Islam u bošnjačkoj književnosti

4
18

Bulgarian_Muslims_from_Rhodopes_1932Godina 1463., uzeta kao godina osmanskog osvajanja Bosne, označava prekretnicu cjelokupnog života naše domovine. Ono što će uvjetovati promjenu života pojedinca i života zajednice bit će upravo islam. Slike srednjovjekovne Bosne i njezinog čovjeka potisnut će nove, drukčije slike unutarnjih i vanjskih svjetova pojedinca i društva. To novo stanje u njima reflektirat će se u svim duhovnim, društvenim,  kulturnim djelatnostima, a među njima i u književnosti.

S obzirom da je korijenom bošnjačka tradicija duboko urasla u islam, sâm pojam “islam u bošnjačkoj  književnosti” izuzetno je prostran i nudi više mogućnosti analize i prilaza. Ja ću, ako Bog da, pokušati da se, u kratkim crtama, osvrnem na prisustvo i  utjecaj Allahove vjere na književna ostvarenja Bošnjaka u današnjem vremenu i u stoljećima što su protekla prije nas.

Osobenost i kontinuitet bošnjačke književnosti

Nesumnjivo je bošnjačka književnost određena prisustvom islama na ovim     prostorima. Ta činjenica osobito je primjetna u književnosti iz vremena osmanske vladavine: književnosti nastale u narodu koji je živio u islamu i bivao dijelom velike muslimanske porodice.

U kasnijim periodima, u vremenu austro-ugarske vladavine, u periodu između dva rata, pa i u periodu komunizma, bošnjačka će književnost zadržati aromu svog vlastitog bića. Ona će se, upravo zbog prisustva i utjecaja islamskoga duha, zbog svoje tradicije sa izvorištem u islamu, uvijek, makar svojim jednim dijelom, razlikovati od književnosti svojih susjeda. Islam će uvijek biti prisutan, makar to i ne bilo toliko očito. Ponekad će književno ostvarenje bivati sredstvom propagiranja islama i njegova učenja, ponekad će neki segment islama biti inspiracija književnom ostvarenju, a nekad će islam, neki njegov dio ili kao cjelina, biti lažno tumačen, obescjenjivan, valjda kao rezultat dugotrajnog i neopravdanog kompleksa ljudi koji su pripadali narodu uz čije se ime vezivao islam, a oni su se nastojali, na svaki način, oprati: oprati od najčistije stvari na svijetu. Bošnjačkaknjiževnost ćezadržavatisvojidejnikod, svojepoimanjesvijeta, iislam će, nekadtekkaonit, bitiprisutaniuonimdjelimakojabuduoslikavala životdalekoodokriljaislama.

Uvezistim, govorećiokontinuitetubošnjačkeknjiževnetradicije, HamzaHumopiše:Poredtamnihstrana, kojasuvremenakaoprokletstvanosilasasobom,ovihistorijski časoviostavilisudostaisvijetlihtragova  u  prošlostiBošnjaka.Tisvijetli časovi,tosunjihovekulturnetekovinekojenosejedannaročititonusebiikojedanaskaricikulturnihtekovinanašegnarodadajujednuposebnu  nijansu. Tanijansaiako  usuštinisličnaostalim, pokazujejednuvidnudisonancuusvojojsredini,alizatoneidisharmoniju. Tanijansavučesvojkorijenizdubokeprošlosti,mijenjajućivremenomsnagusvognaglaska, aliostajućiuvijekjasnaipostojana.”

S druge strane, bit će vidan i utjecaj orijentalnih književnosti (arapske i  persijske, nešto manje  turske) na bošnjačku. One će utjecati na nju u idejnom, tematskom, te u  pogledu formi. U bošnjačku će književnost, posebno u onu pisanu na orijentalnim jezicima, ali i u alhamijado i u noviju književnost, prodrijeti pjesničke forme prisutne u orijentalnim književnostima (tarih, rubaija, gazel, fahrijja- ponosna pjesma, često spjevana kao pohvala vlastitom narodu…).

