Piše: Prof.dr Mustafa Fetić
Reče mi, moj dragi prijatelj, nakon pročitane kolumne, da ona, ustvari, odslikava trenutnu muslimanku nemoć i učmalost, prikazanu kroz historijsku prizmu velikih uspjeha i slave rane muslimanske zajednice. Napiši, ahbabu moj, veli mi on, kuda idemo danas, kakav je naš hal, i aktuelizuj stanje i položaj muslimankog korpusa u ovom nepredvidivom svijetu stalnih i ubrzanih prmjena. Pomislih u sebi, lijepo rečeno, od strane čovjeka koji očekuje odgovor i to onaj pravi, argumentirani, optimalni, poput žica na gitari, koji će uvjeriti radoznale a neopredijeljene dići na noge. Ali to baš i nije jednostavno. Ipak, valja nastaviti. Ispih još jedan gutljaj jutarnje kahve, i prionuh na posao. Uzgred, prisjetih se riječi mudrog Dželaluddina Rumija: ”Ko traži prijatelja bez mahane, neće ga naći”. Ahbabu moj, ja samo povrđujem ovo Rumijevo pravilo o ljudskoj slabosti i nemoći. Savršenstvo pripada jedino Uzvišenom Bogu, a ljudske kreacije su po pravilu uvijek manjkave i skolone dopunama. Evo, pokušaću da svojim skromnim perom odgovorim na tvoje razumne zahtjeve.
Krenuo sam od historije i to one naše – slavne, istinite i ponosne. A ona, historija, učiteljica je u životu onih koji je poštuju i razumiju. Uzvišeni Bog je u Svojoj poslednjoj objavi, više od četvrtine govora i poruka, usmjerio na historijska dešavanja prijašnjih naroda, kako bi, veli On, bili pouka za one koji pameti imaju. I mi, danas pravimo analizu i presjek stanja muslimanskog Ummeta, u svjetlu historijskih činjenica, a koje idu u prilog nove muslimanske renesanse.
Današnje stanje muslimanskog svijeta puno je apsurda, nelogičnosti i zastrašujućih prizora. Dok gledamo i slušamo medijska nadmudrivanja i zajapurenost belosvjetskih moćnika i političara o dostignućima savremene demokratije oličene u univerzalnim ljudskim pravima, slobodi vjeroispovijesti, pravu na dostojan život, pravu na obrazovanje i liječenje, pravu na čistu ekološku sredinu i okruženje, pravu na mir i sigurnost svoje porodice, pravo na svoj dom i privatnost, pravedna raspodjela prirodnih resursa, i tako redom, na drugoj strani, u realnom svijetu koji nas okružuje, imamo neviđenu dramu ljudi, koja se da tuga bude veća, medijski prenosi i prati iz sahata u sahat. Nakon Arapskog proljeća, koje je obećavalo više demokratije i slobode za napaćene i potlačene islamko-arapske narode, a kojeg su pompezno podržavali promoteri demokratskih vrijednosti na Zapadu, sudionici smo rijeka imigranata koje kuljaju i bježe u nepoznatom pravcu, ostavljajući sve za sobom, i zemlju i kuću, i svoju rodbinu i svoju mahalu, sve ono što su desetljećima mukotrpnim radom sticali. Zašto je to tako? Zašto muslimanski narodi ne mogu biti slobodni i zašto se sukobi vještaki izazivaju baš u njihovoj avliji? Boje li se, možda, muslimankih Univerziteta, nobelovaca, akademika i profesora? Zbog čega ovoliki strah i panika koji se plasiraju kroz islamofobiju i terorizam, a u ime svjetskog mira i demokratskih sloboda? Da li je muslimanska krv podjednako važna i bitna kao i krv drugih naroda i zajednica na ovoj Planeti? Ili je možda prevelik procenat muslimanskog priraštaja u odnosu na natalitet ostale svjetske populacije? Da li muslimani posjeduju neke vrijednosti, koje ovi drugi, istinski, nemaju, a žude za njima?
Raskorak je evidentan, sukobi su sve prisutniji, riječ i dijalog zamijenjeni su prijetnjom, ratom i oružjem. Muslimani u svijetu, pa i Bošnjaci, moraju pokazati i dokazati da vole slobodu, da je čovjek najbitniji resurs, da su dijalog i kompromis put rješavanja problema, da se trebaju pružiti podjednake šanse svim ljudima u poslu i obrazovanju, da treba pomagati i osnaživati slabe i potlačene, da prirodne resurse u svijetu treba pravično i racionalno koristiti. I konačno, da čovjek poštuje čovjeka ljudski, humano i dostojanstveno. Muslimani kao narod i kao Zajednica posjeduju kroz svoj naučno-civilizacijski diskurs univerzalne vrjednosti koje su ih proslavile kao moćnu i respektabilnu kulturu koja za nepunih sto godina dosegla do današnje Španije i zakucala na vrata u srcu Evrope. Nauka, tolerancija, suživot, rad i naučno istraživanje, umjetnost i kultura, vjera i pravednost, bili su ideali koji su vodili muslimane i činili ih vitalnim, jakim i zajednicom punom poštovanja i uvažavanja. Pripadnici muslimanskih naroda širom svijeta imaju upućen poziv koji ih čeka do Sudnjega dana, da neprestano mijenjaju sebe i svijet oko sebe na putu dobra i čestitosti. Završavam kur'anskom porukom: ” Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok on sam sebe ne počnemijenjati.”
Dobar tekst. Ali ovo je neispricana prica.
Slabi smo vernici, jer nikada nismo naucili nasu lijepu vjeru Islam. Allahov hatar nam nije najpreci.
A da nam je najpreci Allahov hatar onda bi bili najulturniji, najpismeniji, najcistiji, najumereniji, najorganizovaniji, najobrazovaniji. Drugacije bi nas svi u svijetu postovali i sami sebe bi vise postovali.