“Ponekad su podjele tu radi geografije, ali su uvijek tu da podijele ljude. Opet ka Beogradu, dole ka Beogradu, a “ovi” govore da je to gore a gore rijeke ne teku, već dole i dole i u Crno se ulivaju.”
E moji bošnjački intelektiualci… Vi koji nikuda ne “mrdate”, ni preko Batnjika…, čujte i počujte povike što se na vas bacahu ne bi li vam se prikačila odogovrnost što ne stadoste uz one što vatru bljuvahu… Vi što pameti imate i da je drugima dajete, ali ne i onima koji nekada bijahu goli i bosi.
Raštima se harmonika. Svako zasvira svoju svirku i ovi što bi ka Beogradu.
Opet ka Beogradu, dole ka Beogradu, a “ovi” govore da je to gore, a gore rijeke ne teku, već dole i dole i u Crno se ulivaju. Pitam se šta to donesemo kada se iz njega vratimo? Rastočenu, podanu i predanu političku elitu… Uplašene i tihe intelektualce što meditacijom sebe čuvahu i vrijednike (privrednike vrijednih ruku) što neki novac gore sticahu, a mnogima dužni ostajahu.
Ova propadajuća strategija, uređena koracima neumnih, dobro prepoznata od onih koji nas kao prijatelje ne prihvatiše i koji nas na mamcu držahu, učiniše da se dodirne dno… Čuo sam i za vrh, sami vrh, čak i za Vrh vrhova…, ali dno dna je nekako jasnije…
Tu mi udarismo, u dno dna…
Ovo naše sandžačko ćase u kojem kuhaju različita jela, a u čije dno davno udarismo, ima ustave za prelijevanje. Tuda se Sandžak prelijeva onda kada se uspuni od muke i onda kada ga varaju i daju mu obećanja da će dolinama sandžačkih rijeka poteći med i mlijeko. Ali ima Sandžak još muka. Rupe na ćasetu sandžačkom otvaraju “prijatelji Sandžaka i „prijatelji Bošnjaka”. Da li su to one iste crne tačke iza kojih stoje neizvjesnosti? Ne… Ove crne rupe uopšte se ne otvaraju nasumice. One duboko kidaju bošnjačku samobitnost i opstojnost.
Te crne rupe duboko sijepaju i dijele Sandžak. Ponekad su podjele tu radi geografije, ali su uvijek tu da podijele ljude. Što je drugo geografija do ljudi, rekao bi neko.
Posljednja koaliciona zamka koju su svom bošnjačkom narodu, kojeg bi da pretvore u statističku grešku, sevirali servilni (ropski, pokoran, podan, nizak, hizmećarski) je neka priča o regionalizaciji. Narod to razumije kako treba, a oni bi opet narodu.
Podjele učinjene najnovijom zavrzlamom nijesu nimalo naivne, niti su od juče.
Nisu ni statističke niti ekspertske, već strateške i političke.
Teret mi je da opišem koliko strategija fokusira ovu oblast, ne zbog toga što to nisam dokučio, nego što me strah da će svima biti muka od saznanja o neznanju onih koji takve strategije podržaše. A Vlada bješe i naručilac i na kraju ih usvajaše. Hajde da budem zaboravan da vas ne vraćam u prošlost, iako tamo ima i šta da se vidi i šta da se sazna. Hajde da koraknemo u juče i vidimo da Vlada 2005. donese strategiju razvoja turizma u kojoj nemaše ni Sandžaka ni kulturne baštine u njoj. A putevi otomanske kulture idahu ka Beogradu i nikuda ne svraćahu, samo krijući da se ne vidi tek poneki zaluta gdje mu mjesto nije. Nemaše tamo ni Pešteri ni Novog Pazara, nemaše ni drugih varoši. Strategija prostornog razvoja, što fazno idaše od 2009. do 2013. pa do 2020. bijaše “sjajan dokument” što predstavljaše posebnu opomenu. Klasteri (funkcionalne regije) su tako postavljeni da Novi Pazar bijaše bliže Vranju nego li Tutinu. Ali kome je još stalo do turizma? U istoj strategiji postoje prioriteti u putnoj mreži koji Sandžak ne dodirivahu. Da ne izmakne pažnji, podvlačim – nijedan od puteva koji integralno povezuje sandžačke opštine nije u rangu prvog, drugog niti trećeg prioriteta (liši dionice puta koja od Ribarića treba da ode do Mehovog krša, koja ne povezuje gradove, u tamo nekoj budućnosti ako se ostvare neki planovi i poveže Niš preko sjevernog dijela Kosova sa Crnom Gorom). Eto to je strategija tragedije. Jedina strategija u kojoj su istom bojom opisane opštine Sandžaka je strategija o smanjenju siromaštva. Tu smo svi u istom halu i nikome ne smeta da kao beda budemo jedno.