 Osmanski period

Kada se govori o književnom stvaranju Bošnjaka u osmanskom periodu govori se o postojanju njegovih četiriju tokova: toku usmene književnosti, toku književnosti na orijentalnim jezicima, toku alhamijado književnosti i toku epistolarne književnosti,  tj. o krajiškim pismima.

Bitno je napomenuti da su književnici ovog perioda, pored paša i upravnih velikodostojnika, ponajviše iz reda uleme. U književnosti ovog perioda osjeća se snažno prisustvo islama kao sistema života, osjeća se jedinstvo, uvjetno kazano, vjerske i svjetovne strane života. Islam nije samo religija, islam je život. Islam, njegovi propisi, njegove vrijednosti su neodvojive od svakodnevnog života. Tako, npr, narodne priče i  poslovice, često izmiješane sa onim iz tradicija drugih muslimanskih zemalja, u sebi nose pouke izrasle iz učenja islama, kao one priče o titizu i džometu, o čovjeku koji je pokušao pobjeći od smrti, mnoge dosjetke o Nasruddinu-hodži isl.

U mnogim, pak, narodnim pjesmama, bilo da su junačke ili romance, spominje se namaz koji obavljaju sudionici u pjesmi, selam koji jedni drugim nazivaju isl. Na junačke narodne pjesme utjecala je tzv. džihad-književnost u kojoj se, uz pozivanje na vjerske izvore, poučno i moralizirajući govori o potrebi borbe za samoodržanje i o dužnostima pojedinca i društva. U istim se pjesmama pojavljuje junaštvo kao ideal, borac kao vitez, kao zaštitnik slabih, nejakih, kao onaj čiji spomen budi strah u grudima neprijatelja.

U krajiškim epskim junačkim pjesmama posebno je naglašena uloga žene kao majke, kao one koja ulijeva snagu i odvažnost. Ona je glavni prenosilac tradicije i vjere; ona odgaja svoje sinove kao junake i sama je, na neki način, junak.

U  drugim  pjesmama  (sevdalinci, baladi, romanci)  kritikovat  će   se   npr.   oholost,  nepravda spram drugih, a  najpoznatija bošnjačka  balada, Hasanaginica,  jednim,  prelijepim stihom kazat će mnogo o vrlini i čednosti žene muslimanke:

A ljubovca od stida ne mogla”.

Književnost na orijentalnim jezicima, u prozi i poeziji, njeni teški zahtjevi forme, njena  posebna tematika, bila je uglavnom svedena na najuži krug sufija i  poznavalaca njihove poezije. Proizašla iz sufijskih panteističkih sekti, ona se koristi simbolima, islamski gledano, teško prihvatljivim. Jeziku koji pjeva o vinu, hedonizmu, dat je simbolično-alegorijski smisao. Tako, npr, vino simbolizira spoznaju Uzvišenog, pijanica -“zaljubljenika” u Gospodara, a Allah, dž.š., poredi  se sa voljenom (Allahu  pripada najviši primjer). Zbog ovakvih pjevanja i zbog učenja koje je bilo izvan biti islama, pjesnici  ove poezije često su  smatrani hereticima i dolazili u sukob sa svojom sredinom.

Na orijentalnim jezicima pisali su i drugi, često u hilafetu značajni Bošnjaci. Neki od njih će biti vrsni epigrafičari (kao Mejlija), mnogi će napisati značajna djela iz oblasti islamskih znanosti, a neki, slijedeći islamski stav o otklanjanju zla, bit će i ubijeni zbog svojih kritika. Tako, npr., Bošnjak Mehmed Musić Alamek (16. stoljeće) ostavit će za sobom svjedočenje o udaljavanju od islama u Turskoj, i konačno nastradat će zbog svojih kritičkih analiza i stava da nema autoriteta čija riječ, osim riječi Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., nije podložna kritici.

Za razliku od one na orijentalnim jezicima, alhamijado književnost, pisana našim jezikom, a arapskim pismom, je bila mnogo zastupljenija i raširenija u narodu.U alhamijado poeziji i prozi nalazimo mnogo elemenata islama: mnoge su pjesme veličanje Savršenog, mnoge su pjesme dove upućene Njemu; mnoge su pjesme didaktičko-poučne: nasihati, savjeti.

