Fehratović: Ko bi se radovao likvidaciji muftije Zukorlića?

Krajem prošle nedjelje stigla je šokantna vijest o pronalasku snajpera u blizini džamije u Malmeu prilikom posjete Muftije Zukorlića Bošnjacima Švedske. Da nije riječ o bezazlenim saznanjima obznanili su Ambasada Švedske u Beogradu i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji u čijim se izjavama agencijama Tanjug i Anadolija potvrđuju navodi o pronađenom snajperu u kutiji za gitaru u zgradi nedaleko od džamije u kojoj je boravio Muftija Zukorlić i da nadležni švedski organi predano rade na rasvjetljavanju cijelog slučaja.

Međutim, zabrinjava činjenica da srbijanski mediji skoro i nisu prenijeli ovu informaciju, a znamo koliko bdiju na svaki Muftijin mig i prenose raznorazne neistine i poluistine o njemu i njegovom djelovanju koje im donose čitanost. Imajući u vidu prošlogodišnje nagovještaje atentata na Muftiju Zukorlića u Sarajevu i postojanje službene zabilješke u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije o tom slučaju, kao i sudske potvrđene nakane određenih faktora od prije nekog vremena da u više navrata naude Muftiji Zukorliću (što je potvrđeno na suđenju grupi ekstremista iz Novog Pazara), ne možemo a da se ne zapitamo kome smeta Muftija Zukorlić i ko bi se sve radovao njegovoj likvidaciji. Najkraće, obveselili bi se svi kojima ne odgovara Muftijina predanost misiji islama, nacionalnog pokreta Bošnjaka, vjerskog, nacionalnog i obrazovnog uzdizanja Bošnjaka, njihovog institucionalnog uvezivanja na svim životnim prostorima i vraćanja nacionalnog dostojanstva. Kada ovako poredamo stvari, onda se spisak zainteresiranih za fizičko eliminiranje Muftije Zukorlića nužno širi, što iziskuje potrebu da racionalnije sagledamo sve pojedinosti ovog slučaja i pokušamo proniknuti u motive onih kojima bi odgovaralo Muftijino uklanjanje.

SRPSKE OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE

Na prvom mjestu zainteresiranih nalaze se srpske obavještajne službe koje godinama sprovode plan SPC i SANU za sprječavanje daljeg djelovanja Muftije Zukorlića. Kao argument za ovu tvrdnju dovoljno je prisjetiti se medijski iznova aktueliziranog Memoranduma II SANU-a u kome se posebno poglavlje odnosi na Sandžak, a Islamska zajednica u Srbiji i Muftija Zukorlić označavaju kao prirodni neprijatelji velikosrpskih ideja. U tom dokumentu, koji predstavlja kontinuitet od „Načertanija“ preko „Instrukcija“ Draže Mihajlovića do „Memoranduma SANU iz 1986.  godine“, naglašava se težnja za, kada već nije uspjelo etničko čišćenje od nesrpskog stanovništva, stvaranjem podaničkog odnosa Sandžaka naspram zvaničnog Beograda i izbjegavanje partnerskih relacija za koje se zalaže Muftija Zukorlić kroz sve institucije koje su pod njegovom ingerencijom ili na koje ima utjecaja. Pošto je pravovremenim reakcijama osujećen prošlogodišnji pokušaj realizacije tog strašnog čina na teritoriji BiH, kao i nekoliko gore spomenutih pokušaja u samome Sandžaku, moguće je da su računali da je najbezbolnije isti prirediti u Zapadnoj Evropi. Naročito je Skandinavija pogodna za takve poduhvate, jer u njoj djeluje više ekstremnih nacionalističkih organizacija i postoji kontinuitet terorističkih akcija direktno ili indirektno povezanih sa velikosrpskom idejom. Još uvijek su svježa sjećanja na likvidaciju švedske ministrice vanjskih poslova Anne Marie Lindh od strane Srbina Mihajla Mijatovića 2003. godine, te priznanje Andersa Breyvika da su mu inspiraciju za ubistvo sedamdeset sedam norveških civila 2012. godine dali srpski ekstremisti i velikosrpski nacionalizam u kojima je prepoznao novi krstaški mentalitet. Breyvik je na suđenju izjavio da se 2001. godine u Liberiji sastao sa militantnim srpskim ekstremistom, ne želeći otkriti njegov identitet jer je krivično gonjen zbog ratnih zločina zato što je „Branio svoju zemlju od muslimana.“, koji mu je dao osnovu za dalje terorističko sazrijevanje i usavršavanje.

