Katarza Ibrahimova

Evropa – Po programskoj shemi moja malenkost je trebala da najavi početak književne večeri, (nazvane u predhodnom najavnom tekstu: “Dvadesetosma noć”), ali umjesto tog’ iz daleka, u podrhtavajućem smiraju predvečerja, u kom je nebo prelazilo iz jedne u drugu boju, iz rumenkaste u jarko crvenu kao ‘bošnjački odrezak’ ispečen na ražnju kosovskih (zlo)pamćenja, začula se bolna jeka iz knjige: “GDJE SUNCE NE GRIJE”, autora Ibrahima Čikića, s kraja priče, kao s kraja iščupanog srca, ( iz posvete Čovjeka koji piše roman nazvan: “IBRAHIM”), odjeknulo je: ”Ako bi se javio Bog takve tjelesne građe – sa desnom rukom udovice, sa lijevom rukom siročeta, sa očima punim tuge kao Dubrovnik, sa srcem majke iz Srebrenice ili Sarajeva, udova polomljenih kao Vukovar, ako bi sav imetak nosio u plastičnoj kesi o presječenom vratu kao mostarski Bošnjaci i kosovski Albanci, ako bi se nekim čudom bogojavio takav Gospod, sa toliko nepravo zadobijenih rana i uvreda, ateista koji ispisuje ove redove kleknuo bi pred oltar takvog Boga i molio: Smiluj se na moje ruševine, ljubim ti ruke polomljene i plave oči iskopane i raskomadano srce majke bošnjačke! Otvori nenatrunjene izvore da moja sirota Gora (Crna (op.a.) opere crn obraz, uprljan rukom bezbožnika, koji se i danas, nad grobnicama svojih žrtava, bestidno razmeću lentama i gramotama nevinosti i čistote!” Biće, koje prođe kroz takav pakao (Ibrahim Čikić (op.a.) a ipak spasi čistotu srca i duše, zaslužuje da bude: Bog ili Bošnjak!” (MILIKA PAVLOVIĆ). Evo, to je moj večerašnji pozdrav Vama Velikomučeniče!
To je čovjek (Ibrahim Čikić) koji riječima i djelom, te glasom i držanjem miriše na Džennet. Ibrahim je, nema nikakve sumnje, a ako je ima onda nema nas, prošao svoju katarzu. Katarza je Aristotelov termin, a znači pročišćenje – prosvijetljenje. Aristotel je vjerovao da je upravo ona rezultat gledanja tragedije i da povoljno utječe na Grke.

POZDRAV ORGANIZATORA: Poštovani književnici, pisci, pjesnici…
Hvala vam što ste večeras s nama! Hvala u moje ime i u ime Zajednice sandžačke dijaspore za Holandiju. Hvala vam što ste prevalili tolike kilometre da nam večeras predstavite (preko vaših promotora) književno stvaralaštvo našeg podneblja i naših osjećaja. Hvala vam što ćemo svi zajedno, nakon promocije, na miru porazgovarati o svemu što bi nas boljima učinilo. I što ćemo još jednom saznati kako duše nahraniti i kako srca napojiti. Jer je poznato da tjelo traži hranu a samim tim i duša traži svoj zalogaj koji se upravo (jednim dijelom) u umjetnosti nalazi. Poštovana publiko, dragi prijatelji, Hvala i vama što ste večeras s nama, jer je kolektivna snaga i ljepša i zvučnija a samim tim i snažnija. Hvala IKC-u džemata ”Amsterdam” koji nam je noćas obezbijedio ove blistavo čiste prostorije.

Posebna čast, pa i istinski ponos koji me čini sretnim, je prisustvo Njene ekselencije, ambasadorke BiH u Holandiji, gospođe Mirande Sidran-Kamišalić. Drago mi je iz jasnih činjenica da je gospođa Miranda, na neki način, i naša ambasadorka. Jer bez obzira na administrativne granice, naša srca, poštovani prijatelji, kucaju istim ritmom. Naša srca, vjekovima, imaju svoju rezonancu a mi imamo pravo da sanjamo o zajedništvu kao jedinom garantu sigurnije budućnosti. Kazao je predsjednik Zajednice sandžačke dijaspore za Holandiju, gospodin Enes Nuhović.

