Prije četrdeset godina, Wadie Haddad je bio jedan od najtraženijih ljudi na svijetu. Hrabar, odlučan, nemilosrdan, Haddad je bio osnivač ekstremne ljevičarske organizacije Narodni front za oslobođenje Palestine. On je obučio ozloglašenog svjetskog teroristu Carlosa Šakala i osmislio otmicu jednog aviona Air Francea koji je letio na Entebbe u Ugandi, a intervencijom izraelskih komandosa otmičari su savladani.
Šest godina nakon što su Izraelci prvi put izdali nalog za njegovu likvidaciju Haddad je još uvijek bio živ i uživao u udobnom apartmanu u Bagdadu.
Desetog januara, 1978. godine, Mossadov agent koji se ubacio u uži krug Haddadovih saradnika, podmetnuo je Haddadu toksičnu pastu za zube identičnu onoj uobičajenoj koju je ovaj koristio. Mossadova smrtonosna pasta za zube razvijena je u posebnom tajnom laboratoriju u blizini Tel Aviva. Svaki put kada bi Haddad oprao zube, mala količina otrova kroz desni je ulazila u njegov krvotok.
Malo po malo, počeo je umirati. Njegovi palestinski prijatelji kontaktirali su istočnonjemačku tajnu policiju s kojom su sarađivali i Haddad je prebačen u bolnicu u Istočnom Berlinu. No, deset dana kasnije, krvareći iz svih otvora, Haddad je umro u agoniji. Liječnici su bili zbunjeni, ali u Izraelu, Mossad je čestitao sebi na dobro obavljenom poslu.
To što se dogodilo Haddadu, tvrdi izraelski novinar Ronen Bergman u novoj knjizi, bilo je samo najmelodramatičniji primjer onoga što je sada permanentni obrazac.
Izrael, država rođena u krvoproliću, postao je svjetski lider u atentatima. Brojke su nevjerovatne. Ne samo da su Mossadovi tajni agenti ubili više ljudi od agenata bilo koje druge države nakon Drugog svjetskog rata, nego je tempo atentata naglo porastao, da bi u proteklom desetljeću dostigao brojku od nekih 800 operacija.
Broj smrtnih slučajeva nikada neće biti poznat, ali je sigurno da se radi o hiljadama.
Neke od Bergmanovih priča imaju okus holivudskih špijunskih filmova. Jedna špijunska operacija iz 1968. poslužla je kao inspiracija za film Manchurian Candidate, a radi se o Mossadovom angažiranju švedskog psihologa da radi na ispiranju mozga palestinskog zatvorenika s ciljem da bude iskorišten za izvršenje atentata na Jasera Arafata. Psiholog je odabrao odgovarajućeg zatvorenika i proveo tri mjeseca hipnotizirajući ga s jednostavnom porukom: „Arafata je zao i mora biti uklonjen”.
Zatvorenik, poznat samo kao Fatkhi, uvježbavan je da puca na mete sa slikama Arafata, skrivene u posebno pripremljenoj sobi.
Mossadov tim je 19. decembra, 1968. prokrijumčario Fatkhija preko rijeke Jordan, odakle je trebao da se ubaci u Arafatov štab i da čeka. No, Fatkhi je otišao ravno u policijsku stanicu i optužio Mossad da su mu pokušali isprati mozak. Operacija je bila bijedni promašaj.
U posljednjih nekoliko godina, međutim, Mossad važi kao najefikasnij i tajni stroj za ubijanje na svijetu. Jedan operacija u Dubaiju pokazuje to. U januaru 2010. godine, tim koji je činilo više desetaka Mossadovih agenata s lažnim pasošima i prerušeni perikama i lažnim brkovima ušao je u Emirate izigravajući turisite i tenisere. Provalili su u sobu luksuznog hotela Al-Bustan i čekali svoju žrtvu, visokog Hamasovog operativca Mahmouda al-Mabhouha. Čim je Al-Mabhouh ušao u sobu, zgrabili su ga i ubrizgali mu otrov u vrat. Za nekoliko trenutaka je bio mrtav. Četiri sata kasnije, većina tima već je letjela iz Dubaija.
Žrtva prvog atentata kojeg Bergman spominje u svojoj knjizi, začudo, nije bio Palestinac, nego britanski policajac. Policijski istražni inspektor Tom Wilkin u jesen 1944. godine, službovao je u Jerusalemu, gdje je bio zadužen za slamanje cionističkih gerilaca. U to vrijeme, Jerusalem je bio dio britanske uprave u Palestini, gdje su se vlasti mučile da spriječe eskalaciju napetosti između cionista – koji su željeli nezavisnu židovsku državu – i njihovih palestinskih susjeda.
