Izgraditi zemlju dostojnu poštovanja

0
6

Svi ljudi žive ovozemaljski život, a samo neki od nas tom životu daju smisao. Nema nikakve sumnje da je, rahmetli Erbakan, jedan od onih rijetkih koji su životu dali smisao. Ovo je samo jedan od uvodnika turskih medija u povodu preseljenja u vječnost 54. premijera Republike Turske.

Prije tačno 42 godine, a nakon već blistave akademske i karijere poslovnog čovjeka, rahmetli Nedžmetin Erbakan je na pitanje još živućeg legendarnog pera turskog novinarstva Fehmija Korua, zašto ulazi u politiku odgovorio upravo riječima iz naslova ovoga teksta. Čitav svoj burni život posvetio je tom plemenitom cilju – učiniti Tursku zemljom dostojnom poštovanja.

Ko je Nedžmetin Erbakan?

Rođen je 26. oktobra 1926. godine u Sinopu. Otac mu je bio na čelu krivičnoga suda, a mladi Nedžmetin je, uslijed čestog očevog premještanja na nove destinacije, i sam mijenjao sredinu u kojoj se školovao, živio i radio. Osnovnu školu je počeo pohađati u Kajseriju, a završio u Trabzonu. Srednju školu i Mašinski fakultet završio je u Istanbulu. Njegovi kolege na fakultetu su bili kasniji 8. i 9. predsjednici Turske, Turgut Ozal i Sulejman Demirel. Univerzitet ga je 1951. godine poslao u Aachen gdje je doktorirao. U tom periodu je radio u timu zaduženom za proizvodnju Njemačkog tenka Leopard. Po povratku u Tursku i odsluženja vojnog roka vratio se na univerzitet u Istanbulu gdje je imao uspješnu akademsku karijeru. No, nemiran, nezadovoljan i uvjeren da može dati više sa 200 poznanika formira firmu Gumus Motor koja će u periodu od 1956. do 1963. godine proizvesti prvi turski motor. Za generalnog sekretara Komora i Berzi Republike Turske imenovan je 1967. godine, a dvije godine kasnije otisnuo se u političke vode kao neovisni kandidat za parlament iz Konje. Simptomatično je da tada nije mogao ući sa liste Partije pravde, jer mu je njegov školski kolega Sulejman Demirel to zabranio. Već sljedeće godine formira političku partiju Milli Nizam. Time počinje njegov četrdesetogodišnji burni politički život, pun uspona i padova, kontroverzi, zabrana i ponovnog vraćanja na političku scenu, optužnica i zatvora i čega sve ne. Ali, nevjerovatna energija, posvećenost cilju izgradnje zemlje dostojne poštovanja održala ga je politički živim sve do njegovog preseljenja u vječnost 27. februara 2011. godine. Preselio je u svojstvu predsjednika Saadet Partije, pete stranke formirane pod njegovim utjecajem.

Politički buldožer

Nijedan političar u povijesti Republike Turske nije toliko dugo ostao na sceni aktivno sudjelujući u političkom životu na različite načine u skladu sa okolnostima i mogućnostima povijesnog trenutka. Sa manje ili više uspjeha svih četrdeset godina Nedžmetin Erbakan je bio faktor s kojim se trebalo i moralo računati, a nerijetko, s obzirom na okolnosti političke zbilje u Turskoj, i onaj s kojim se trebalo obračunati. Njegova politička veličina karakteristična za državnike velikog profila bila je sadržana u beskompromisnom obračunu sa tabuima, stereotipima, šablonima, diktaturom jedne manje skupine ljudi koji su držali zemlju taocem vlastite sujete, vlastitih interesa i, nerijetko, diktata izvana. Erbakan je na sve te rak rane turskoga društva odgovarao političkom borbom, demokratskim metodama, a katkad golim prsima, i nerijetko „sam protiv svih”. Četiri puta su mu „čuvari poretka” zabranjivali rad. Četiri puta mu je zatvarana stranka (1970., 1982., 1997. i 2001.) Ali, on se uvijek vraćao. Pobjednički. Svaki put jači. Dva puta je zatvaran kao politički zatvorenik (1982. i 1999.) I, opet se vratio. Njegova ljubav prema zemlji, upornost, predanost cilju i samopouzdanje bili su jači od svih zabrana, montiranih procesa, podmetanja… Gađali su ga svim i svačim. On je uvijek uzvraćao udarce jedinim što je imao- političkom borbom do svoga cilja – zemlje koja će biti dostojna poštovanja.

Kada su ga 1969. godine pitali zašto se uključuje u politiku nakon uspješne akademske karijere, i jednako tako uspješne karijere poslovnog čovjeka, odgovarao bi na sebi svojstven način kako je pokušavao kao profesor pa su mu postavljali prepreke, potom kao poslovni čovjek pa su mu opet postavljali prepreke. „ Moram u politiku da bih mogao rušiti te prepreke koje mi postavljaju, a sve da bih zemlji vratio dostojanstvo” odgovarao je tih prvih dana svoje političke mladosti Nedžmetin Erbakan.

Bio je u tri navrata zamjenik premijera tokom sedamdesetih godina, a premijer Republike Turske od 1996. do 1997. godine. 28. feburara 1997. godine pod pritiskom vojske morao je odstupiti sa pozicije premijera. I odstupio je. Bez ijedne teške riječi. A, mogao je milione dići na noge… To je bio period u kojem je imao nevjerovatnu podršku naroda i bio u zenitu svoje političke harizme. „Mir u zemlji i mir s Bogom važniji su od mene i moje pozicije” bio je njegov odgovor na najteži nasrtaj na njegov lični i politički integritet. Podnio je ostavku predsjedniku Republike i vratio se na čelo stranke.