ZAJEDNO SMO VEĆA RANA IZ KOJE JE NIKLA SREBRENICA; Zatim je moderator večeri zamolio Njenu ekselenciju, ambasadoricu BiH u Holandiji, Mirandu Sidran-Kamišalić, da se obrati prisutnima. Kao i uvjek, na svim važnijim skupovima, njene riječi nagovijestile su nadu da ipak nismo od matice zaboravljeni ili (ned’o Bog) prezreni kako se to po nekad pogrešno da naslutiti. Ambasadorica Miranda je u sažetom govoru naglasila zadovoljstvo svog prisustva na tako značajnoj večeri i govorila, ne kao diplomata, već, kako bi to pjesnik kazao, kao kćer oca naše moderne poezije, Oca ”Oca na službenom putu,” Oca razumjevanja ovih i onih, Oca nade, jer još dopiru pljesci uz naklone iz Beograda… Oca koji je probudio djecu poezije, probudio Maka, oživio Mešu, te plesao Saraj'vom s iščupanim srcem, dok je njegov Rudo, onako bezglav, dirigovao na obalama Drine bezglavim bošnjačkim tjelima, učeči ih kako se umire na komšijski način, iz potrebe njihove i navike nam naše. Umire daleko od stećaka na kojima jedino nije ispisano iskustvo s onog svijete. Oca koji je najdublje i najbolnije uronuo u rakama Srebrenice, hod'o sa štapom po Saraj'vu i išaretom nam govorio da šutimo, dok ‘Slijepac pjeva svome gradu’. Oca kom su djecu (stihove ko sinove) uzeli a njeg, slučajno, u gunguli i borbi za fotelje zaboravili, Oca kom su i snove o nama ljudskijim opljačkali, Oca koji glasom koga više nema, jezikom koji kao pile prima novo perje, u kući koju nema i dalje pjesmu pjeva. Otac ”Oca na službenom putu” pjevaće u našim srcima dokle god se ne rapuknu od komšijskog pasjaluka i našeg poganluka.

NOĆ IBRAHIMOVA: Tokom promocije knjige “Gdje sunce ne grije” i noć je naglo postala tamna i gusta kao mezarja po Bosni, a Ibrahimovo lijevo oko, na koje ne vidi, se već odavno prolilo, tako da je svo bijele boje, te liči na kolektivni nišan koji mi sami sebi za života podižemo. Hladni od zime koja nadire iz Ibrahimova glasa kao uplašena djeca zavirujemo u njegove rane, pucketamo prstma na rukama koji postaju zrnca tespiha… Tiho sam se u sebi pitao, hoćemo li večeras dotaći Ibrahima, kao bića koja se bude iz lažnih snova o bezgriješnosti; hoćemo li se iz njegovih rana vratiti kao ljudi? Hoće li se i u nama, slijedom balkanske logike, probuditi krvožednost? Jer ni on ni mi ne možemo vidjeti da nebo mjenja boju i postaje crveno kao srebrenički odrezak kog su prepržavali na velikom slavlju, ispod kalemegdanske tvrđave u blizini turbeta Alipašinog (u Beogradu). Oni koji budu propali kroz Ibrahimove rane, oni koji se iz njih budni ne vrate, neće im vrijediti ni nagrada u vidu Dženneta, oni će i tamo u svojim snovima sanjati pakao i samo pakao! Potresni trenutci kao potmuli tutanj bubnjeva i odjek povampirenih truba koje je u svojoj ”Poruci” najavio Mehmedalija Mak Dizdar:
…Čekam te
Jer te znam
Doći ćeš opet jednog dana
(Zakleo si se čvrsto na to
Na kaležu, na križu, na oštrici mača
Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)…