VLADAJUĆE CRNOGORSKE STRUKTURE

Visokokotirani na listi onih kojima bi odgovaralo uklanjanje Muftije Zukorlića nedvojbeno su i vladajuće crnogorske strukture kojima Muftijino slobodarsko djelovanje i sandžačka ideja u posljednje vrijeme zadaju tešku glavobolju. Njegovo nedavno gostovanje na crnogorskoj TV Atlas u emisiji „Živa istina“, vratilo je u žižu javnosti predreferendumski Sporazum između DPS-a Mila Đukanovića i BS-a Rafeta Husovića o uspostavi prekogranične evropske regije Sandžak nakon osamostaljenja Crne Gore od Srbije što je, uz izjave da su Bošnjaci suvlasnici Crne Gore i da se vlasti prema tome moraju odnositi s malo više poštovanja, kao i raskrinkavanje projekta crnogorskih vlasti o rastakanju Bošnjaka na nekoliko kolona na skorašnjem popisu stanovništva, izazvalo lavinu u crnogorskom političkom životu i općenito društvu, te isprovociralo neuspjele pokušaje crnogorskog premijera da negira potpisivanje bilo kakvog sporazuma i uputi niz nepriličnih uvreda na račun Muftije Zukorlića kojima je pokušavao skrenuti pozornost sa sebe. Obznanom Sporazuma i svjedočenjima aktera događaja o intencijama njegovog nastanka, toku izrade i potpisivanja, postale su jasne neistine i panika u izjavama crnogorskog premijera i vladajuće partije u ovoj državi, te njihova realna bojazan da više nikada neće dobiti blanko podršku Bošnjaka za svoju politiku jer su iznevjerili njihovo povjerenje. Zahvaljujući tom intervjuu koji je došao kao posljedica višegodišnjeg Muftijinog interesiranja za poboljšanje statusnog položaja i kvaliteta života Bošnjaka u južnom Sandžaku, crnogorskoj vladajućoj garnituri se polahko otima iz ruku projekt pretvaranja Bošnjaka i muslimana u glasačku mašinu koja će servisirati sopstveno uništenje i dovesti do nestanka njihove identitetske posebnosti, naročito zbog sve jače nacionalne i vjerske svijesti Bošnjaka i muslimana južnog Sandžaka i Crne Gore u dijaspori na koje su vlasti računale i sljedstveno tome pokušavale implementirati više projekata njihovog utapanja u Crnogorce ili građane Crne Gore muslimanske vjeroispovijesti, s posebnim akcentima na Makedoniju, Luksemburg, Švicarsku, Njemačku i Sjedinjene Američke Države.

