Kako ćemo žrtvama genocida na oči

Nerdin Ibrić nije pokopan o trošku države u čije temelje je svoj život ugradio njegov babo Sejfo, ali je za to o trošku države spušten u zemlju (ne)čovjek sa spiska za ratne zločine, koji je po svim inidicijama i njegovom babi presudio – bez suda!
Sramna odluka Vlade FbiH da proglasi danom žalosti taj dan ostat će bolna rana svakom patrioti do dana u kojem će se polagati računi, a taj dan im imunitet zastupnika neće pomoći!
Veliki bošnjački gazija Nezim Halilović – Muderris, u svojoj hutbi pitao je te kukavice:
– …”Zašto je Država dozvolila da jetim Nerdin Ibrić bude nezaposleni i nezbrinuti povratnik u rodni Zvornik, a da u tom istom gradu i drugim gradovima manjeg bh entiteta javni red uspostavljaju učesnici genocida u Srebrenici i drugim gradovima Bosne i Hercegovine i zašto su Bošnjaci povratnici za mnoge političare samo brojke i zašto im trebaju samo za izbore?
Zašto u Bosni i Hercegovini nije dan žalosti za 11. juli kada je u Srebrenici 1995. godine počinjen stravičan genocid i kada je 11. jula 2001. godine ubijena šesnaestogodišnja povratnica Meliha Durić? Zašto nije bio dan žalosti kada je pored Ferhadije u Banja Luci 07. maja 2001. godine rukama srpskih terorista na oči svjetske javnosti ubijen Murat Badić i kada je 20. aprila prošle godine u Kozluku, kod Zvornika srpski terorista Nikola Josić sjekirom ubio osamdesetjednogodišnjeg povratnika Ahmeta Hasanovića? Zašto se sva pomenuta srpska zlodjela nisu nazvala terorističkim činovima ili se terorizam pokušava podmenuti samo nama Bošnjacima?…”

Bilo je još pitanja, ali ni na ova koje sam prekopirao ne bi našli odgovor da imamo dva života!
Uz svesrdnu pomoć naših vodećih medija i političara Nerdin Ibrić je otišao na onaj svijet kao “gnjusni terorista” (Avaz)!
Pitanje svih pitanja koji su navodno ključ za razrješenje slučaja, da li je bio vehabija ili nije? To što je osjetio kundak četničke puške već kao dijete od godinu dana i što je svoje dželate gledao dvadesetčetiri godine kao “ugledne građane”, nikog živog ne zanima. Pošto ne može biti “pravi” vehabija, može barem prikriveni! Sa ovim najnovijim genijalnim otkrićem će jednoga dana postati vehabija i faraon Radončić, pa vjerovatno i njegov šegrt Mirsad Kebo, a mi ostali svi smo već u toj kategoriji.
U mnoštvu tekstova i “komentara dana” kojekakvih nazovi novinara i nazovi urednika niko se nije bavio uzrocima za Nerdinov postupak, nego se svi bave posljedicama. Oni čak dijele licencu na pravo da o tome piše onaj ko želi. Osim njih, smije o tome samo da piše onaj koji misli kao oni! A, oni misle da je to terorizam (?) i tačka!
Sve druge prozvaše huškačima!
Nije, veli mi jedan direktor škole u Bihaću, lijepo što ja tako pišem iz daleka, jer “ne vodim brigu o tim jadnim i gladnim povratnicima, toj gladnoj omladini koju je lahko nahuškati”.
Ostadoh nijem! Taj direktor je inače jako fin insan, smatrao sam ga i svojim dobrim prijateljem, ali je on dobro u zabludi, jer nisam ja kriv što su ti omladinci, jadni, gladni i beznadni, već upravo oni koje prozivam u svojim komentarima, bošnjački politički predstavnici, ili kako sam ih nazvao – ublehaši i kukavice!
Ako ćemo pravo, kriv je mnogo više od mene i taj direktor!
On sjedi u udobnoj direktorskoj fotelji i mene je sramota s njim se uslikati, jer na njemu naprosto sve blista, a ja koji sam koricu kruha od 2001. godine počeo zarađivati od mašrika do magriba, nemam još uvjek dva para cipela!
Možda bih i ja na njegovom mjestu govorio, ne talasaj! Jer, ne daj Bože, ako se ti mladi, gladni i beznadni baš pobune, mogao bi ostati bez te udobne fotelje.
Ja sam moj lijepi direktore u svakom trenutku svog života u opasanosti da ostanem bez njega više nego ti u Bihaću ili bilo gdje u BiH, jer sam popisao mnoge zločine i zločince njihovim imenom i prezimenom i stavio to u tom od pet knjiga, kao doprinos institucionalnoj kulturi pamćenja!
Na svakoj toj knjizi ima moja slika i biografija!
Da ne spominjem hiljade članaka u raznim medijima u kojima sam itekako talasao. Ali ja se ne bojim hodati po svakoj stopi zemaljske kugle, jer znam da me Gospodar čuva, a posebno ne po mojoj Domovini Bosni i Hercegovini! U vrijeme svog godišnjeg odmora odem na kolektivnu dženazu u Potočare, a prošle godine sam u Prijedor poveo i svog maloljetnog sina, da klanja sa mnom noćni namaz pored stotina šehida iz Tomašice!
Znači li to da ja mog sina huškam, lijepi direktore?
Ako je huškanje to što ću do smrti braniti Nerdina Ibrića ali i bošnjački narod da im se nakon dobro isplaniranog genocida, opet planski prišivaju etikete terorista, i što ću svoj narod upozoravati na opasnost koja se ponovo nadvila nad njim, onda ja prihvatam tu tvoju tvrdnju. Pogledaj direktore malo po društvenim mrežama i portalima naših miroljubivih komšija kako se do zuba naoružani spremaju na miran suživot, pa ćeš vidjeti koliko si se ogriješio od mene ali i svih onih koji digoše svoj glas.
A, to bi već trebali znati razni lezihljebovići koji rade naručene novinarske posliće pa bi bili velikodušniji u dodjeli licenci za patriotizam i nama iz dijaspore!
Nismo li zaista i previše podijeljeni, a da i ta podjela postaje sve očitija i mnogima argument za diskvalifikaciju?
Nisu li vrata dijaspore svakome širom otvorena? Ja sam direktore nekoliko godina poslije rata jako teško živio u domovini, ali nisam htio biti politički podoban i sjesti mlad zdrav u fotelju direktora! Nudili su mi to, imam žive svjedoke! Krenuo sam trbuhom za kruhom i nisam se nikad pokajao. Kad smo već kod mene da ti kažem lijepi direktore, da nisam od države tražio nikad ništa za štampanje mojih knjiga, da to sve radim svojim novcem i uz pomoć dobrih Bošnjana baš iz dijaspore. Nemam nigdje na dunjaluku u mom vlasništvu ni jedan kvadrat, kuće, stana, vile, vikendice, zemlje…i sretan sam! Nisam, dakle, od domovine nikad ništa tražio, a ako sam šta dao, halalim na oba svi'ta!
Ima li igdje zapisano koliko dugo se može biti demobilisani borac?
Rat je završen samo za one koji su poginuli reče jednom dobri general Atif Dudaković. Pravo na miran život od zasluga rata imaju samo teški ranjenici, porodice šehida i još neke kategorije. Danas na dan godišnjice početka agresije na glavni grad, kaže jedan proslavljeni ratni komandant da bi sa ovoliko vojnika koliko ih danas ima oslobodio sve do Trsta!
Pravi borci se ne busaju u prsa i ne traže za svoju borbu da im se steru crveni tepisi. Znaju da je to bila obaveza prema državi i kraj krajeva svojoj porodici. Ti pravi borci i znaju da bi im bilo daleko teže bez dijaspore odakle je nesebično pristizala svakakva pomoć, a mnogi od njih su postali dijaspora nakon što su puške ostavili u soške i danas ih srećem širom svijeta – u borbi za život!
Neka ti što dijele licence za patriotizam imaju to u vidu ubuduće, a neka pošalju proglas kad domovinu, recimo, zadese poplave, da pravo pomoći imaju samo oni koji su trenutno u domovini!
Nerdin Ibrić je, ako Bog da, dženetlija. Njemu vi sa vašom etiketom teroriste ne možete naškoditi, a koliko ćete naškoditi našoj državi to ćete saznati u bliskoj budućnosti. Postrojavanja uniformisanih četnika onomad u Višegradu a sada širom genocidne nastavlja se legalno. Uz sve to Beograd 14. maja službeno priprema rehibilitaciju četnika!
Sanel Menzil je to već saznao. Iako ne zna gdje su mu kosti oca kojeg su sa 150 stanovnika Večića kod Kotor Varoši ubile miroljubive komšije, on je prije nekoliko dana uhapšen zbog jednog bezazlenog statusa na fejsbuku. Uhapsili su ga vjerovatno isti oni koji su mu babu Ibru ubili!
“Gnjusni teroristički čin”, “Pucanj u državu BiH” i slični naslovi kao da su iz same laboratorije zloglasne SANU!

