SANDZAK PRESS – Raspad Austro-ugarske monarhije izazvao je velike promjene ne samo na Balkanu nego i šire. Jedna od tih promjena svakako je i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u čiji sastav su ušle sve južnoslavenske zemlje. Međutim, već samo ime novonastale države sugeriralo je diskriminatornu prirodu njenog ujedinjenja bez spominjaja Bošnjaka muslimana u kapacitetu njihove etničke pripadnosti.
Autor: Prof. Alen Zečević
Politička represija u službi oduzimanja zemlje Bošnjacima
Proizvoljna tumačenja takvog proglasa u kojemu se ukidaju kmetstva i veliki zemljišni posjedi, koji su u pravilu bili vlasništvo Bošnjaka, značilo je samo jedno: da će se predstojeće rješavanje agrarnog pitanja provesti oduzimanjem begovskih posjeda i njihovim predavanjem ‘siromašnim zemljoradnicima’. Ti siromašni zemljoradnici su u većini slučajeva bili kmetovi pravoslavne vjeroispovijesti koji su prema ovome proglasu zauzeli stav da imaju prava na zemlju koju obrađuju, iako je ta zemlja do tada bila u vlasništvu begovata. Zakonski okvir proglasa zapravo je potvrdio njihova uvjerenja i omogućio neometano sprovođenje odluka koje su se nalazile na tragu ekonomskog uništavanja Bošnjaka.
To nije bila slučajnost, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se tada istovremeno oživljava genocidna politika prema Bošnjacima na Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Vlada u Beogradu je svakodnevno primala telegrame koji su pristizali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima se upozoravalo na pljačke imanja zemljoposjednika i na položaj begova koji su nerijetko i ubijani skupa sa svojom poslugom. Tadašnji predsjednik Zemaljske vlade za Bosnu Hercegovinu Atanasije Šola slao je izvještaje ministru Svetozaru Pribičeviću u kojima se, pored ostalog, govorilo o stradanjima Bošnjaka. Ta stradanja su postala osnovno obilježje društveno–političkog stanja Bosne i Hercegovine u prvim decenijama nakon ujedinjenja.
Takva politička represija i rasplamsavanje nacionalizma rezultiralo je i iseljavanjem nekoliko hiljada bošnjačkih porodica u Tursku, čime su njihova imovina i svi posjedi ostavljeni bez ikakvih naknada i zaštite. Do jula 1919. godine je od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto 400.072 hektara zemlje.
Vakufska imovina u Kraljevini SHS
To nasilje nije zaustavljeno uprkos potpisanom Senžermenskom ugovoru od 10. septembra 1919. godine, koji je u članu 10. spominjao muslimane i odnos prema njihovim vjerskim institucijama. Članom 10. ugovora Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obavezala se da će ”pružiti zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim ustanovama muslimanskim”. Međutim, mnogi muslimanski vjerski objekti su srušeni, pretvoreni u vojne, privredne ili objekte druge namjene. Vakufska imovina u Bosni i Hercegovini je bila regulirana posebnim Štatutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova iz 1909. godine. Da bi postepeno ukinula tu uredbu Vlada Kraljevine SHS je već 12. septembra 1919. godine donijela privremenu Uredbu o upravi vakufa, koja se kao takva nije odnosila na Bosnu i Hercegovinu. Ta uredba je, kako se ispostavilo, bila samo prelazno riješenje do donošenja Zakona o upravi vakufa kojim je sva vakufska imovina u Kraljevini SHS došla u nadležnost Ministarstva vjera u Beogradu. Ministarstvo je pozivajući se na ovaj zakon postavljalo čak i one vjerske službenike koje je plaćao vakuf iz svojih akumuliranih sredstava, i takvo stanje je ostalo na snazi sve do zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine. Nedugo nakon zavođenja diktature i donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. kao i Zakona o izboru reis-ul-uleme 4. juna 1930. godine, došlo je do uspostave reorganizirane Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji na čelu sa svojim vrhovnim poglavarom. Međutim, vladi nije smetala takva zajednica u kojoj je cijela vakufska i vjerska uprava bila pod kontrolom Ministarstva vjera u Beogradu.
Agrarna reforma i uzurpacija vakufske imovine
Vlada Kraljevine Jugoslavije je nakon šestojanuarske diktature donijela 1931. godine Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima. Donošenju tog zakona prethodila je upućenost vlasti u činjenično stanje na terenu koje je govorilo da je u trenutku stvaranja jugoslavenske države preko 62 % privatne zemlje bilo u posjedu Bošnjaka muslimana. ‘U svim agrarnim reformama od 1919. do 1939. godine, ukupno je u Bosni i Hercegovini od nekadašnjih veleposjednika (uglavnom Bošnjaka) oduzeto i predato u ruke seljaka (uglavnom pravoslavnih Srba), kako beglučkih zemalja (400.072 hektara), tako i kmetskih selišta (775.233 hektara), što ukupno iznosi 1.175.305. hektara zemlje koja je oteta od Bošnjaka’. [3]Godine koje su dolazile donijele su sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Toga nije bila pošteđena ni institucija vakufa koja je pretrpila ogromne štete i gubitke. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine najbolje ilustruje podatak da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje. Prema tome, agrarno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji koje je na ovaj način ‘riješeno’ bilo je prvi korak u procesu uništavanja privatne bošnjačke svojine i javnih vjerskih institucija. Posljedica takvog haotičnog stanja u kojemu je privatna svojina oteta preko noći i predana onima koje je vlast proglasom odredila kao ‘legalne nasljednike tuđe imovine’, rezultirala je u konačnici i društveno-političkim raslojavanjem Bošnjaka. Zakoni koji su donošeni sa takvim okvirima, bazirani na nacionalnoj i vjerskoj isključivosti, doveli su Bošnjake u položaj ekonomske i socijalne inferiornosti, oduzimanjem posjeda koji su do samo prije 20 godina bili njihovo vlasništvo.Fussnote:
1] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja, Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993. str.46
2] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Novi Pazar, 2007, str. 490.
3] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja i Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, str. 65