Kod djece se ličnost i formiranje osjećanja lične vrijednosti još grade i uvrede od najbližih toksično djeluju na njihov razvoj, a kada otac ili majka to često rade, riječ je o psihičkom zlostavljanju djeteta.
Postoji velika razlika između izrečene uvrede i osjećanja uvrijeđenosti. Ljudi, uključujući i djecu mogu se uvrijediti na bilo šta, svaki put kada zaključe da ih je neko drugi omalovažio nekim svojim postupkom. Osjećanje uvrijeđenosti je subjektivno, što znači da se ljudi mogu osjetiti uvrijeđenim i onda kada imaju i onda kada nemaju razloga za to. S druge strane, izrečena uvreda u vidu neke negativne etikete, diskvalifikacije koja se odnosi na drugu osobu jeste poziv i razlog da se drugi osjeti uvrijeđenim.
Postoji velika razlika da li je uvreda izrečena odrasloj osobi ili djetetu, posebno malom djetetu. Odrasli ljudi imaju oformljenu sliku o sebi, izgrađen identitet i razvijeno osjećanje lične vrijednosti. Ni njima nije prijatno kada ih neko vrijeđa, ali mogu izabrati da na uvredu reaguju ignorisanjem i povlačenjem, to jest pravljenjem distance prema osobi koja ih vrijeđa.
Za razliku od njih, djeca su u procesu izgradnje svoje ličnosti i formiranja osjećanja lične vrijednosti. Njima jeste potrebno da se osjećaju voljeno i prihvaćeno da bi na osnovu toga izgradili pozitivnu sliku o sebi i doživljaj lične vrijednosti. Zbog toga uvreda kao poruka da oni kao bića nedovoljno vrijede ili da ne vrijede ometa ovaj proces, vodeći ih ka zaključku da su ona nedovoljno vrijedna ljudska bića.
Izraz ljutnje
Što je djetetu važnija osoba koja mu upućuje uvredu, to je moćnije djelovanje uvrede na djete. Kako su roditelji djetetu veoma važni, njihovo vrijeđanje djeteta toksično djeluje na djetetov razvoj. I pojedinačna, izolovana situacija vrijeđanja može biti toliko važna djetetu da je zapamti za cijeli život ostavljajući trajne posljedice na njegovu sliku o sebi. Kada roditelj ponovo i ponovo, dakle sistematično vrijeđa djete, to jeste psihičko zlostavljanje deteta, tako da ga je potrebno zaštititi od takvog roditelja ili staratelja, ili uticati na takvog odraslog da promeni svoj „vaspitni” stil.
Zašto roditelj izgovara uvrede tipa „idiote”, „majmune”, „budalo” i slične? Po pravilu, vrijeđaju oni koji su se prethodno sami osjetili uvređeno. Svaka uvreda u komunikaciji je neka vrsta „izjednačenja” koje vrši onaj ko se prethodno uvrijedio. To znači da je roditelj prethodno imao neka očekivanja ili zahtjeve od djeteta koje ono nije ispunilo, zbog čega se roditelj osjetio nepoštovanim, omalovaženim, neuvaženim od strane djeteta, zbog čega djetetu „vraća” na isti način.
U praksi je relativno česta situacija da jedan roditelj u nekoj konfliktnoj situaciji uputi djetetu uvredu, zbog čega reaguje drugi roditelj napadajući prvog roditelja pred djetetom, kako bi ga zaštitio, tako da nastane svađa dva roditelja. Dok jedan roditelj zahtjeva od drugog da se izrazi na drugi način, bez vrijeđanja, drugi roditelj napada prvog da mu „ruši autoritet” pred djetetom. Umjesto da dođe do promjene, ovakve svađe se ponavljaju iz mjeseca u mjesec.
Šta treba da shvati roditelj koji svoju ljutnju na djete izražava kroz vrijeđanje?
Osnovno je da počne da razlikuje djetetovo ponašanje od djeteta kao osobe. Uvrede su uvjek upućene nekome kao etikete koje se „lijepe” na osobu, a ne na njeno ponašanje. Djeca su dobra, dok njihovi postupci nekada nisu. U konfliktu roditelj treba da od djeteta zahteva da promjeni ponašanje, a ne da ga negativno etiketira kao osobu. Logika negativne etikete jeste da isključuje mogućnost promjene. Ako je neko definisan kao „glupan”, onda to znači da je isključeno da razmišlja pametno i da se ponaša na pametan način.
Prezir, negacija ljubavi
Kada roditelj počne da razlikuje djete od njegovih postupaka, tada postaje sposoban da razlikuje osjećanje ljutnje od osjećanja prezira. Uvreda je znak prezira. Dok je ljutnja zapravo zahtjev drugoj osobi da promjeni ponašanje, prezir je poruka drugoj osobi da je bezvrijedna i da zaslužuje da bude odbačena. Dok je ljutnja poruka voljenom djetetu da promjeni ponašanje, prezir je negacija ljubavi. Prema tome ljutnja i ljubav mogu ići zajedno, jer je jedno odnos prema djetetovom postupku, a drugo prema djetetu kao osobi. Prezir, izražen verbalno, bilo direktno kao uvreda bilo na neki indirektan način ili neverbalno, jeste negacija ljubavi.
Djeci su za pravilan razvoj potrebni i ljubav i disciplina, a prezir, odbacivanje i uvrede ne samo da negiraju ljubav i ne doprinose disciplinovanju, nego doprinose razvoju buduće psihopatologije.
Autor: Zoran Milivojević
Foto: Pixabay
Izvor: Politika
(akos.ba)
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
