proteklih 20 godina. Poginuli su u konfliktnim zonama, u različitim napadima, ali najviše ih je ubijeno zbog toga što su vjerovali da ne rade ništa pogrešno, da imaju pravo čitateljima i gledateljima prenositi istinu. Dimitry Shipilov, sibirski novinar i bloger je završio u zatvoru u septembru nakon što je uhapšen u blizini Moskve. Reporteri bez granica su tada saopćili da sve ukazuje na to da je njegovo zatvaranje bilo politički motivirano. Ne možemo da se ne sjetimo Ane Politikovskaje, novinarke koja je brutalno ubijena. Izvještavala je o korupciji i zloupotrebama vlasti, ponajviše u Čečeniji. Bila je žestoka kritičarka Kremlja. Novinari u Rusiji lakše završe u zatvoru nego što zarade plaću.

Ahmet Davutoglu, premijer Turske je također prisustvovao “Maršu jedinstva”. Predstavnik još jedne zemlje koja se odlično uklapa u sliku “zaštitnika” novinarskih sloboda. Da bi ih valjda zaštitili, tamo ih hapse. I to po 20 odmah, kao što je to bio slučaj prije dvadesetak dana. No, nije to prvi put, a vjerovatno neće biti ni posljednji.

Benjamin Netanyahu i Avigdor Lieberman, premijer i ministar vanjskih poslova Izraela su došli u Pariz. Vojska Izraela se ne libi raspaliti vatru i po novinarima, snimateljima, fotoreporterima… Napomene radi, u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a i u skladu sa Ženevskom konvencijom sve strane u sukobima su dužne jamčiti sigurnost novinarima prilikom njihovog izvještavanja iz ratom zahvaćenih područja.

Umjesto toga zvanični Izrael je ljetos optužio Al Jazeeru da pomaže teroristima. Uradio je to isti onaj ministar vanjskih poslova Izraela koji je došao danas u Pariz. Izraelska vojska je odgovorna za smrt i ranjavanje više medijskih radnika proteklih mjesci. U julu je ubijen Khaled Hamad, snimatelj TV kuće Continue. Ubijen je dok je snimao palestinske bolničare kako pomažu ranjenicima koje je 10. jula gađala izraelska vojska. Nosio je zaštitnu kacigu i prsluk na kojem je pisalo “Press”. Hamadi Shehab, vozač novinske agencije Media 24 je ubijen 9. jula u izraelskim zračnim napadima. Vozio je automobil na kojem je jasno pisalo TV. Izraelska vojska je 16. jula ciljano gađala zgradu Daoud u Gazi u kojoj se nalaze uredi više medijskih kuća. Tom prilikom su ranjena dva novinara radio stanice Sawt Al-Wattan, Ahmad al-Ajala i Tariq Hamdieh. Ovo je samo dio grijeha izraelske vojske i vlasti prema uposlenicima medijskih kuća koji izvještavaju iz pojasa Gaze.

Američki državni tužilac i bliski saradnik Baracka Obame, Eric Holder, predstavljao je SAD u Parizu. Američki mediji vrlo dobro znaju ko su saveznici njihove zemlje, pa ponekad i sami odrede sancije za “krivo” izvještavanje. Tako je američka TV kuća NBC ljetos povukla iz Gaze iskusnog reportera Aymana Mohyeldina koji je prvi javio i bio svjedok početka izraelskih napada na Palestince. Izvijestio je o ubistvu četverice palestinskih dječaka na plaži u Gazi. Međutim, nakon pritisaka javnosti NBC je Mohyeldina vratio da izvještava iz tog područja.

Američka policija također ne podnosi novinare u svojoj blizini, pogotovo tamo gdje bi novinari mogli vidjeti ono što nijima ne odgovara. Prema izvještajima Reportera bez granica tokom nedavnih protesta u Fergusonu najmanje 15 novinara je uhapšeno i odvedeno sa protesta s lisicama na rukama. Bilo je tu novinara koji rade za američke, kao i za neke druge medije poput njemačkih i turskih. Neki od njih su satima držani u pritvoru. Novinari su u toj zemlji također žrtve brutalnosti. Policija je u Fergusonu namjerno bacila suzavac na dopisnika Al Jazeere Ash-har Quraishija. Reporteri bez granica su 2014. SAD rangirali kao 46. od 180 zemalja kada su u pitanju novinarske slobode. To je za 13 mjesta niže u odnosu na 2013. godinu. Trebamo li uopće spomenuti slučaj WikiLeaks?

Veliku Britaniju je na “Maršu jedinstva” predstavljao David Cameron. Ne cvatu ruže ni britanskim novinarima. Sjetimo se samo jednog primjera koji to odlično ilustrira. Britanske vlasti su uništile hard diskove iz lista The Guardian na kojima su bile informacije koje je novinarima dao Edward Snowden. David Miranda, partner novinara Guardiana Glenna Greenwalda, je devet sati u augustu 2013. godine bio ispitivan na aerodromu Heathrow, a u vezi sa dokumentima koje je Snowden dao tom listi i na kojima su podaci o američkom tajnom programu špijuniranja.

Ovo je samo mali dio lidera i zemalja, samo djelić koji ilustrira koliko zemlje i njihovi predstavnici koji su danas bili u Parizu i demonstrirali protiv terororizma i ugnjetavanja slobode govora, zapravo mare i istinski podržavaju rad novinara i njihova prava da objavljuju istinu.

Na kraju, ne možemo a da se ne zapitamo kakva bi, primjera radi, bila karikatura Charlie Hebdoa na temu današnjeg skupa? Žrtve masakra u Nigeriji, njih oko 2.000, koje su brutalno likvidirali pripadnici ekstremističke islamističke grupe Boko Haram proteklih dana, danas niko nije ni spomenuo. Zaključite sami od čega zavisi jeste li žrtva ili samo statistika i koliko je pojedinim liderima zaista bitna sloboda govora.

Autor: Edita Gorinjac


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.