Ja nisam najbolji student ovog univerziteta, vjerovatno nisam ni najpametniji, niti najvještiji ali ja sam njegovo dijete.
I šta god da kažu ili govore njima na čast! Moje znanje engleskog jezika niko na svijetu ne može da mi oduzme. Moj ponos što osjetih kad mi reče rođeni Englez da govorim bolje od ljudi koji žive preko dvadeset godina tamo. Ili impresioniranost čovjeka koji je bio asistent na britanskom univerzitetu koji je bez najmanje oklijevanja rekao da će vrlo rado da mi napiše preporučno pismo što se tiče jezika.
To su stvari koje moraju da se zasluže. Zanima me koji to univerzitet pruža mogućnost da popričate sa američkim ambasadorom i ne osjećate se manje vrijednim od njega.
Ne dam, ne dam na obraz ovog Univerziteta, ne dam na čast profesora što su mi znanje prenijeli, ne dam na ljubaznost osoblja Univerziteta, ne dam na last televizije sto je u sklopu Univerziteta. I još jednom, ne dam na mesdžid uUuniverzitetu gdje mogu Bogu da se pomolim, ne dam.
Ne moram nikad da se zaposlim u nekoj državnoj ustanovi, šta me briga za to, nikad nisam ni imao želju posebno za to.
Ne boj se Univerzitetu ti imaš svoje sinove.
Autor: Enver Đondić
Aferim študent!