Mene su pržeći slomile tuđe rane, a on, Ibrahim je izašao iz sopstvene rane čist i okupan od mržnje i zla. U njegovim ranama još uvjek, uz skiku i bolne ugrize, reže podivljali čopori, dok talasi mora dosoljavaju brazgotine na puknućima koja ne znaju zarasti, a munje se, svojim sjajnim repovima, češu o njegovo merhametli (u bol uramljeno) lice, kao da ga i nebo želi dotaknuti, nebo nevinošću prozračno, puno beskrajnih snova koje mu se obećalo za vrijeme tamnovanja, mučenja i poniženja što ga samo poseban nakot zna kreirati. On, čovjek ili kamen, on se žrtvovao, ne za ljudski rod koji to ne zaslužuje, već za istinu po kojoj mi iz divljine nismo blizu ni čovjeku a samim tim ni Tvorcu ove bolne iluzije… Ibrahim Čikić je pokret budućnosti, bolan odjek prošlosti koja još traje, nebeski glas sadašnjosti. Ibrahim mi je još jedna najubjedljivija potvrda da je čovjek potomak životinje ili glas vaseljenje. Brojati mrtve, uz ove polumrtve, Bošnjake i rane po Ibrahimovoj duši, isto je kao po nebu brojati sagorjele zvjezde, iz čijeg pepela će, tako kažu, da se rađaju nove i sjajnije zvjezde, na radost neba i onih što pod njim lutaju, tonući u tuđe duboke rane bolnije od istine koja je s one strane ove iluzije.

SULEJMANOVI “BOGUMILI SANDŽAKA”: Sulejman Aličković se predstavio sa knjigom: ‘Bogumili Sandžaka’. Obavještavajući prisutne, odmah na početku, da je prvo izdanje rasprodato. Sulejman je zanimljiva ličnost, etnolog koji se već duži niz godina bavi istraživanjem bogumilstva to jest bošnjaštva na prostorima njegova, kako reče, voljenog Sandžaka. Dug je period, kazat će Sulejman, u kom su Bošnjaci kroz sisteme obrazovanja uz falsifikovanja historijskih činjenica, uzimanjem kojekakvih legendi kao nepobitnih istina, ubjeđivani da oni nemaju svoje sopstveno porijeklo, svoju prošlost, već da su oni islamizirani Sloveni (Srbi će reći ‘Srbi muslimanske veroispovjesti’, a Hrvati će reći da su Bošnjaci “hrvatsko cvijeće… Svoju prvu knjigu ‘Bogomili Sandžaka’ (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka) objavio je 2008. godine. Zatim nas je podsjetio na minule vjekove u kojima su bošnjačka podneblja, vještinom dželata na iškolovan način, (‘Ćeraćemo se još’ Matija (i bratija Mečković) davljne i na oba križa zakucavana. Na vjekove o kojima ima sve manje interesa, jer i nas sve manje ima, odnosno sve više nema.

OSVJEŽENJE I PAMĆENJE: Uslijedila je pauza na kojoj je, nakon ‘osvježenja pamćenja’, uslijedio trud i otvoreno srce predsjednika IKC- džemata ‘Amsterdam’ Hakije Rešića, te njegovih saradnika da prisutne usluže hladnim sokovima i toplom kafama, da nas i na taj način trgnu iz kolektivnog šoka u koji nas je smjestila knjiga Ibrahima Čikića: ‘Gdje sunce ne grije’. Naravo, na usluzi nam je bio i glavni organizator ove večeri, kakva se do sad ne pamti u Zemlji kraljice Beatrix, predsjednik Zajednice sandžačke dijaspre za Holandiju, Enes Nuhović, zajedno s Fakom i Džaferom Džigal, te ostalim saradnicima,