SANDŽAČKI POLITIČARI

Treći na listi onih kojim bi išlo na ruku uklanjanje Muftije Zukorlića jesu sandžački političari koji godinama u njemu vide prepreku da od Sandžaka naprave ostrvo kriminala i korupcije i trajno njime zavladaju. Podsjetimo da su prvi nesporazumi između Islamske zajednice i političara krenuli onog trenutka kada je svima stavljeno do znanja da je Islamska zajednica nadpolitička organizacija i zabranjeno korišćenje džamija i ostalih vjerskih objekata za propagiranje i favoriziranje političkih ideja bilo koje partije, te čvrsto stalo u odbranu vakufske imovine. Nakon toga je objavljen rat Islamskoj zajednici od strane, tadašnje najjače sandžačke političke partije, Stranke demokratske akcije koji je dostigao vrhunac  izjavom njenog predsjednika 2006. godine da Mešihat Islamske zajednice više ne postoji i brutalnom agresijom na Islamsku zajednicu 2007. godine koja još uvijek traje. U Wikiliksovim diplomatskim depešama više puta se naglašava da su agresiju na Islamsku zajednicu izvršili tadašnji premijer Srbije i predsjednik Stranke demokratske akcije u nadi da će, između ostalog, preuzeti vlasništvo nad postojećom i onom vakufskom imovinom koja se treba vratiti IZ-i donošenjem i implementacijom Zakona o restituciji eksproporirane imovine crkvama, vjerskim zajednicama i građanima Republike Srbije. Nakon sloma SDA-ovske apsolutističke vladavine Sandžakom i stvaranja neke prijelazne vrste pluralističkog političkog društva, dolazi do podjele lokalne vlasti između SDP-a i SDA-, dok lideri obje partije dobivaju ministarske pozicije u Vladi Republike Srbije. SDP i njezin predsjednik ubrzo po dolasku na vlast u Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima otvoreno nastavljaju kriminalne, korupcijske i druge protiv zakonite radnje i zloupotrebe narodnog povjerenja koje su stekli u najvećoj mjeri zahvaljujući indirektnoj pomoći Muftije Zukorlića, što dovodi do toga da se on ogradi od takve vlasti i pokušava ukazati na svaki vid njihovog kriminalnog djelovanja. Sprega politike, kriminala, policije (u jednom trenutku), sudstva i tužilaštva pokušavaju napraviti direktni obračun s Muftijom Zukorlićem, Islamskom zajednicom i aktivistima duhovno-nacionalnog pokreta koji kulminira direktnim sudarom žandarmerije sa muslimanima na vakufskom dobru Mearif na Hadžetu 4. septembra 2010. godine, gdje su lokalne vlasti pokušale na šehidskom mezarju izgraditi dječje obdanište. Uzrok takvog odnosa lokalnih vlasti bili su izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće na kojima je apsolutnu pobjedu odnijela lista Bošnjačke kulturne zajednice čiji je nosilac bio Muftija Zukorlić. Uz sve nepravilnosti i direktne odgovornosti i kršenja zakonskih i ustavnih odredaba od strane nadležnih republičkih organa i samog ministra za ljudska i manjinska prava, Muftija Zukorlić je na tim izborima, pored duhovnog, stekao i direktni predstavnički legitimitet Bošnjaka u Srbiji. Poslije formiranja Bošnjačke demokratske zajednice i učešća na predsjedničkim izborima samoga Muftije Zukorlića nanijet je direktan udarac tim politikama kao i njihovim malicioznim satelitskim strankama, i jasno postavljena diferencijacija između snishodljive i autentične sandžačke politike. Rezultati općih izbora iz 2012. godine i Muftijinog neposrednog angažmana na njima doveli su do pada Borisa Tadića i DS-ovske vlasti i drastičnih promjena političkih prilika u Srbiji, a Bošnjačka demokratska zajednica, čije je osnivanje on prejudicirao, postala realna nada za bolju političku budućnost Bošnjaka i Sandžaka, čime su direktno ugroženi interesi kriminalnih udruga i krimogenih elemenata u sandžačkim političkim partijama koje su prihvatile podanički odnos naspram Beograda.

POJEDINI BOSANSKI POLITIČARI NA POZICIJAMA

Uspostavom nacionalnih institucija Bošnjačke kulturne zajednice, Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Bošnjačke nacionalne fondacije i Svjetskog bošnjačkog kongresa proširile su se ideje pokreta nacionalnog buđenja Bošnjaka koje predvodi Muftija Zukorlić na cjelokupan životni prostor ovog naroda, što ugrožava pojedine bosanske političare koji u takvom nacionalnom djelovanju vide opasnost za svoje nezaslužene političke pozicije s kojih crpe lične koristi na uštrb naroda BiH a ostaju indolentni po pitanju sudbonosnih procesa svog naroda koji ih je doveo na te položaje. Indiferentan odnos spram gorućih nacionalnih problema, pa čak i same egzistencije Bošnjaka u svojoj matičnoj državi, te utisak nemoći koji bošnjački političari na pozicijama ostavljaju u odnosu na politiku Milorada Dodika glasačima postaje prepoznatljiv Muftijinim dominantnim nastupima na televizijskim gostovanjima i javnim tribinama, naročito nakon formiranja Svjetskog bošnjačkog kongresa i izglasavanja Muftije Zukorlića za predsjednika Skupštine ove svebošnjačke organizacije. Netrpeljivost koju pojedini bosanski političari gaje prema Muftiji Zukorliću očigledna je i po tendencioznom djelovanju njihovih činovnika i dužnika iz medijskog i pseudointelektualnog sektora koji orkestrirano nastoje diskreditirati Svjetski bošnjački kongres, njegovog predsjednika dr. Mustafu Cerića i predsjednika Skupštine Muftiju Zukorlića, imputirajući im bošnjački fanatizam, islamski nacionalizam i niz drugih neodrživih kvalifikacija koje imaju za cilj umanjivanje popularnosti i utjecaja ove organizacije i njenih čelnika.