Kaside, kao pjesme s težnjom odgoja, životnog i moralnog oblikovanja, najčešće su upućene omladini. One imaju za cilj upućivanje omladine na pravi put (“čujte  dico  svikoli / idite  pravim  putem”);  propagiraju poslušnost roditeljima i starijim, pobožnost i moralne kvalitete; podstiču na učenje i znanje (“Hajde sinak ti uči”), pozivajuna  učenje zanata umjesto besposlice i zabavljanja, prekoravaju neke navike (“ostavte se  tutuma”– duhana,). Ovakve kaside imaju toplinu savjeta i upućivanja. Neke su kaside upućene ženama: kritikuju lošu ćud, podsjećaju ih na dužnosti prema porodici, podsjećaju na namaz itd. Izvjesne su kaside zov na post, na namaz (“Poćutite mu’mini / vi dobri muslimi / ter hodite na namaz”), zov upućen onim koji ga izbjegavaju: kovačima, kahvedžijama, duhandžijama… Hevaija svojom pjesmom poziva nemuslimane u islam (“hodite nami vi na viru”). Konačno, prema islamskom stanovištu o otklanjanju zla, neki se pjesnici, kao Abdulvehab Ilhamija Žepčak, nisu ustručavali kritikovati postupke vlasti, pa i po cijenu vlastitog života.

“Vlah sablju pripasa,/           zemlju tursku opasa,/                        

Turčin nejma amela,/ Krivda pravdu zamela”                    

Krajišnička pisma, kao dokumenti prepiske Bošnjaka-krajišnika sa susjedima nemuslimanima, za ovu tematiku ne pruža mnogo građe. Ono što može biti interesantno je to što se Bošnjaci, kao na jamac, pozivaju na “časnu viru Muhammedovu”        .

Austrougarski period

1878., godina austrougarskog ulaska u Bosnu i Hercegovinu,dovela je do pometnje među Bošnjacima i za kratko vrijeme izazvala je potpuni prekid živahne kulturne aktivnosti koja se počela javljati u listovima na bosanskom jeziku štampanim bosančicom.

Težak psihički i društveno-politički položaj Bošnjaka, promjena koja je iznenadno i šokantno djelovala na sve slojeve društva dovela je do zatvaranja bošnjačkog društva za sve vanjske utjecaje i za sve što je novo. Tako će Bošnjaci u ovom periodu proći kroz nekoliko faza: tzv. gluho doba (četverogodišnje obustavljanje svih kulturnih aktivnosti, zatvaranje u sebe, ogorčenje, odbijanje novonastale situacije, početak iseljavanja u Tursku) pred čiji kraj se pojavljuju pokušaji kulturnog djelovanja, ali sa snažnim osjećajem nostalgije prema Turskoj (otud štampanje listova na turskom jeziku kao Vatan);  period bosanstva, donekle kao rezultat austrijskih nastojanja odvajanja Bosne od Turske (Kalajev režim; odvojenost vjerske uprave, školstvo, listovi Bošnjak, Sarajevski cvjetnik i dr.); pokušaj naciona- liziranja Bošnjaka od strane Srba i Hrvata (okupljanja oko srpskih i hrvatskih časopisa), često posljedica poteza okupatorske vlasti koja, da bi “civilizirala” muslimane, dovodi učitelje i službenike iz Hrvatske, te period preporodne djelatnosti. Naime, rano dolazi do raspadanja prohrvatske orijentacije i nekadašnji njeni pripadnici pokreću značajne listove poput Behara,Gajreta i sl.