U strategiji prostornog razvoja regioni poređani onako kako su i u Zakonu o regionalnom razvoju definisani, a i usvojeni. A kako bi se zakon donosio bez strategije kada temelje Zakona o regionlanom razvoju predstavja strategija prostornog razvoja.
NUTS2 i NUTS3 kategorija (Nomenclature of Territorial Units for Statistics), prvom smo se majali, drugom ćemo kada za to vrijeme dođe, dok se prašina slegne i ljudi pomalo zaborave kao bokser u ringu u fazonu „nije mi ništa, samo sam nokautiran“, obrađeni su u toj strategiji i grafički prikazani u prilogu. Ako ima da to još neko ne zna, neka vidi da i to riješimo. Može biti da se neki ljudi ne miješaju u svoj posao i da ga dovoljno ne znaju, da im promiču i ovako važne stvari za život i budućnost Sandžaka, a može biti da oni ne žive u Sandžaku, pa za to i ne znaju.
Ova naizgled nakaradna priča htjede da se zataška, šta kome htjede da se ona otvara. Kako narod progovori, ono nastade potjera za regionima. Sjeli eksperti i slikari pa se razmahnuli Srbijom. Umjesto da Sandžak bude region, on se utopi u još veći, neki Šumadijsko-zapadni. Iz samog srca Srbije umjesto Centralnog rodi se Šumadijski region. Čudna li regionalnog abortusa. Sandžak ostade da bude nedonošče, do novog precrtavanja, do nove muke. To nas čeka u trenutku kada siđemo na nove crteže koji su već iscrtani. A onda slikari nagođene sudbine Srbije ponovo četke u ruke.
Kako nam se samo uklapa ova nova regionalna podjela. Mi smo tu u Šumadiji svoj na svome. Imamo komotan region, možemo statistički da se baškarimo do iza Kragujevca ka Beogradu i čak do Save preko Šapca. Komotna varijanta, nema šta. Pročitah da je to mamutski region na jednom mjestu. U, pa to je super, ne bilo nikom rečeno, mamuti su već davno u Srbiji, ali nisu silazili ovako južno, oni su se malo sjevernije baškarili. Sada možemo da se hvalimo da ćemo, ako Bog da, dobiti najveći statistički region. Samo ne znam kako će pristati oni zaštitni znaci šumadijski uz ove naše sandžačke. Nema veze, ko za to još mari. Još jedan aktivacioni, svađalački kapacitet da se pokrene, odosmo mi zajedno i sa Beogradom sve do Vojvodine. Kad plivamo Savom da ne izlazimo iz vode prije ušća u Dunav. Nemamo usput nijedno mjesto za „predah“.
I dok ova pometarija traje, ide procedura usvajanja prostornog plana, koju najaviše za mjesec februar baš ove godine i baš u ovom vijeku. Da se “neuki” ne zbune, to je ovaj mjesec sa najmanje dana, neka ne čekaju 31. februar, neće ga biti. Bit će to prostorni plan, kontinuitet onog što ga Milošević usvoji i što do skoro važaše. Ne znam samo šta znače izjave prostornog ministra što govoraše da kada se usvoji on će biti moderan i sa svim parametrima neophodnim opštinama za izradu njihovih planova. Ako je suditi po strategiji koja sadrži zbir do sada pisanih strategija iz koje izvire prostorni plan, sandžački opštinari neće imati nikakvih problema. Neće imati šta da planiraju i bit će sve baš kako treba.
E pustite nas malo da se mi sami sa sobom dogovorimo. Ne dirajte nas, ne razvijajte nas i ništa nas ne povezujte. A zašto bi nas i povezivali kada izgleda da je potrebno da ostanemo dovoljno divlji, da nas virusi vremena, što oko nas oblijeću, ne bi zarazili.
Bilo kako bilo, inkubacija sazrijevanja Bošnjaka Sandžaka ide. Tijesto nadolazi. Ćase puno halve samo što se nije prelilo.
Autor: N. N.
Izvor: Glas-Islama.info