RUKOVODSTVO TURSKOG DIJANETA

Eliminaciji Muftije Zukorlića radovalo bi se i rukovodstvo turskog Dijaneta koje u njemu vidi prepreku za pretvaranje Sandžaka u pokusni teren za njihov brižljivo pripremljen koncept turcizacije islamskih zajednica Balkana. Već je sasvim jasno da su iza agresije na Islamsku zajedncu 2007. godine dijelom stajali i pojedinci iz Dijaneta. Kada se taj koncept urušio, pojavila se turska inicijativa rješavanja problema Islamske zajednice u Srbiji iz 2011/2012. godine koja također nije urodila plodom. Nakon svih pregovora, došlo se do zaključka da je jedino rješenje uklanjanje Muftije Zukorlića. Prisjetimo se, najprije su mu nudili rezidenciju u Istanbulu, a onda u Džeddi, u Saudijskoj Arabiji. Nakon čvrstog stava Muftije Zukorlića da ni pod koju cijenu neće napuštati Sandžak, pa makar morao otići u rodno selo i čuvati ovce ili biti muezin u novopazarskoj Arap džamiji, te podrške njegovom stavu tadašnjeg reisul-uleme dr. Mustafe ef. Cerića koji je rukovodstvu Dijaneta spočitao šta se događalo bošnjačkim vjerskim i nacionalnim prvacima nakon dolaska u Istanbul, privremeno se odustalo od takvih ideja. Krajem 2012. i početkom 2013. godine rukovodstvo Dijaneta je iznova, posredstvom sitnih interesom ponukanih pojedinaca (novcem i obećanim položajima), pokušalo napraviti udar na Islamsku zajednicu u Srbiji i priključiti je svom sistemu, kao što je već uradilo u nekolicini balkanskih država, ali je i taj nečasni poduhvat na vrijeme osujećen od strane predvodnika Islamske zajednice i vjernika i sveo se na nekolicinu položajem nezadovoljnih činovnika. Nedavno je predsjednik Dijaneta Mehmet Gormez, u susretu sa tih nekoliko imama iz Sandžaka, nosioca inicijative tzv. „treće islamske zajednice“, govoreći o Muftiji Zukorliću kazao: „Ako on nastavi sa ovom arogancijom, možemo mi i drugačije.“ Ne može se s preciznošću odrediti bukvalno značenje tog drugačijeg, ali da je u pitanju nešto nasilno nemamo dilemu, obzirom da su svi pokušaju čelnika Dijaneta da uspostavi dominaciju nad Islamskom zajednicom u Srbiji propali i da im to predstavlja ogroman problem turcizacije islamskih zajednica Balkana što bi trebalo prethoditi ovladavanju muslimanskim narodima ovog prostora u svakom smislu i korišćenju istih za ostvarenje vlastitih potreba.

DRUGI RELIGIJSKI I IDEOLOŠKI FAKTORI

Također, Muftijinom odstranjenju radovali bi se i drugi religijski i ideološki faktori koji ne mogu podnijeti ovako uvjerljivo i dostojanstveno predstavljanje islama i širenja islamske misli kao što to čini Muftija Zukorlić. U individualnim javnim nastupima, obraćanjima na islamskim vjerskim obredima i skupovima u organizaciji nacionalnih institucija, dominantnost Muftije Zukorlića u odnosu na sve ostale učesnike toliko je izražena da ne postoji ni jedan iskreni muslimanski velikodostojnik na Balkanu koji bi mu osporio prednost u tom domenu. Pored toga, u medijskim nastupima u balkanskim državama u svakoj prilici dominira nad sagovornicima, da se ne malo puta čulo kako oponenti imaju problem određenog eksperta ili novinara suočiti sa Muftijom Zukorlićem po bilo kojoj temi. Takvi nastupi vraćaju ponos bošnjačkom i svim drugim muslimanskim narodima koji u Muftiji Zukorliću prepoznaju islamsko dostojanstvo i snagu vjere koja im uliva samopouzdanje i ojačava iman. S druge strane, u Muftijinom superiornom predstavljanju islama mnogi nemuslimani razbijaju predrasude prema ovoj religiji, što ne ide na ruku onima koji bi da islam i muslimane predstave kao fundamentaliste i ekstremiste, ili primitivce zaostale za vrijednostima savremene kulture i civilizacije.

LICEMJERI IZ NEPOSREDNOG MUFTIJINOG OKRUŽENJA

Muftijin nestanak išao bi na ruku i licemjerima iz njegovog neposrednog okruženja kojima je zavist i sopstvena nesposobnost izazvala potpuno sljepilo na realnost i koji u Muftiji vide prepreku da dođu na poziciju na kojoj se on nalazi. Iako jeste bolno, nažalost i ovo je dio naše stvarnosti. Neki od njih uključeni su u svaki retrogradni pokušaj slabljenja ili uništenja institucija koje već dvadeset godina izgrađuje Muftija Zukorlić. Svježiji primjer jesu pojedinci koji su pokušali osnovati tzv. „treću islamsku zajednicu“, ali istih manje ili više izloženih ima u svim dijelovima pokreta kog predvodi Muftija Zukorlić, od obrazovnog, preko akademskog, do nacionalnog i političkog. Njihovo postojanje ne treba čuditi, osobito ukoliko se ima u vidu činjenica da ni Muhammed, a.s., nije bio lišen takvog iskušenja. Najveća opasnost leži u tome kada se, za račun ostvarenja svojih nakana, udruže s nekim od spoljnih faktora koji posjeduju mehanizme grubog obračuna sa ličnošću Muftije Zukorlića jer nemaju načina legalnim i legitimnim putem osporiti njegovu lidersku poziciji kako u Islamskoj zajednici tako i nacionalnom pokretu Bošnjaka.

