Sandžak PRESS – Dan Sandžaka, 20. novembar, ove godine je, čini se, obilježen mnogo izdašnije i pompeznije nego do sada, sa posebnim akcentom da je to, po prvi put, urađeno i u Sarajevu, velikim skupom u Domu Armije, na kome su učestvovali kako sandžačke tako i sarajevske odnosno bosanske Sandžaklije.
Na mnogim od ovih skupova, a posebno u Sarajevu, umjesto slavljeničke atmosfere, kako se obično obilježavaju značajni povijesni datumi, najviše govora bilo je o problemima, zapravo o društveno političkoj, kulturnoj pa i ekonomskoj situaciji u kojoj se Sandžak danas nalazi, a koja je, jednom riječi, katastrofalna.
Nakon Dana Sandžaka, u Prijepolju je 3. i 4. decembra tridesetak eminentnih stručnjaka, akademika i univerzitetskih profesora bošnjačke i srpske kako se to “učevno” kaže provenijencije u relativno tolerantnoj atmosferi podijelilo neke od svojih pogleda o temi “Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku/Staroj Raškoj”, o čemu su naši čitaoci imali prilike da saznaju u prošlom broju, da bi, samo nekoliko dana nakon toga, ružičasta televizija “Pink” organizirala javnu tv debatu sa krajnje provokativnom temom “Da li autonomija Sandžaka znači otcjepljenje Republike Srpske”, u kojoj su učestvovali neki političari iz manjeg bh entiteta, ali i gosti iz Sandžaka na čelu sa muftijom Zukorlićem.
Naravno, namjera ovog uvodnika nije u tome da govori o navedenim manifestacijama (ko je čitao – čitao, ko je gledao – gledao, a ko nije ni čitao ni gledao znači da i nije nešto posebno zainteresiran za navedenu problematiku) već samo da naznači kako se pitanje Sandžaka sve više intenzivira i dobija brojne konotacije, uključujući i onu izvanjsku, tj. internacionalizaciju ne samo u evropskom već i arapsko-muslimanskom kontekstu. Uz tu činjenicu treba podsjetiti da koliko je pitanje Sandžaka intenzivirano na verbalno-političkom (pa i vjerskom) planu, daleko više je taj problem prisutan na praktično-političkom planu, jednostavnije rečeno na planu svakodnevnog življenja u kome ukazivanje policije i prijetnji represijama postaje gotovo svakodnevnica, kao da se živi u doba najcrnjeg Miloševićevog režima. Događaji na Hadžetu, pokušaj oduzimanja zgrade Islamskog fakulteta, pokušaj falsificiranja izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće, pokušaj onemogućivanja rada Internacionalnog univerziteta (a da i ne govorimo o nešto ranijim “ekscesima” nakon nasilnog instaliranja druge Islamske zajednice i sl.) te drugi bliski susreti sa kordonima do zuba naoružane žandarmerije otužna su slika Novog Pazara i njegovih žitelja koji, svedeni na egzistencijalnu bijedu i neimaštinu, moraju da se, čak i fizički, bore za ono posljednje što im je ostalo – za ljudsko dostojanstvo i/ili duhovni integritet. Kako bošnjački pozivi Beogradu na dijalog, na razgovor nisu urodili plodom a nekadašnja obećanja srbijanskih političkih čelnika se pokazala kao “ludom radovanje”, to se u Sandžaku, a posebno u sandžačkoj dijaspori, koja je, kako se tvrdi, tri puta brojnija od Sandžaklija u zavičaju, sve više formira i učvršćuje svijest kako je jedini izlaz iz te tegobne situacije i jedina vrsta kakve-takve zaštite osnovnih ljudskih prava autonomija Sandžaka na principu evropskih regija. Autonomija koja, treba li podsjetiti, ima i svoje povijesno utemeljenje (20. 10. 1943.) koja će se, ako ništa drugo ne pomogne, pored ostalog, nastojati realizirati i međunarodnim “pritiskom”, pod kojim, kako je rečeno, srbijanska vlada najefikasnije funkcionira. Dakle, mirnim putem.