U književnosti ovog perioda, perioda preporoda, posebno je prisutna ideja bosanstva, težnja razlučivanja od Osmanlija, što je donekle i razumljivo, s obzirom na ogorčenje Bošnjaka izazvanog ulaskom austrijske vojske, raširenost ideje o izdaji i prodaji Bosne od strane Turske, dok je, na drugoj strani, uveliko prisutna ideja bratstva sa susjedima nemuslimanima (čija će opravdanost ili neopravdanost uskoro biti otkrivena). Ova, tzv. austrijska tema, bit će često korištena u bosanskohercegovačkoj književnosti i nakon austrougarskog perioda: pitanje nasilnog kršćanskog ulaženja u tkivo kulture sazdane na islamu, raspadanje Osmanskog carstva, pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulasku austrijske vojske u BiH, pitanje: prihvatiti ili odbiti zapadni pogled na svijet koji ulazi u BiH? Takvo viđenje svijeta u neke krugove društva ulazi i prije dolaska Austro-Ugarske, i to preko turskih “modernista” oduševljenih europskom kulturom (o čemu piše A.H. Bjelevac u Minki i Meliki).

Za razliku od pisaca osmanskog perioda, pisci iz vremena književno-kulturnog preporoda su, bez izuzetka, iz krugova svjetovne, laičke inteligencije. Nekolicina njih su budili volju za napretkom vlastitom narodu, nudili dohvatljiva sredstva borbe za samoodržanje: obrazovanje u zapadnom duhu, ali uz puno očuvanje vlastitog identiteta. Ove će pisce, između ostalog, karakterizirati  posrednička i povezujuća književna aktivnost između Istoka i Zapada. Pored postojećih žanrova i tematike, pojavit će se i elementi iz književnosti europskih krugova.

Što se tiče poetike ovog perioda, bavit će se različitim temama. Mnogi će pjesnici prevoditi djela orijentalnih pjesnika i pisati pod njihovim utjecajem. Tako će pjesnik i preporoditelj Safvet-beg Bašagić, počevši sa hedonističkom poezijom, preko rodoljubivih, doći u okrilje mističnih pjesama kakve su pjevali pjesnici na orijentalnim jezicima.

Musa Ćazim Ćatić, svakako jedan od najznačajnijih bošnjačkih pjesnika, mada uglavnom pjeva o ženi, vlastitom teškom položaju, ipak će u nekoliko svojih pjesama inkorporirat islamske motive. Napisat će pjesmu pohvalnicu Merjem, kćeri Imranovoj, pohvalnicu Fatimi ez-Zehri, te odu Allahovoj objavi -Kur’anu:

“O vječno slovo, Bog je tebe rek’o

 Da budeš luča vasionog svijeta”.

Pjesmu Kurban-bajramski kandilj postavlja kao svojevrstan razgovor pjesnika i životinje koja treba biti žrtvovana svome Stvoritelju. Pjesnik se pita o njegovim osjećajima koji mu oči rose suzama, pa kaže:

“Crveni jezik nijemo mu zbori :  

 -Pjesniče, i u mom srcu noćas gori

životvorna ljubav Vječitoga Boga!

 I ja žrtvu Njemu svojom krvlju palim

 I ja Mu dobrotu munadžatom hvalim,

 Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga…”.

 Konačno, kao rezultat njegova stalnog hoda od bohemizma do pokajanja, molbe za milost, tu je i njegova prekrasna i, doima se, iskrena pjesma Teubei-nesuh:

 “Ja sada bježim pod okrilje Tvoje

 I Tvoga Kur’ana, Tvoje vječne riječi,

 Gospode, grijehe odriješi moje/

 I bolesnu mi dušu izliječi-

Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje” .

Pjesnik Osman Đikić, inače pjesnik i kulturni djelatnik srpske orijentacije, će tako, između ostalih, napisati poznatu ilahiju kojom slavi veličinu Boga: “Velik Ti si Bože Silni…”, poznatu našem podneblju kao jedna od, moglo bi se reći, antoloških izvođenih ilahija.

Što se tiče proznih ostvarenja, ona su uglavnom didaktičkih namjera, uperena protiv učmalosti i ljenosti muslimanske sredine, koja, dakako, nije uopće povezana sa islamom, a koju su mu često pripisivali.