Onima koji hoće da raskomadaju našu domovinu će ti naslovi itekako dobro doći. Bit će im to dokaz da su za to krivi baš Bošnjaci, gnjusne teroriste koje su pucale u institucije i državu!

Jasno je da rukovodstvo manjeg (č)entiteta ništa ne radi slučajno, niti je slučajno što su se nakon incidenta u Zvorniku svi digli na noge, udruženi, policija i četnici naoružani do zuba čuvaju genocidnu stečevinu od ubijenog Nerdina Ibrića. Svima je jasno zašto se vladajuća klika nadigla pa preko svojih medija huška i provocira javnost. Ulazimo u period obilježavanja godišnjace genocida u Srebrenici kada se 11. jula u Memorijalni centar očekuje dolazak državnih delegacija iz cijelog svijeta, brojnih medija, i vjerovatno stotinu hiljada ljudi, koji će se na licu mjesta uvjeriti o obimu genocida nad Bošnjacima kojeg su srpsko-crnogorska vojska i policija počinili u srcu Evrope. Iz tog razloga plaše javnost sa navodnim, novim napadima, dok je u pozadini ustvari pokušaj sprječavanja masovnog dolaska na obilježavanje 20. godina od genocida!

To što u institucijama rade zločinci sa brdom dokaza za tri doživotne robije i što državom upravljaju njeni otvoreni neprijatelji neće tad nikog zanimati, jer će se i tad svijet baviti posljedicom, a ne uzrokom!
A, najstrašnije je kad uzrok likuje nad posljedicom! To je nepravda slična nepravdi nanešenoj Nerdinu Ibriću!
Sad ste možda shvatili pitanje iz naslova – kako ćemo žrtvama genocida na oči?

P.S. Mislio sam da ne spominjem ime ovog bijednog direktora, ali se on i dalje javlja na fejsbuku i diže na mene hajku, pa ću ipak reći da se on zove Nazif Horozović, kako bih ujedno otklonio sumnju od mnogo čestitih direktora u Bihaću!