„
“U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.” (Dobrica Ćosić)
SandzakPRESS je 6. Novembra 2014. godine objavio tekst „Sandžak nema rodni list“, što potpisuje pisac ovih redova. Do 11.11. o. g. je spomenuti tekst imao preko 1.000 posjeta. Sa ovom činjenicom je autor članka jako zadovoljan, mada su po navedenom osnovu ostavljena i 4 komentara (3 uvredljiva i jedan pozitivan). Želja je autora navedenog teksta da dobronamjerno odgovori na spomenute komentare, te da pri tome kaže još ponešto o istoj tematici.
Da počnemo ovim redom.
G-din Novica je u pravu kad spominje lapsuse sa godinama, a ostali njegovi prigovori su plod nacionalne pristranosti. Jer, ako pogleda znanstveni tekstovi koje objavljuje UŽIĆKI ZBORNIK, zatim knjige “Historija Beograda”, pa knjige Konstantina Jirečeka, Divne Đurić Zamalo, Grgura Jakšića, Šabana Hodžića, najzad, članke H. Suljkić, E. Mušovića, S. Bandžovića itd., lako se može uvjeriti su navodi u našem članu osnovani. Evo i kako.
Konstatin Jireček opširno piše da je Raška (koju Srbi samovoljno nazivaju „stara Srbija“) nomadska država, koja nikad nije mogla (zbog svog primitivizma) da dobije kraljevsku i carsku krunu, pa su sami Srbi ta znamenja darivali svojim despotima (krvnicima…), što je sasvim suprotno međunarodnoj praksi.
Prigovor g-dina Novice kako je postojao Bosansko-hercegovački ustanak 1875, demantuje se sa brojnim navodima iz “Vojne enciklopedije – Beograd”, gdje su, uz ostalo, navedeni i kriteriji o ustanku.
U spomenutome tekstu g-dina Novice se, radi omalovažavanja autora članaka spominje miješanje leksema muslimani i Osmanlije. On je nastao tako što su Srbi koristili i novogovornu sintagmu „Turci iz Srbije“, pa i za autohtone muslimane.
Zatim, g-din Novica piše da je i „terorizam“ u Bosni privukao pažnju evropskih sila. Ovaj je navod tačan, jer su te države potpisale i tajni ugovor koji se nalazio u prilog osporenog članka.
Nadalje, g-din Novica negira da je postojala državnost bosanskog pašaluka, na koji način negira i materijalne dokaze Envera Imamovića (“Korjeni Bosne i bosanstva”, Sarajevo), gdje se i slikom pokazuje da su granice bosanskog pašaluka obilježene po rubovima srednjovjekovnih spomenika (stećaka).
G-din Novica na kraju svog „kazanja“ uvredljivo veli da je „Hakija tu nadrobio štošta“, pa izvodi zaključak da se „ovaj tekst ne zasniva na realnim historijskim činjenicama“. Stoga se u odgovoru na navedenu uvredu, zbog ograničenosti prostora, pokazuju samo neke slike i neka literatura, koju sasvim, sasvim rijetko citiraju srpski intelektualci kad govore o svojoj državi.
Stoga uvaženi g-din Novica, što je jako zanimljivo, neće da spomene, uz ostalo, da je makro toponim Srbija u znanstvenoj upotrebi tek od kraja XVIII stoljeća (Odredinica „Beogradski pašaluk“, “Vojna enciklopedija – Beograd”). Zatim neće da javnost podsjeti i na činjenicu da je tzv. kneževina Srbija“ svoje teritorije širila po osnovu podmićivanje Osmanlija (G. Jakšić, “Evropa i vaskus Srbije…”), te da joj je za zelenim stolom Belinskog kongresa (1878) poklonjenja ogromna teritorija Bosne (oko 20.000 km2) iza desne obale Drine, o čemu su Srbi, pazi Bogati, tajno donijeli i zakon, koji nisu objavili za narednih 18 godina (piše J. Ristić, “Diplomatska…”)
Najzad, g-din Novica i ne spominje da Srbi nisu nikad utvrdili, a ni platili ogromne ratne štete prema Bošnjacima iz XIX stoljeća, mada su se na tako nešto, u prisustvu velikih sila potpisivali ugovore o tim obavezama (recimo, Protokol Kanliđa itd). I on prikriva da je tzv. Načertanije plagirao Ilija Grašanin od Poljaka Zah-a itd.
Na uvredljive tekstove g-đe Olivere i Marti Misterija (gdje se spominje rakija, mada je autor članka bezalkoholan), davno su odgovorili Latini kad su kazali: Pisac uvredljiva spisa infaman je (nečastan je).
Za pozitivnu opasku „Bidzikus“, čiji su navodi točni, nije potreban komentar.
Ali je potrebno našu javnost, uz ostalo, slikom i tekstom podsjetiti na nake geno/eko/kultur/čider/cidne činjenice u vezi sa egzodusom muslimana iz kneževine, te lažne kraljevine Srbija (G. Jakšić, “Iz novije historije…”, 78-79).
Za stabilnost na Balkanu veliki problem je i što muslimani Sandžaka (iz južne Srbije), anemično i kontradiktorno rade na svojoj reafirmaciji i restituciji, pobliže, kako je to preporučeno u Rezoluciji Predstavničkog doma (SAD), broj 562/1998. Taj tekst, što je zanimljivo, još nije objavljen u BiH i Srbiji.
Rezimirajući prethodno izlaganje, u zaključku bi se moglo postaviti i pitanje: “Šta nam valja činiti?” U tom pogledu ima i jedna nada. Jer, EK treba da ima odjel za povijest, da bi se znastveno istražile bar neke laži o povijesti država Evrope. Tom nastojanju, naravno, i mi sami treba da damo odgovarajući doprinos.
Da na kraju opet spomenemo jednu mudrost Latina, koji su govorili: Ljudi mogu griješiti, a samo nerazumni mogu u greškama da ustrajavaju.
Autor: Hakija Đozić