Ahmed Hifzi Bjelevac, autor prvog bošnjačkog romana i jedan od zapadno orijentiranih pisaca, u svojim djelima ocrtava profil tragedije pojedinca i društva koja dolazi u periodu nakon okupacije. Njegova su djela slika života pojedinaca, slika života potpunog napuštanja islama kao sistema življenja, slika života u kojemu se sukobljavaju dva potpuno oprečna stava prema svijetu: istočni i zapadni. To je život u kojem islam postaje samo blijeda slika tradicije, nedovoljno jake da ima ikakva utjecaja na djelo. Život njegovih junaka djeluje kao drvo čiju je srž izjela crvotočina; drvo koje i najmanji lahor može da skrši. Ali i pored svega, oni osjećaju tanahne spone s islamom. Tako u romanu Pod drugim suncemMuris-bey, njegov junak, osjeća strah zbog odgovornosti pred Stvoriteljem na Sudnjem danu, doduše ne zbog svojih razvratnih djela, već zbog nepravde učinjene dvjema ženama u svom životu, a u jednom drugom djelu glavni lik, Hamid-beg, na sebi osjeća tanke konce ahlaka izraslog iz vjere njegovih predaka, ali su oni isuviše slabi da ga obuzdaju, a iskušenje isuviše jako da mu se odupre. To su jasne slike bolesna života koji djeluje kao nekakva vještačka izraslina puna varki, laži, razočarenja. Zar iko može biti ravnodušan nad sudbinom nesretne Minke?

Edhem Mulabdić, još jedan prosvjetitelj, također će pisati didaktična djela, nešto poput smjernica u nastalim situacijama. Njegova su djela zorne slike haosa i nesređenosti Bošnjaka u tom periodu u kojima u prvi plan dolaze pojedinci: tipični predstavnici svojih istomišljenika. Njegove će pripovijetke biti protkane nitima islama, ali ono što je posebno interesantno je njegov roman Zaleno busenje, tim prije zbog njegove sličnosti sa onim što su Bošnjaci doživjeli i doživljavaju u ovo vrijeme u kojem mi živimo.

Između ostalog, Mulabdić svojim djelom kritikuje razuzdanost, ljenost omladine koja kao da od života nema ništa drugo osim plandovanja i mejhane. Ahmet, nesumnjivo pozitivan lik, rekli bismo da ima islamskog ahlaka. Za njega kaže: “Ali on nije ni nalik na današnju mlađariju. On hodao po mahalama, al’  vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad riječi, nikad one razuzdanosti kao u druge momčadi.”

Sâm roman iscrtava postupke muslimanske sredine u toku i poslije okupacije i još jednom razmatra pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulasku tuđina u zemlju. Žalosni su prizori kršnih momaka skrivenih iza prozorskih kapaka sa puškom u ruci koji brane svoj toprak- na svom topraku-, ili slike razuzdanih grupa koji u sveopćem haosu vrebaju na imovinu svojih susjeda- obuzeti dunjalukom.

I još se jednom postavlja pitanje opravdanosti otpora tuđinskoj vojsci. S tim u vezi, posebno su interesantna razmišljanja Ahmetova u momentima vlastitog kolebanja. Kada ga brat, majka, zovu da odustane, on im odgovara: “Nismo se zajedno izrodili, pa nećemo ni pomrijet. Meni je preče ići s ovom braćom za din naš.” Pored osjećaja stida zbog eventualnog dezertiranja, on misli o bijegu od sebe tjera i razmišljanjem: “Ta svaki je turčin dužan ustat proti dušmanu…ta koliko je puta čuo od čestitog svog hodže, kog doduše nije bilo u boju, ali… za din i dom svoj ginut, to je dužan svaki turčin…”

Bošnjačka je književnost ovog perioda dala niz drugih imena i za njh se vezuje niz književnih ostvarenja. Ona su dio naše tradicije. Mnoga su minorne književne vrijednosti, ali su, kao kulturna ostavština, jedan od pisanih svjedoka uspona i padova Bošnjaka u tim teškim vremenima. Ona su pokušaj borbe za egzistencijalni opstanak, pokušaj zaustavljanja iseljavanja iz Bosne i potpunog potiskivanja iz društvenih aktivnosti i zatvaranja u imaginarni svijet u kojem se ništa nije izmijenilo. Slika su pravog stanja ili pak odraz piščevog svijeta i ideja, imakolikobilaprisutnalutanjaitraganjezaizlazomizteškesituacijetamogdjeizlazanikadanema, ipakjeudjelimaprisutanosjećajpripadnostiislamukaoizvoru, kaoutočištu, kaokorijenuitraguvlastitaidentiteta. Konačno ćetacrta, tatanahnanitdatikarakteriučinitiknjiževnostBošnjakaposebnomiuteškojfazinjihovapostojanja: fazikomunizmaiideološkogateizma.

