Imao sam prilike mnogo puta da prisustvujem na skupovima, tribinama, dersovima i seminarima koje bi držao Muftija Muamer Zukorlić. I svako to njegovo izlaganje je uvijek bilo nekako posebno, imalo je svoju težinu, svoju čvrstinu. U svakoj riječi koju bi izgovorio, osjetila bi se iskrenost, promišljenost i mudrost. Uvijek bi me čudilo još kao učenik Medrese dok sam bio, kako to da ljudi jedva čekaju da on nešto kaže, a kada bi govorio, ljudi bi sa oduševljenjem gledali u njega, i svaku njegovu izgovorenu riječ bi utapali u sebe. Kasnije kada sam upisao fakultet, polako sam počeo da slažem kockice, i stvari su mi postajale sve jasnije i bistrije. Došao sam do zaključka, da je narod napaćen, ugnjetavan politički, oduzeta su njegova prava. Mi Bošnjaci smo navikli da budemo prekretnica ka uspjehu, i kada nam se pokuša oduzeti to naše pravo, bivamo skrhani. Dolaskom komunizma na ovim prostorima, nama je bilo oduzeto sve što je bilo sveto, lutali smo u mraku, tražili smo prostor ali se nikako nismo mogli orijentisati. Bilo je pojedinaca koji su stajali, išli pravim putem, al baš zbog toga što su znali se orijentisati dobro bili su pogubljeni. Takva je naša historija, bolna i krvava. Bolna zato što nismo imali pravo kazati ko smo i nismo imali pravo slobodno propagirati svoju vjeru, a krvava zato što svaki onaj ko bi pokušao dići svoj glas, i krenuti ka podizanju svijesti kod ljudi, bio bi pogubljen. Možda nam se baš zbog toga i dešavalo da stradamo zato što nismo smjeli pregovoriti o tome ko smo zapravo mi.
Za razliku od tada, mi danas imamo jednu slobodu. Pravo naše je zastupljeno u velikoj mjeri. Nikada kao prije nismo imali šansu da se naš glas tako daleko čuje, a nažalost on jedva dopire do naših ušiju. Zato što oni koji nas zastupaju nisu kompetenti za to. Zato što je njihovo vodjstvo ovog naroda zapakovano u moderno nazadovanje i ugnjetavanje. Zato što riječ onih koji nas zastupaju ide u tom smjeru i brani dušmansku ruku, koja je natopljena našom krvlju. Zato što njihova riječ nama oduzima ono što je neko svojim životom to branio, naše džamije i vakufe. Zato što svaka njihova izgovorena riječ nas boli. Ne boli nas sa te strane da mi nećemo uspjeti odbraniti ono što je naše, već nas boli što ta riječ dolazi iz naših usta. Od onih koji bi trebali biti tu i stati na put svakom onom koji krene na vakufe.
Ali svjesni smo toga, da je i prije nas postojalo onih koji su dizali svoj glas protiv svoga naroda, pa ih je historija zabilježila kao nekog ko je imao za cilj da uništi taj narod. Žalosno je uporedjivati se sa Gazi Isa-begom, a nemati niti jednu ulicu po njemu, niti jednu ustanovu koja nosi po njemu naziv, koja ce podsticati mlade da na taj način djeluju. Čak ne priznavati trg u centru grada koji po njemu nosi naziv. Boli me to što u mjesto da se ulaže u institucije koje odgajaju djecu i obrazuju, kao što su: obdaništa, Medresa, Islamski fakultet i škola Kur'ana, ulaže se u dovodjenju raznih pjevačica, pjevača i ostalih. Dragi naši predstavnici, vjerovatno bi trebali da znate da nama nije do pjesme, nama je do opstanka na ovim prostorima. Nama je do ulaganja truda da sačuvamo omladinu u našem Sandžaku, al ne na način na koji nam vi nudite.
Boli me to sto su nam vjeroučitelji oni koji su učestvovali u pokušaju razbijanja IZ, koji su na casu samo fizički, a djecu vjeri ne podučavaju.
Boli me to što su i nas i vas djedovi naši učili bosanski jezik,, a vi nama nudite nešto što ne pripada nama. Boli me to što moram učiti tudju historiju, a o svojoj ništa ne znati. Boli me to što se mojoj braći vršnjacima, nudi droga, alkohol i nemoral i u mjesto da zajednički radimo na tome da to iskorijenimo. To im se servira kroz koncerte. Boli me još mnogo toga, al me više boli to što većina nas boluje a ne traži način da se izliječi.
Sa druge strane, nije sve tako crno. Postoji i svjetlija strana. Svjetlo koje se širi, i zauzima maha. Dolaskom Muftije Muamera Zukorlića na čelu IZ, u protekle 23 godine, uspostavljen je takav sistem na svim nivoima obrazovanja, od vrtića do svih nivoa studija. Čovjeka koji je uspeo da podigne svijest kod ljudi na vjerskom, nacionalnom, kulturnom i sad ako Bog da političkom nivou.
Kao što sam rekao svaki njegov govor, obraćanje je posebno, nosi neku težinu. Tako I poslednje njegovo obraćanje u meni je probudilo emocije, istinsku želju za ovim tekstom, nekako ta rečenica koju sam čuo izgledala je upečatljivo, nadjačala je cijeli njegov govor. Bila je toliko glasna da se i nakon njegovog obraćanja mogla čuti. I ona se I sada čuje i čuće se sve dotle dok god budemo gradili svijest i težili promjenama. Ta rečenica glasi:
“Ja ne mogu da gledam kako moji sugradjani, moji bošnjaci propadaju.”
Autor: Samir Mavrić
cut moree,oce covjek da uci svoju istoriju… ali bolje ovako,da je ucio po udzbenicima iz sarajeva mislio bi da je bogumil pa bi sad bio razocaran kad su zvanicno objavili da nisu bogumilcici 😉 i bolje od nih da sakrijemo da je miljos kopiljiq albanski vitez koga je izdala srpska baba da se ne pomamu 😉
Allah da te nagradi brate. Tekst me je rasplakao.
Skros so u pravu. Sve nam je nametnuto tudje. Tudja istorija kao da nikad nismo postojali na zemlji nozevi i puske uprte prema nama bas od strane onih koi nam namecu njihovu istiriju a ta istorija se zove kako unistit Islam i bosnjake s njim.Napokon se treba probuditi i braniti svoje pravo vjeru i svoj identitet.Ali to mozemo uspjeti zajedno sgospodinom Zukorlicem .Do pobkede.