Iseljavanje iz Sandžaka

Nekako smo ova zadnja dva mjeseca bili u ushićenju, sreći i zadovoljstvu što smo se imali prilike družiti  sa mnogobrojnom rodbinom, prijateljima i drugarima iz dijaspore koji su nas zijaretili i pomogli nam da barem na trenutak zaboravimo na surovu realnost i težak period kroz koji prolazi društvo već nekoliko desetina godina unazad. Svi ti lijepi trenuci koje smo kušali ljetos zadnjih dana mjeseca avgusta i početka septembra nekako postaju noćna mora za one koji ovih dana, na autobuskoj stanici, ispraćaju svoje najmilije put Zapadne Evrope, za boljim životom i izglednijom budućnošću.

Skoro da nema porodice u Sandžaku čiji članovi nisu prinuđeni na ovaj svojevrsni egzodus  koji nam se ponavlja poslije samo nekih 20-tak godina. I ove jeseni ispraćamo našu mladost, snagu i znanje koju smo sa mukom svih ovih godina hranili, čuvali, divili joj se i planirali joj budućnost a već danas, tako jeftino, predajemo drugima da ubiraju plodove našeg roditeljstva.

Mnogi su u dilemi da li da zadrže djecu k sebi i da ih gledaju kako se muče sa životom i nepravdom koja narasta iz dana u dan ili da ih puste u svijet, trbuhom za kruhom i izvesnijom budućnošću, izložene brojnim izazovima i opasnostima koje ih vrebaju u tom surovom podneblju. Neki traže izgovor da i u tome ima pozitivnog jer će im djeca raditi i zaraditi i za sebe i za svoju porodicu koja ostaje ovdje. Drugi opet krive odgovorne što zadnjih 30-tak godina nisu učinili skoro ništa da građani Sandžaka prestanu praviti svoje životne planove negdje vani, izvan svoga doma i svoje domovine. Donekle možemo razumjeti potrebu ljudi da odu vani da zarade za krov nad glavom, za “bolji auto”, ili neku drugu potrebštinu  ali ih podsjećamo da svoje životne ciljeve i ideale trebaju vezati za svoj dom, svoju čaršiju, svoje selo ili grad. Ne smijemo  zaboraviti da su svugdje izvan svoga topraka stranci i nikada ne mogu biti svoji na svome.

Oni koji su nam trebali obezbjediti barem minimum uslova za pristojan život ili neće ili ne znaju da učine napor da nam uliju tračak nade da se i ovdje kod nas može živjeti bolje. Ne traži naš čovjek puno! Malo posla, bolji put, obrazovanje na nivou, minimalnu zdrastvenu  zaštitu, sigurnost u kući, na ulici, u školi. Da ni ovaj minimalizam nisu uspjeli da nam obezbjede govore nam na desetine punih autobusa koji desetkuju  ovaj grad mladošću, životom, znanjem, entuzijazmom  i nadom da će sutra biti i za nas bolje.

Unatoč svim neprilikama ostaje nada u snagu i žilavost čovjeka sa ovih prostora da se i ovoga puta odupre talasu iseljavanja, sačuva dostojanstvo i klicu opstanka u najtežim trenucima. Ophrvan tugom i suzom na ispraćaju voljenih naš čovjek će stisnuti zube, podići glavu i prkositi nevolji i iznova krenuti naprijed kroz život bez obzira kakvi mu se moćnici  ispriječili na tom putu. Nadamo se da će i ovo proći i da smo vrlo blizu da iznedrimo generaciju koja će moći da se nosi sa ovim i sličnim izazovima, koja će razumijeti prošlost, živjeti sadašnjost i planirati sigurniju i izvjesniju budućnost.

Autor: Potpredsjednik BDZ Sandžaka, prof. Sead Redžović