Ono što je u svemu tome neobično, i što je presedan za današnje vrijeme, jeste činjenica da ovi procesi ne dolaze kao rezultat djelovanja političara, predstavnika Sandžaka u tamošnjoj srbijanskoj vladi (naprotiv, oni su, po mnogo čemu sudeći, glavna smetnja) već od Islamske zajednice, iz koje se opet izdvaja jedna ličnost koja stoji na njenom čelu, ali i na čelu svih tih inicijativa i procesa, a to je muftija Muamer ef. Zukorlić. Pa iako mu se, u nedostatku pravih argumenata, predbacuje miješanje vjere i politike, on to lakonski odbacuje tvrdnjom da je bitno ono što napaćeni i ojađeni narod želi, a to je promjena njegovog kako egzistencijalnog tako i kulturnog i duhovnog stanja, što je, nesumnjivo, i zadatak vjere odnosno vjerskih predstavnika. Svojom nesebičnošću, elokvencijom i mudrošću, a nadasve visprenošću, hrabrošću i istinskim angažmanom, muftija Zukorlić iz dana u dan izrasta u čovjeka sa vizijom, istinskog narodnog vođu i predstavnika koji umije formulirati njihove najbitnije interese, sve sa jasnom konotacijom: sve za obraz, vjeru i dostojanstvo, obraz, vjeru i dostojanstvo ni za šta! Pa iako mu se (njemu i njegovim saradnicima) na svaki način nastoji onemogućiti javno djelovanje i prezentiranje istine o Sandžaku i Bošnjacima u njemu, posebno kad se radi o nastupima u medijima, na javnoj sceni, njegova sada već nesumnjiva harizma vješto probija te brane i oklope, nalazeći ne samo prostor već i ugledne sabesjednike kako u inozemstvu tako (normalno drastično manje) i u Srbiji (Liberalna partija Čedomira Jovanovića, mnogi ambasadori, neke nevladine organizacije i dr.) tako da je nesumnjivo da će Srbija, htjela ne htjela, ako misli ići u bilo kakve euroatlanske integracije, morati prvo srediti stanje u svojoj kući. Koje je, sa ovakvom politikom koja se danas vodi, sve gore i gore. Tako, čini se, ima pretpostavki da nam se ponovi povijesna situacija ili povijesni fenomen kada su neke naše muftije bile istinski narodni tribuni i predvodnici ne samo u odbrani vjere, već i u odbrani naroda i zemlje, samo, u ovom slučaju, mirnim putem, putem diplomatije i dijaloga. To tim prije što se, osobito u posljednje vrijeme, na najeklatantniji način pokazala (i pokazuje) moralna bijeda politike i političara, koji umjesto da zastupaju i brane interese onih koji su ih izabrali, uglavnom zastupaju svoje lične interese i služe kao paravan ili maskota državi da može uvijek prstom pokazati na njih (šta hoćete: imate dva bošnjačka predstavnika!)
Treba reći i to da na adresu Islamske zajednice u Srbiji, pa i samog muftije, sve više dolaze ozbiljni prijedlozi da, zbog specifične situacije u kojoj se nalazi, a da mu ona ne bi bila ni formalna smetnja, muftija Zukorlić svoju ahmediju zamijeni – kapom, tj. da svoju poziciju u Islamskoj zajednici prepusti nekom od svojih najbližih saradnika, a da on nastavi, formiranjem političke stranke, političko djelovanje. Ovakav prijedlog se obrazlaže činjenicom da je muftija Zukorlić učinio sve što je praktično moguće da se uradi na vjerskom planu i konsolidaciji Islamske zajednice (pokrenute su sve muslimanske institucije od obdaništa, preko medrese do fakulteta odnosno univerziteta, a da se ne govori o drugim redovnim aktivnostima Islamske zajednice), te da sada, kada je Sandžak u situaciji da nema političara koji se mogu (i hoće) hrvati sa postojećom srbijanskom vlašću, a koji uživaju povjerenje naroda, da tu funkciju preuzme (do)sadašnji muftija, koji očito umije, može i zna i politički promišljati i djelovati i, što je posebno važno, koji se boji jedino Allaha, dž.š. Naravno, to bi bio svojevrsni presedan (i rizik!) u našoj i islamskoj i političkoj povijesti, ali – nužda zakon mijenja.
Šta će se sve dešavati u narednom periodu, vidjet ćemo, ali, ako je nekome stalo do mišljenja autora ovog teksta, ni on nije protiv jedne takve inicijative o kojoj svakako treba dobro promisliti.
Ono što je, međutim, izvjesno i što je generalno važno moglo bi se kazati jednom rečenicom: nije bitno da li će biti kapa ili ahmedija (obje su potrebne Sandžaku), Sandžaku je najpotrebnija – glava!
P.S. Za ilustraciju stanja u Sandžaku donosimo samo nazive osnovnih škola u Novom Pazaru u kome Bošnjaci čine 87% stanovništva: Rifat Burdžović Tršo, Jovan Jovanović Zmaj, Stefan Nemanja, Đura Jakšić, Vuk Karadžić, Desanka Maksimović, Aleksandar Stojanović Leso, Rastko Nemanjić, Bratstvo, Jošanica, Selakovac, a slična ili još gora je situacija i u nekim drugim gradovima. Kako sa školama tako i sa nazivima ulica. Džemail Suljević u pomenutoj tv emisiji na “Pinku” napomenu da u jednoj Sjenici u kojoj je više od 85% bošnjačkog stanovništva, od stotinjak ulica samo dvije nose imena Bošnjaka! Doduše, slična situacija je i u manjem bh entitetu (RS) ali to je već druga priča!
Autor: Aziz Kadribegović, glavni i odgovrni urednik „Preporoda“
Tekovina demokratije jeste uparvao to što narod BIRA svoje predstavnike. Mi Bošnjaci smo izabrali da naš duhovni, vjerski i politički vođa bude Zukorlić!
To se nekom sviđa, nekom ne, al’ nas baš briga, ta odluka se tiče nas, mi smo je donijeli, ko hoće da razgovara i pergovara bujrum, ko neće i ne mora.
On je pokazao da ima snage da povede Bošnjake, sa ahmedijom ili bez nje, nek odluči sam.