U historiji svoje zemlje Nedžmetin Erbakan ostaće upisan kao arhitekta intervencije Turske armije na Kipru 1974. godine u svojstvu zamjenika premijera, formiranju grupe D8 muslimaskih zemalja, organiziranju turske dijaspore u Evropi, podizanju Turske kao industrijske zemlje, te vraćanju samopouzdanja svome narodu.

Četvorica veličanstvenih

Gladajući svoju zemlju neposredno pred smrt mogao je biti zadovoljan. Njegov cilj se ostvaruje, ali on je i u posljednjim danima života ostao nezadovoljan. Tražio je više, bolje, brže, temeljitije. Tako kazuju oni koji su posljednje dane proveli s njim. Erbakan ostavlja zemlju koja je već sada dostajna poštovanja, a u čemu je njegova uloga nemjerljiva.

U poljednjih pedeset godina četiri čovjeka su u najvećoj mjeri doprinijela nastanku ovoga što danas Turska jeste. Erbakan je jedan od te četvorice. Njegova politička borba, uložena energija i predan rad proizvela je cijelu plejadu ljudi koji su danas na čelu ove zemlje. Sadašnji predsjednik, premijer, brojni ministri, parlamentarci, poslovni ljudi, novinari i ini drugi izišli su iz njegovih skuta i nastavili tamo gdje se „učitelj umorio”.

Drugi član veličanstvene četvorke je rahmetli Turgut Ozal, 8. predsjednik Republike Turske. Još kao premijer u vrlo kratkom vremenu proširio je granice slobode, otvorio zemlju, pokrenuo izgradnju na sve strane, “prizemljio oficire” i počeo vraćati nadu svome narodu. Njegova prerana i sumnjiva smrt prekinula je snove najvećeg Turskog predsjednika do tada. Da ga smrt nije omela, vjerujem da bi i nama u Bosni i Hercegovini bilo puno lakše tokom najtežih dana u našoj povijesti. Bio je vrlo angažiran na bosanskom pitanju od samoga početka i vrlo posvećen traženju rješenja. Nažalostt, smrt je bila jača. Umro je početkom 1993. godine.

Treći član veličanstvene četvorke je Fethullah Gulen. Njegov predani, neumorni misijski genij vratio je njegovom narodu svijest o potrebi rada za opće dobro. Milioni ljudi diljem svijeta prošli su kroz njegov sistem obrazovanja koji je, u mnogim segmentima, bez premca u povijesti. Fethullah Hodžaefendi, kako ga Turci oslovljavaju, potpupna je suprotnost Erbakanu u načinu realizacije istoga cilja. I dok je Erbakan bio „bučan”, dok „je galamio” na sve strane, Fethullah Gulen je tihi, potpuno svom konceptu misije posvećeni i duboko produhovljeni mistik, alim, daija. Služiti, služiti i samo služiti do posljednjeg daha – moto je njegovog života. Onako kako je 1517. godine poglavicama arapskih plemena u Hidžazu govorio sultan Selim I Javuz:” Mi Harem-i šerifu nismo gospodari, mi smo Harem-i šerifu hizmećari”. Fethullah Gulen je hizmećar čovječanstvu. On je odavno prevazišao granice Turske, pa i granice islama i muslimana. Njegova mirovna aktivnost već je predmetom značajnih studija diljem svijeta.

Četvrti, i za nas Bošnjake posebno važan, član veličanstve četvorke čijim je radom Turska danas ovdje gdje jeste je Muhamed Tajib Okić. Po porijeklu Jajčanin, po rođenju Gračanlija kod Tuzle, a po vokaciji rijedak gospodin, prof. Okić je vratio islamu u Turskoj akademski dignitet. On je utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj (1949.) i predavač na gotovo svim predmetima. Nakon što je proizveo generaciju profesora koji će ga naslijediti u Ankari, seli se u Erzurum. U ovom gradu također proizvodi profesore i seli se u Konju. Njegova posljednja destinacija je bio Izmir. Profesor Okić je preselio na ahiret 1977. godine i, prema ličnoj oporuci, ukopan je u Sarajevu. Nema danas u Turskoj, ili skoro da nema, govora o islamu na akademskom nivou bez rahmetli profesora Okića. Svi, ili gotovo svi „teolozi” u Turskoj su ili njegovi učenici ili učenici njegovih učenika.

Umjesto zaključka

Milioni na dženazi Nedžmetina Erbakana 1. marta 2011., milioni na dženazi Turguta Ozala 1993. godine, kopnom dopremljena dženaza Muhammeda Tajiba Okića (4 noći i tri dana) u Sarajevo moguća su potvrda navoda sa početka ovog teksta. Čovjeku, uistinu, pripada samo ono što da. Ni manje ni više od toga. Ono što da za svoj narod, svoju zemlju, za čovječanstvo, za Boga Dragog.

Smrću Nedžmetina Erbakana Bosna i Hercegovina je izgubila jednog velikog prijatelja. Njegovim predanim radom, požrtvovanošću, posvećenošću, nesebičnosti tokom cijelog života mi smo,i ne samo mi, dobili 70 miliona prijatelja. Ili, barem toliko.

Allah Rahmet Eylesin! Mekani Cennet Olsun!

Autor: Remzija Pitić
Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.