NOSIOCI ORGANIZIRANOG KRIMINALA U SANDŽAKU I OKRUŽENJU

Na koncu, Muftijino uklanjanje bila bi po volji i nosiocima organiziranog kriminala u Sandžaku i okruženju koji u njegovom djelovanju vide opasnost za svoje kriminalne organizacije i poslove. Muftija se kriminalnim udrugama konstantno zamjerao tokom cijele svoje dvadesetogodišnje karijere, ali je u posljednjoj deceniji intenzivirao aktivnosti u tom pravcu jer su isti bili važne poluge nasrtaja na vakufsku imovinu i pokušaja agresije na Islamsku zajednicu. Kulminacija njegove borbe protiv kriminala bio je serijal tribina „Izolacija kriminala temelj opstanka zajednice“ koji je prerastao u knjigu a u kojoj se u potpunosti raskrinkavaju svi glavni vidovi organiziranja kriminalnih udruga i djelovanja takvih sistema te nudi mehanizam zaštite društva od njih izolacijom i sprovođenjem kur'anskih i univerzalnih načela moralnosti i ozdravljenja zajednice. Ovi Muftijini nastupi naštetili su nosiocima organiziranog kriminala u Sandžaku i okruženju koji su svoj prljavi novac stavili na raspolaganje određenim političkim faktorima koji su pokušali spregom sa sudstvom i tužilaštvom, te republičkim inspekcijama zastrašiti i ucijeniti aktiviste i simaptizere nacionalnog pokreta i konačno kupovinom volje glasača na prošlim općim izborima u Srbiji poraziti političko krilo nacionalnog pokreta Bošnjaka, ali u tome nisu uspjeli – što predstavlja realnu opasnost za njih na sljedećim izborima. Ovakvo djelovanje Muftije Zukorlića ne ide im na ruku, jer ih sprječava da od Sandžaka naprave balkanski i evropski centar narko i svakog drugog kriminala.

FENOMEN LIKVIDACIJE

Na kraju ovog analitičkog pokušaja notificiranja svih koji su zainteresirani za sprječavanje daljeg djelovanja Muftije Zukorlića, ne želimo ulaziti u posljedice onoga što bi realizacija tih nakana proizvela prema naručiocima i izvršiocima tog čina i do čega bi to dovelo ne samo u Sandžaku već na cijelom životnom prostoru Bošnjaka, jer bi nas to uvelo u temu koja zahtijeva jako dugu elaboraciju. Ali, možemo samo spomenuti da bi taj čin izazvao potpunu destabilizaciju regiona ne isključujući ni najrigidnije vidove osvete. Međutim, ono što još zaslužuje da se spomene jeste fenomen same likvidacije. Zašto se uopće neko upušta u takav vid eliminacije svog oponenta? Svjedoci smo da se i u našoj državi i regionu u proteklih dvadeset godina dogodilo više ubistava značajnijih ličnosti, od političkih oponenata, kao u slučaju „Ibarske magistrale“, preko nezavisnih novinara Ćuruvije i drugih do samoga premijera Đinđića. Zajedničko svim ideološki drukčije motiviranim naručiocima i izvršiocima atentata na spomenute jeste nemoć da se legalnim i legitimnim putem zaustavi djelovanje neistomišljenika koji su se za borili za, prema njima, časne i dostojanstvene ciljeve i pokušavali srbijansko društvo izbaviti iz čeljusti genocidne politike, dominacije kriminalnih klanova i gangova, monopolizma tajkunskih udruga, krađe i razgradnje državne imovine i pokušavali napraviti korjenite reforme u srbijanskom društvu što bi uzrociralo ozdravljenje ovog prostora. Svi pobrojani razlozi, uz još muslimansku i bošnjačku posebnost, mogu biti motivi za pokušaj zaustavljanja Muftije Zukorlića koji je svojim dosadašnjim angažmanom pokazao dosljednost u borbi za načela vraćanja općeljudskog dostojanstva i samoj državi ponudio program spasa i preporoda društva.

Piše: mr. Jahja Fehratović