Karta za mjesto do Rožajske furune

Ovih dana je primjetna pojačana aktivnost građana Rožaja. Neupućeni bi pomislili da dolazi Bajram, ali ne – nije Bajram. To se samo bliže lokalni izbori, pa u susret njima ljudi masovno zijarete razne ustanove i institucije, sjedišta političkih partija i humanitarnih organizacija, a sve to radi zadovoljenja mnogih potreba i traženja raznih usluga i ustupaka.

Često se nažalost, u toj opštoj vrevi zaboravlja na moral i prave vrijednosti, kao da više ništa nije sveto i ništa nije sramota, a i što bi, kada cilj opravdava sredstvo, kada čak i oni koji su zaduženi da nas uče moralnim i vjerskim pravilima života, i sami učestvuju, čak i prednjače u njihovom skrnavljenju i potpunom obesmišljavanju. Vođeni time, jednom otvorenom utakmicom u borbi svih protiv sviju, mnogi se danas bave raznim podmetanjima, blaćenjima čestitih i učenih ljudi, lažnim obećanjima, kupovanjem povjerenja, kojeg ovim trgovcima ljudskim dušama, sirotinjom i beznađem, očigledno ponajviše nedostaje. Posebno što zavrjeđuje pozornost u ovom izbornom mešeterstvu predstavljaju privremena zapošljavanja, i to, bezbeli, zapošljavanja u takozvanoj administraciji, na teret krhkih budžeta, jer realni sektor gotovo da i ne postoji, o čemu svjedoče zaključane i davno već ruinirane fabrike.

Sve ovo pomalo podsjeća na jedno davno minulo vrijeme koje budi sjećanja, čak i nostalgiju. Naime, mnogi Rožajci pamte stari bioskop, jedan od, u to vrijeme, rijetkih vidova zabave za mnoge naše sugrađane. Bilo da su u pitanju muzičke ili filmske predstave, vladalo je podjednako veliko interesovanje. Bioskopska sala sa par stotina drvenih sjedišta, crnim podnicama premazanim motornim uljem, binom i dvjema sa strana postavljenim velikim furunama na drva, u narodu poznatim kao bubnjare. Ono što nas vezuje za ovu priču jeste, da ko god bi se progurao do šaltera da kupi ulaznicu za predstavu, kao po nekom nepisanom pravilu, pružajući novac, izgovorao bi: „Daj mi jednu do furune“. Čovjek koji je izdavao karte bi, ne mareći mnogo zbog njihovog obraćanja, prebrojao pruženi novac i crnim flomasterom ispisao red i broj sjedišta. A ovi, i nepogledavši šta na njoj piše, strpali bi kartu u džep i žurno izašli iz gužve. Kada bi ponestalo mjesta za sjedenje, biletar bi na ono: „jednu do furune“ odgovorio: „samo za stajanje“, nastavljajući da piše svojim crnim flomasterom.

Danas posmatramo i čudimo se kako Opština, javna preduzeća i javne ustanove, političke partije, humanitarne organizacije, neodoljivo podsjećaju na naš dobri stari bioskop, kada svi tražeći jednu do furune, objeručke prihvataju i one za stajanje. Koga je još briga što onaj koga upute kao sedmog ili desetog, često i na isto radno mjesto, nema gdje ni da sjedne u ionako maloj kancelariji. Zar je važno i to što novopridošli „kadrovi“ ne znaju ni cijelu tablicu množenja, kao ni to što nakon neto-dobijene fakultetske diplome, i dalje ne prave razliku između fakulteta i univerziteta, ma važno je da se zapošljava. Mnogo je bitnije da oni što ih upućuju na posao znaju da im jedan tako privremeno zapošljeni (čitaj zamajani) mladi čovjek na predstojećim izborima sa sobom donosi barem četiri glasa.

Nebi iznenadilo da u nedostatku sjedećih mjesta, poslodavci pri definisanju radnog odnosa počnu da pišu i rješenja za stajanje.

Da ne bude zabune, ovim tekstom se nikako ne želi osporiti pravo mladima da se uposle i tako počnu živjeti jedan normalan život. Znajući da se ovim predizbornim, partijskim, tromjesečnim zapošljavanjem ne mijenja njihov status već samo i sve više produžava agonija nezaposlenosti, moramo se ipak zapitati da li smo dosegli tolike dubine ekonomskog, socijalnog i opštemoralnog ponora da je mladim ljudima danas postala dovoljna satisfakcija, da bar eto i na tri mjeseca dožive taj san o zaposlenosti i statusu zaposlenog lica, i da baš takvima povjere svoju budućnost.

Autor: Erdžan Fetahović