SAFETIN “MELEK RABIJA”: O njenom stvaralaštvu, preciznije o romanu ‘Melek Rabija’ govorili su ljudi iz publike koji su već pročitali ovu knjigu kojom je Osmičićka najozbiljnije na sebe skrenula pažnju. Moja malenkost je podosta toga napisala o romanu ‘Melek Rabija,’ tako da ću se, na neki način, samo prisjetiti već kazanog, odnosno zapisanog: Svojevrsni Duhovni vjetar “El Nino” koji u svom prozirno plavičastom oblaku nosi sadržaj romana “Melek Rabija”, potpisanim Safetom Osmičić, zapuhao je na dijasporskom stvaralačkom nebu. Pa svojom snagom koja se ogleda u okupljanju naših ljudi, prognanika u tuđe avlije i u tuđe snove, stvara snagu samospoznaje. U njoj bh. čovjek ponovo na način radoznalog čitaoca, te svojevrsnog zaljubljenika u umjetnost – uopće, dotiče, vraća se, i gleda sebe u minulim vremenima, uči se na svojim i na pradjedovim greškama, obećavajući sebi (dok čita) da neće ponavljati rasipnički život glavnog junaka, da neće izazvati bol koji glavna junjakinja trpeći uspjeva da nadraste, svojm gordošću, primljenom od surovo lijepih krajolika, koje autorica baroknim umjećem pretvara u ‘najživlje’ fotografije, toliko vjerodostojne da ih prosto vidimo i uživamo u njihovim bojama mirisima i slobodi kojom odišu. Dakle, (glavna junakinja) Rabija je od onih koji ne prestaju moliti, te kad shvate da je uzaludnost trajanja prazan hod bespućima nestvarnog, ponadaju se da će im molitve biti uslišene kad zauvjek iščeznu iz doline suza, nespokoja, plamena mržnje i divljačkih urlika. Tako se sve okovalo u okvir slike koju nema ko da rastumači. Za jedne, Bog je (bez obzira na naša (ne)djela) nepresušan izvor milosti i topline, a za druge, one što “u ime svog boga” ostavljaju iza sebe palež i garež, nezaustavljivo opaki tiranin s neba. Ni jedni ni drugi nisu u pravu. ‘Melek Rabija” je priča o biblijskom prokletstvu žene. Poučno štivo, kakvi ne bi trebali da budemo, ako uopće jesmo? Roman o ljubavi, filozofija života, hronika palanke(i), te uzaludnosti patnje. Roman o posrtanju i dizanju, ne iz inata, već da bi se još jednom palo. Psihologija duše po kojoj je rana jedina brazda iz koje se niče.
Roman sebi i dragim ljudima, kao nauk i/ili samoopravdanje, jer samo je uzvišena bol istinsko postojanje.

ZAŠTO NE UMUKNEŠ PRED IBRAHIMOM?: Eh, poezijo izvitoperena, kibernizovana, erotizovana… s jedne, te epsko pećinska s druge strane, nabijem te ne pergament, na tatoirane silikonske kože, na zguljene kože – naživo, na zasoljenje rane… Zašto ne umukneš pred Ibrahimom (Abrahamom) zašto se tvoja naherena slova ne počnu sama kidati i poput meteora zasipati u naše krmeljive duplje gdje bi trebale biti oči…Zašto neki naučnici, (fizičari, astrolozi, genetičari, demagozi) ne kaže da smo mi crne kosmičke rupe, prazne vreće, gladni potrošači, spužve natopljene lažnim vjerništvom i čojstvom, crni šlaufi zmijske konstrukcije koji su popili Ibrahimov vid. Možda je neko od vas i uspio da napiše najpotresniju priču-pjesmu, ali da je preživio tu priču, pjesmu…, kao što je Ibrahom preživio, sigurno nije. U prostorijama IKC – džemata Amsterdam u kojima je te noći treperila dova za one što su prošli, nada(e) za one kojih sve manje ima, leden uzdah, Ibrahimova suza iz oka koje ne vidi životinje s maskama ljudskih likova… završena je najglasnija i najpotresnija manifestacija sa stihovima nade i opomene. Sa po jednom pjesmom u nijemoj tiši predponoćnog Amsterdama, Safeta Osmičić i Nurija Hajdarović završili su ovu noć sa porukama o budnosti i nadi u bolje sutra. Ne vjerujem u nadu bez ljudi, jer oni su ti koji je stvaraju. A ljudi je sve manje i manje.