 

Literatura:

1)      Alija Isaković: Behar, Beograd, 1990.

2)      Muhsin Rizvić: Panorama bošnjačke književnosti, Ljubljana, 1994.

3)      Muhsin Rizvić: Bošnjačka književnost u doba preporoda, Sarajevo, 1990.

4)      Abdurahman Nametak: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Sarajevo, 1981.

5)      Ismail Balić: Kultura Bošnjaka, Zagreb, 1994.

Piše: Nizama Imamović / Saff, br. 30.

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

4 KOMENTARI

  1. Осман Ђикић у народу је остао најпознатији по текстовима три севдалинке које многи данас сматрају народним песмама: Ђелем фато, Ој кадуно, коно моја и Ђаурко мила. У тексту је поменут готово површно, чини ми се врло незаслужено јер је био врло побожан муслиман. Објавио је 1902. збирку песама религиозно – дидактичких стихова „Муслиманској младежи“ (1902).
    У заносу поручује муслиманској младежи кроз стихове:
    „О, вјерни, у Бога нигда
    Не губи уздање своје
    Јер Аллах Свевишњи ув’јек
    Кораке слиједи твоје!“
    као и:
    „Хеј, Србин сам, српско име
    Над све ми је драго, мило,
    Ислам ми је вјера света
    Ал ми она ништ’не смета
    Да ми куца српско било.“

    Касније пред смрт објављује и песму «Молитва»:
    http://sr.wikisource.org/sr/%D0%9C%D0%BE%D0%BB%D0%B8%D1%82%D0%B2%D0%B0_%28%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD_%D0%82%D0%B8%D0%BA%D0%B8%D1%9B%29
    http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%90%D1%83%D1%82%D0%BE%D1%80:%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD_%D0%82%D0%B8%D0%BA%D0%B8%D1%9B

    0

    0
  2. Kurban – bajramski kandilji (Musa Ćazim Ćatić)

    U tišinu tamnu, u prazninu mraka
    Ognjene mu oči bojažljivo zure
    I plamne im suze pobožno drhture
    Ko tanahna parca osmjehnutog mraka.
    O što li to gleda krvava mu traka
    U toj masnoj tmini, kud vjetrovi jure?
    I zašto li plače, dok sve stvari žmure
    I dok cjela zemlja duboka je raka?
    Čuj! crveni jezik nijemo mu zbori:
    – Pjesniče, i u mom srcu noćas gori
    Životvorna ljubav vječitoga Boga!
    I ja žrtvu njemu svojom krvlju palim
    I ja mu dobrotu munadžatom hvalim,
    Osvjetljujuć tminu suzom bola svoga …

    IZRODIMA

    Na svetinje svoje, na čast praotaca,
    Izlili ste otrov svoje mržnje crne.
    I paklenom svi se predali demonu,
    Da sa prave staze – na krivu vas svrne.

    Potomci ste kobni Brankovića Vuka,
    Narodna vas kletva do vječnosti prati,
    U knjigu će žizni vaše kobno ime
    Zabilježit’ crnim domovina mati.

    Rodoljublja čuvstvo zamire u vama,
    Za svoj narod dragi srca vam se mare,
    Jer s osmjehom podlim motrite, gdje dušman
    Blatnjom rukom svojom svetinje vam tare.

    (1900)

    0

    0
    • Ево још једне врло кратке песме Мусе Ћазима Ћатића:

      ОГАЊ

      Из српске душе овај огањ вије,
      Само за Српство моје срце бије.
      Муса Ћазим Ћатић

      0

      0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.