Za židovske militante u terorističkom Stern Gangu, Wilkin nije bio čovjek. Bio je meta. U septembru 1944. godine, dok je šetao ulicom, dječak koji je sjedio ispred trgovine bacio je svoj šešir: bio je to znak da je meta u dometu. Nekoliko trenutaka kasnije, dva Židova otvorili su vatru na njega iz pištolja. Prema svjedočenju jendog od napadača, Davida Shomrona, Wilkin se uspio okrenuti i izvaditi svoj pištolj, ali onda je pao na lice. Shomron je kasnije rekao da ne osjeća nimalo grižnje savjesti objasnivši: „Vjerovali smo da što više lijesova budemo otpremali za London, prije će doći dan slobode. ”
Suočeni s valom ubistava, uključujući i zloglasni bombaški napad na hotel King David u Jerusalemu 1946., u kojem je ubijena 91 osoba, uglavnom britanski dužnosnici, vlada Clementa Attleea odlučila je da se povuče iz Palestine.
Cionisti su dobili što su htjeli. Država Izrael je rođen usred brutalnog etničkog čišćenja u neprijateljskom okruženju.
„Ako neko dođe do vas ubije”, kaže sveti židovski tekst Talmud, „ustanite i prvi ubijte.” – ovo je, tvrdi Bergman, načelo kojim se vode Mossad i izraelska služba unutrašnje sigurnosti Shin Bet i vojna obavještajna agencija Aman.
Bergmana vlastita priča je također fascinantna. Rođen je 1972. godine kao dijete roditelja koji su preživjeli holokaust. Služio je u obavještajnoj jedinici izraelske vojne policije, ima doktorat sa Cambridgea, a sada je viši dopisnik najtiražnije izraelske novine. Na temelju 1000 intervjua i ogromnom broju dokumenta koji su procurili, njegova knjiga se često čita kao kriminalističko-špijunski roman, ali dosta je trebalo imati hrabrosti da se to objavi.
Dok je radio na toj knjizi, zapovjednik izraelskih snaga ga je optužio za „tešku špijunažu”, i zahtijevao od sigurnosnih službi da poduzmu mjere protiv njega. Razlog tome je što Bergman baca svjetlo na ljudsku cijenu koju odnosi izraelska politika atentata. On pokazuje, naprimjer, da se izraelski agenti ne obaziru mnogo na civilne žrtve kad izvode operacije u stranim zemljama.
Možda najstrašniji dio njegove knjige pisuje operaciju iz 1973. To ljeto Mossad je lovio Alija Hassana Salameha. Salameh je bio šef operacija Crni septembar u kjoj je grupa palestinski militanata ubila 11 izraelskih sportista na Olimpijskim igrama 1972. godine. Mossad je žarko želio njegovu smrt, ali ga nisu mogli pronaći. Onda se desilo čudo. Izraelski agent je uočio Salameha u kafiću u Lillehammeru, u Norveškoj. U Tel Avivu je odmaha napravljen udarni tim i 21. jula kada su Salameh i njegova djevojka izašli iz autobusa na putu kući iz kina, ubice su ih dočekale u iznajmljenom Volvu. Iskočili su iz automobila, ispalili su osam hitaca, uskočili u automobil i uz škripu, ostavljajući svoju metu u lokvi krvi, pobjegli s mjesta zločina. Operacija je bila savršena, samo, postoja je jedan problem: ubili su pogrešnog čovjeka. To nije bio Salameh, nego Ahmed Bouchikhi, marokanski konobar sa suprugom u visokom stadiju trudnoće.
Norveška policija uhapsila je šest izraelskih agenata. Pet je osuđeno ali su na osnovu tajnog dogovora svi vraćeni u Izrael gdje su dočekani kao heroji.
Ipak, Mossad je pronašao Salameha u Bjerutu i 22. januara 1979. godine izvršili su atentat aktiviranjem bombe podmetnute pod automobil. U atentatu je poginulo devet civila koji su se zatekli u blizini, uključujući njemačku opaticu i britanskog studenta, ali nikog u Mossadu to nije bilo briga.
„Navikneš se na ubijanje”, objasnio je bivši šef obavještajne službe Ami Ayalon: „Raspolaganje ljudskim životom postane ti lahko. Za izvršenje jednog ubistva potrošiš 15-20 minuta.” On to naziva „banalnost zla” – riječi posuđene od njemačkog filozofa Hannaha Arendta, kojima je opisao nacističkog ratnog zločinca Adolfa Eichmanna. To dovoljno govori.
U ranim osamdesetim, izraelski ministar odbrane, a kasnije i premijer Ariel Sharon bio je opsjednut ubijanjem Jasera Arafata i to ga je odvelo u jedno od najmračnijih poglavlja izraelske historije. U to vrijeme, Izrael je bio upleten u strašni građanski rat u Libanu, u kojem je poginulo najmanje 120.000 ljudi. U Libanu je, po Sharonovom nalogu, izraelska vojska u saradnji sa lokalnom kršćanskom falangom, koja je odgovorna za masakr stotine, ako ne i hiljade muslimana, izvršila masakr nad muslimanima u Bejrutu, rezali su im uši i uzimali kao suvenire, zakopavajući njihova tijela u jamama živog kreča.
Jedan od ljudi koje je Bergman intervjuirao rekao mu je da je Sharon u pet slučajeva 1982., ozbiljno razmišljao da naredi obaranje običnih civilnih aviona kada je čuo da bi se na tim letovima mogao nalaziti Arafat.
Priredio: Abdullah Nasup
Izvor: www.dailymail.co.uk
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