IMA LI SMISLA GOVORITI POSLIJE IBRAHIMA ČIKIĆA? Došavši kući spalio sam sve ”našvrljano” što je iole mirisalo na sopstvenu bol. Oduzeo sam sebi pravo da me boli. Sve moje rane odbolovao je Ibrahim, među žicama, na mokrom betonu, među akrepima što se kote na obroncima vlažne zemlje iz koje izvire krv…Kad pustim posljednji uzdah to neće biti moj već Ibrahimov uzdah. Ima li iko da mi oprosti što sam griješio misleći da je moja fizička patnja najteža, naročito tokom povratka iz sedmodnevnog nesna među mrtvima. Prijatelju, prestaneš li, nakon ovog, pisati svoju pećinsku poeziju, posumnjaće da si poludio. Nastaviš li, otklonićeš svaku sumnju u to. Zbilja, najiskrenije, ima li smisla pisati poslije Ibrahima? Ima li smisla pitati: Zašto oni po Bosni toliko kopaju, šta siju? Jer oni ne siju, već iskopavaju posijano. A o kakvim se usjevima radi? O kostima bez mesa! Pa što ne traže sijače- zločince? Zapitaće se svi razumni, ako ih još imade? To je zaludan posao – odgovoriće neko, jer zločinci i dalje sami niču, u nama, i oko nas! Mi smo se kroz vjekove toliko srodili sa zločinom da se u predahu ”nebeskih ratnika” dok se odmaraju, da kame dooštre, rakije dospu, voskom premažu… sami gonimo iz rata u rat.
Evo, polomio sam sve olovke, naslućujući da ću ostati nedorečen. Neću stići ni da se potpišem a ruke se stežu u pesnice! Priseban, tek toliko, da još znam da sam sin rahmetli Mehe i rahmetli Fatime. Oca još nisu našli, dok majci fali puno kostiju ko krvnicima naših krikova! Ima li smisla govoriti poslije Ibrahima Čikića? pitam se dok koncert počinje, moje ruke su čekići a stol nakovanj, između je crna tastatura, kao najcrnja mramorna ploča, kao nebeska ploča koja puca nad Paganskim poetom Denisa Dželića, na ukletom bošnjačkom, maglama ko zavojima umotanom, raspolućenom nebu. Slova već pršte! Lomim dio po dio, mene su sjećanja, crvena kao mesarevi snovi, odavno polomila. Lomim! da ne bih mogao nikad ništa više, ( jer nema se kom ), zapisati. Ako neko sve ovo ipak pročita i ako ostane sanjar iz boljeg juče, onda je on svoje sutra zijanio i halalio onima koji imaju šupalj zub pamćenja, zmijsko tjelo, i nebeski oreol, nacrtan na zidu bogomolje u kojoj je tajno donešena odluka da se ponovi Velika Inkvizicija.
Nikada više neću moći biti prisutan ni na jednom skupu gdje je riječ o Čikićevom djelu i bilo čijoj drugoj prozi, pa makar to bili sve sami nobelovci, koji, uostalom, pomalo tuknu na barut a barut na trulež raspadanja, a trulež na izumrlu duhovnu hranu nadanja: Da će svijet na tobe i da će njihala strave u muzejske sobe.
Odričem se autorstva ovog zapisa, u korist Ibrahima Čikića, autora najpotresnije knjige koju je moja, dosad-dvaput odumirana, ruka dotakla. Jer, osim riječi koje je sudbina u meni posijala, kao što crne mantije siju klice mržnje, nemam ništa. Nemam ništa osim riječi nerotkinja iz kojih će nakon, ponovnog progonstva iz bjednih želja čovjekova ega, te ponovnog sunovrata u duboke šutnje, siguran sam, klijajući nicati krikovi.

Izvor: Bošnjaci.net