Rat u Iraku, koji je počeo 20. marta 2003. godine, formalno je završen 18. decembra 2011, kada su posljednje trupe Sjedinjenih Država okončale povlačenje iz ove zemlje.
Međutim, nestabilnost u Iraku se nastavila i odnijela hiljade života i nakon formalnog povlačenja okupacione sile. Iako je bilo više pokušaja različitih međunarodnih organizacija i institucija, niko nije uspio ustanoviti tačan ukupan broj žrtava ovog konflikta. Ono do čega se došlo su deklarisane brojke poginulih američkih i drugih koalicionih vojnika, broj ranjenih i okvirne procjene troška ovog vojnog poduhvata.
Tačne brojke poginulih, ranjenih i raseljenih Iračana, kao i opseg razaranja i dezintegracije ove zemlje su, izgleda, nejasne upravo onoliko koliko su to bili i razlozi da se zapadne sile, predvođene SAD-om, upuste u ovaj poduhvat.
A tada, u martu 2003. godine, kada je predsjednik George W. Bush objavio invaziju na Irak, proklamirani cilj bio je ukloniti opasnog diktatora i uništiti njegove navodne zalihe oružja za masovno uništenje, stvoriti funkcionalnu demokratiju i onemogućiti širenje globalne terorističke mreže.
Nestanak za 20 dolara
Saddam Hussein je uklonjen, sve ostalo je krenulo po zlu. Oružje za masovno uništenje (WMD) nije pronađeno, podržavanje terorizma i navodne veze sa Al-Kaidom nisu utvrđene, ali jesu stvoreni uslovi za procvat i razvoj ove prijetnje. Od funkcionalne demokratije nastala je funkcionalna anarhija u kojoj, prema svjedočenjima nekih Iračana s kojima sam se sreo, ljudski život u Iraku danas vrijedi 20 američkih dolara.
Tačno, u današnjem, od Amerikanaca “oslobođenom” Iraku, za 20 američkih dolara možete naručiti “nestanak” osobe s kojom ste se zamjerili. Američki rat u Iraku ili “novi zapadni ratovi”, kako je savremene zapadne vojne pohode u svojoj knjizi 2005. godine imenovao britanski profesor Martin Shaw (The New Western Way of War: Risk – Transfer War and its Crisis in Iraq), jesu “ratovi transfera rizika”. Centralna im je odlika tzv. “militarizam malih masakara”, u kojima se legitimitet zadobija kroz nekoliko strateških inovacija: neprijateljske vojne žrtve, lokalne saveznike koji preuzimaju rizik na terenu, male “slučajne” masakre, medijski menadžment i indirektne civilne žrtve.
Nafta danas prilično otežano teče. Koliko god je bilo teško da će zaklopiti sve troškove “oslobodioca”, a da ne govorimo o potrebama “oslobođenih” Iračana.
Ovi “novi zapadni ratovi” imaju i ostale odlike koje destabiliziraju koncept humanitarne intervencije i sa etičke i materijalne strane, kroz samu upotrebu ovog koncepta kao sredstva za konsolidaciju hegemonske pozicije dominantnih Zapadnih sila. Novi ratovi sa svojom spektakularnom izvedbom, po Mary Kaldor, profesorici globalnih studija sa LSE-a, pretpostavljaju ekskluzivističku kategoriju ljudskih bića: “Životi Zapadnjaka su privilegirani nad životima ostalih.” U praksi ove vrste vođenja rata briga za ljudskim žrtvama je primarno povezana sa legitimitetom rata u smislu ublažavanja domaćeg i međunarodnog pritiska. “Životi vojnog osoblja sila koje vrše intervenciju bivaju od veće važnosti nego što su životi onih zbog kojih je operacija pokrenuta da njihove živote zaštiti”, tvrdi Kaldor.
Odužili bismo navodeći sve propuste koji su u Iraku doveli do “užasnog nereda”, a koji je, prema Kaldor, primarno opravdavan humanitarnim terminima. Taj haos svojim sadašnjim učinkom obesmišljava sami koncept interveniranja. U ovakvoj konstelaciji stvari priroda humanitarne intervencije, koja je u osnovi i po definiciji “defanzivna i ne-eskalirajuća” se mjenja, a u traumi, koja je izazvana desetogodišnjim neuspjehom u Iraku ona sve više iščezava i kao koncept i kao opcija, a za što su najbolji dokaz upravo navršene dvije godine “mirnog promatranja” ubijanja i krvoprolića u Siriji. Ocjene kako je Bliski Istok neuspjelo testirajuće tlo za novi oblik postjedanaestoseptembarskog svjetskog poretka upravo su rezultat debakla u Iraku.
