Isusovo uskrsnuće/Isaovo uzdignuće – analitički osvrt

[Iz knjige “Isa/Isus u Kur'anu i Bibliji – komparativna studija”. Autor: prof. dr. Almir Pramenković]

Uzdignuće je prihvaćeno i kod muslimana i kod hrišćana, s razlikom da se prema hrišćanskom vjerovanju zbiva sedmicama nakon uskrsnuća, a prema islamskom u momentima kada su rimski vojnici, uz pomoć izdajnika, kanili uhapsiti Isaa, a.s. Sigurno je da je Allah, dž.š., uzdigao Isaa, a.s., a o načinu uzdignuća postoje različita predanja. Kada se analiziraju, u cjelini ne kvare koncepciju uzdignuća.

Isto kao što Kur'an pobija svaku misao o Isaovoj božanstvenosti, hrišćansko učenje o raspeću i uskrsnuću je nespojivo s islamskim. Allah, dž.š., najbolje zna spletke u koje su se sami sapleli, On je izbavio i Sebi uzdigao Svog iskrenog roba, kako o tome Kur'an svjedoči. Umjesto Isaa, a.s., jevreji su presudili, ponižavali i razapeli mladića kojem je Allah, dž.š., dodijelio njegov lik.

Isus nije prvi koji je uskrsnuo. Vjerovanje u uskrsnuće, kod mnogih vjera, bilo je sastavni dio teološkog miljea. Kada se analiziraju kazivanja Evanđelja o Isusovom uskrsnuću, primjetna je dijametralna razlika.

Prema hrišćanskom ubjeđenju, Isusova patnja, smrt na krstu i uskrsnuće imaju unutarnji smisao i sudbinsku važnost za sve ljude. Isus je sebe žrtvovao za dobro drugih. Sebe daje kao zalog za ljudske grijehe. Njegova žrtva je velika, ali je cilj još veličanstveniji. Isusovo spasiteljsko djelo je oslobođenje od grijeha.

S islamskog aspekta, postulati vjerovanja moraju biti fundirani na Objavi od Boga, ljudskoj inovaciji nema mjesta: A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore: „Evo, ovo je od Allaha“ – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju.[1]

Koncepcija da je Isusa rodila Marija bez muža obrazlaže se vjerovanjem da je Isus Sin Božiji, zato što je Isus zvao Boga Ocem. Ovdje se nameću mnoga pitanja: Zašto Isus prvi put saznaje za božansko porijeklo za vrijeme krštenja na rijeci Jordan? Zašto se Isus nije jasno izrazio da je Bog? Zašto se u Evanđeljima mnogo više koristi naziv Sin čovječji nego Sin Božiji? Uputno je spomenuti da se u helenističkom judaizmu u Isusovo doba vjerovalo da je Bog Otac posebnih ljudi.

U Bibliji se na mnogo mjesta upotrebljava riječ sin koja u svim jezicima znači osobu koja se rodila od dva roditelja. Sve citate koji govore o Isusu kao Božijem Sinu i Bogu kao Isusovom Ocu treba shvatiti u alegorijskom značenju, jer se tako upotrebljavalo u duhu hebrejskog jezika. Proglašavanje Isusa Bogom donešeno je na Nikejskom koncilu, čiji su zaključci predstavljali definitivno odvajanje crkve od judaizma. Mnogi su se uzalud borili za Isusa kao čovjeka. Poslije koncila, svi su morali vjerovati da je Isus Bog.

Suštinska razlika između islama i hrišćanstva ogleda se u tome što je za islam neprihvatljivo smatrati Isaa, a.s., Bogom. Prema islamu, Bog je Apsolutan, Jedan i Jedinstven. Logičkim dokazom se objašnjava da trojica ne mogu biti jedno. Tvrdnja da Sin i Duh Sveti posjeduju božanske osobine povlači konstataciju da su i jedan i drugi nepotpuni Bogovi. Sin, samim tim što je Sin, nije star koliko i Otac i morao je doći poslije, te konsekventno tome mora biti mlađi. To što tvrde da je Sin star koliko i Otac ima hipotetičku vrijednost, jer kako Sin može biti rođen od Oca, a da opet Sin bude star koliko i Otac i u tom pogledu jednak Njemu. Isto važi i za Svetog Duha. On ne može biti star koliko i Otac, mora biti mlađi; a ako je mlađi on nije oduvijek, nego je postao. Ako se tome doda uzajamna potreba jednog za drugim i nemogućnost samopostojanja, onda im nedostaju osobine Boga, jer Sin za postojanje treba Oca. Ovdje se nameće još jedno pitanje: Ako su Otac i Sin oduvijek, zašto se jedan naziva Ocem, a drugi Sinom? Za islam je neprihvatljiva ovakva koncepcija, i to je ono što distingvira islam od hrišćanstva.

Budući da hrišćani vjeruju da u Isusu prebiva i božanska i ljudska priroda, nameću se dvije premise:

1. Ako je, prilikom Isusove smrti, božanska priroda napustila ljudsku, to znači da je hrišćansko vjerovanje besmisleno, jer u Isusu moraju postojati obje prirode – i ljudska i božanska;

2.  Ako božanska osoba u Isusu nije napustila ljudsku prirodu znači da Isus nije umro, jer Bog ne umire.

Stare religije su sadržavale elemente koji postoje u hrišćanstvu. Činjenica je da se glorificiranje perzijskog boga Mitre manifestiralo u konzumiranju hljeba i vina. Konzumiranje vina i hljeba kod hrišćana predstavlja jedan od primarnih obreda, pri čemu oni uranjaju u Isusovo tijelo i krv, ostvarujući jedinstvo s Isusom. Grci su vjerovali da se njihova božica Orfeja vratila nakon smrti.

Allah, dž.š., se obraća hrišćanima koje Kur’an naziva sljedbenicima Knjige: O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svom vjerovanju i govorite o Bogu samo istinu. Mesih – Isa, sin Merjemin, samo je Božiji poslanik i Njegova riječ koju je dostavio Merjemi, i Duh od Njega. Pa vjerujte u Allaha i Njegove poslanike![2]

Razlika islama i hrišćanstva ogleda se i u tome što je svaki vjernik, prema islamu odgovoran za spasenje, dok u hrišćanstvu vidimo drukčiju koncepciju. Prema hrišćanstvu, Isus je oslobodio ljude grijeha smrću. Prema islamu, svako je odgovoran za svoje postupke,[3] svako će dobiti nagradu ili kaznu za svoja djela,[4] niko neće nositi teret drugoga[5] i za svakog čovjeka su otvorena vrata oprosta bez posredništva.[6]

[2] Kur’an, 4:17.

[3] I da je čovjekovo samo ono što sam uradi. Kur’an, 53:39.

[4] Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjećt e ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet će ga. Kur’an, 99:7-8.

[5] Da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi. Kur’an, 53:38.

[6] A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu. Kur’an, 2:186.