Veliki upitnik
U predvečerje američke invazije na Irak 25. novembra 2002. godine zaključak kolumniste američkog magazina Fortune Billa Powela je, uz sve optimističke projekcije, ipak završio s velikim upitnikom: “Prava bitka će početi tek kada Saddam ode i pucnjava prestane. Ako sve krene dobro, nafta će slobodno teći, a svjetska ekonomija će uzeti zamah. Ali, pazite, šta ako se to ne desi?”. Powel se to zapitao pozivajući američku javnost da se “moli Bogu da u Iraku ne bude otvorena Pandorina kutija”. Planirano se, ipak, okrenulo naopačke, a i nafta danas prilično otežano teče. Koliko god je bilo teško da će zaklopiti sve troškove “oslobodioca”, a da ne govorimo o potrebama “oslobođenih” Iračana.
Zemlja koja je imala potencijal da bude jedna od najbogatijih u svijetu američkim “oslobađanjem” pretvorena je u najsiromašniju sa najlošijim životnim indikatorima. Warren Vieth, u tekstu “Nafta je faktor u iračkoj ratnoj jednačini”, objavljenom 16. oktobra 2002. godine u LA Timesu, napisao je kako “Irak, dokazano, posjeduje drugu najveću količinu naftnih rezervi u svijetu, procijenjenih 11 posto sveukupnih svjetskih rezervi, sa 112 milijardi barela, vrijednih skoro 3 triliona dolara po sadašnjim cijenama (30 dolara po barelu)”.
Prema tadašnjim proračunima to je bilo 145.000 dolara vrijednosti sirove nafte na svakog čovjeka, ženu i dijete u Iraku. Danas bi taj iznos po svakom stanovniku Iraka bio 522.000 dolara. K tome, irački petrogeolozi su bili ubijeđeni da su nepotvrđene rezerve najmanje dvostruko tolike.
Za ovih deset godina od početka konflikta u Iraku bilo je više pokušaja procjene broja poginulih u (zasad) desetogodišnjem ratu. Ukupan broj američkih vojnika poginulih u Iraku je 4.488, dok je najmanje 3.400 poginulih kontraktora, raznih siguronosnih i uslužnih radnika. I ove cifre uglavnom ne variraju mnogo. Veliki problem bio bi utvrditi približan broj Iračana stradalih u desetogodišnjem sukobu. Brojke su se kretale od 109.032, prema američkim tajnim vojnim dokumentima koje je objavio WikiLeaks, do brojke od preko 1,2 miliona, koju je procijenio ORB (Opinion Research Business), nezavisna anketna agencija iz Londona.
S obzirom na to da je rat u Iraku finansiran pozajmljivanjem, sveukupan trošak će s kamatama do 2053. godine iznositi 3,9 triliona dolara.
S druge strane, vašingtonska nevladina organizacija Just Foreign Policy (JFP) je svoju procjenu uradila kombinirajući različite rezultate. JFP je krenula od početnih procjena prestižnog britanskog medicinskog žurnala The Lancet do podataka koje je iznio projekat “Brojanje tijela u Iraku” (Iraq Body Count), te iračkih podataka iz mrtvačnica i medijskih izvještaja. Procjena koju je iznijela Just Foreign Policy je najveća i deset puta veća od procjena koje se navode u američkim medijima. Do sada je zbog invazije SAD-a na Irak, prema procjenama JFP-a, stradalo 1.455.590 ljudi.
Trošak rata
Američki Brown Univerzitet je 14. marta 2013, uoči desetogodišnjice od početka rata u Iraku, objavio rezultate svog projekta “Trošak rata”, navodeći kako je tokom deset godina konflikta ubijeno više od 190 hiljada ljudi, uključujući u ovu cifru vojnike, kontraktore i civile. Prema ovom izvješću rat u Iraku će Sjedinjene Države koštati, umjesto 50-60 milijardi koliko je 2002. godine predviđao Ured za menadžment i budžet SAD-a, 2,2 triliona dolara. K tome, s obzirom na to da je rat u Iraku finansiran pozajmljivanjem, sveukupan trošak s kamatama će do 2053. godine iznositi 3,9 triliona dolara.
Nažalost, nakon deset godina američkog “oslobađanja” Iraka, umjesto brojki i proračuna o iračkom blagostanju, danas se, kao što vidimo, rade procjene o brojevima poginulih, ranjenih, raseljenih… O negativnim posljedicama rata po ekonomiju i razvoj ove zemlje niko se ne usuđuje govoriti.
Mirnes Kovač je novinar i politički analitičar iz Sarajeva. Magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu Sussex u Velikoj Britaniji. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa u regiji Bliskog Istoka i Balkana.
(Al Jazeera)
