Intelktualci i građanska hrabrost

Piše: Vasvija Dedić-Bačevac

Razmišljanjem su počeli  lakše živjeti i preživljavati. Ako posmatramo grupu ljudi često možemo primjetiti da se neko  ističe svojim sposobnostima da misli i organizuje.  Kao logičan zaključak slijedi da su historiju napretka ljudske civilizacije gradili vješti lovci, koji su uspijevali da pribave hranu, istaknute vođe, filozofi i veliki učitelji,  promotori novih ideja i promjena, mudri državnici i diplomate, naučnici i pronalazači. Sva dobra u svakom historijskom vremenu dugujemo evoluciji intelekta. Zahvaljujući tome naši praroditelji i njihovi potomci su  prošli dugi  i uzbudljivi put da bi  se  došlo do današnjih rezultata i blagodeti.

Ali ako se osvrnemo na naše doba vidimo da je jedan od najalarmantnijih problema sadašnjice  ćutanje i pasivnost intelektualaca,  koja na neki način uzrokuje istu takvu neaktivnost i učmalost kod omladine. Ne možemo očekivati od svih činilaca društva da će  donijet progres i napredak.. Ideja i njena realizacija.  U  historijskom kontekstu intelekt je taj koji se usprotivio  nenaučnim  postavkama zasnovanim na neznanju i manipulativno  držanju razuma u stegama vlastodršaca.

Ali poslije dugog perioda neznanja i zaostalosti naučna misao je ta koja je stala na pijedestal i u prve redove i povela čovječanstvo iz mraka u svjetlo.

Ako se sjetimo perioda prije Drugog svjetskog rata većinsko stanovništvo je bilo nepismeno. Slanje djece u školu je bilo usamljena i teško prihvatljiva odluka. Djeca su bila radna snaga na roditeljskim i tuđim domaćinstvima, na kojima su čuvala stoku, donosila vodu i obavljala niz drugih poslova. Posljeratni  sistem je stavio najveći akcenat na učenje i obrazovanje stanovništva, na emancipaciju muškarca, žene i djeteta, na ostvarivanje njihovih demokratskih prava. Kroz opismenjavanje i učenje iskoračilo se iz primitivizma i ograničenosti. Probuđena želja za znanjem tražila je svoje izvore i nove mogućnosti. Učilo se, radilo, gradilo i stvaralo.

Pored svih civilizacijskih uspona ne možemo da ne primjetimo da je intelekt modernog čovjeka  uglavnom okrenut bogaćenju i komformizmu. Živjeti što bolje, ugodnije sa puno lijepih luksuznih igračaka u dobro organizovanoj svakodnevici, koja treba da je ispunjenje sna o blagostanju, u kojem se ostvaruju želje i uživanja. Komfor i konzumacija. Misao je ograničena a osjećanja racionalizovana do tačke otuđenja.  U tom blagostanju komfora i otuđenja dešava se  i  gubljenje interesa za događanja i političku scenu, a posebno za građansku hrabrost. U tom udaljavanju javljaju se opasne pojave koje imaju ogromne konsekvence.

Pamet mora biti budna da ne bi ludost zavladala i zato intelektualci moraju da promovišu znanje, istinu i dobro kao i kritički duh, koji budno prati sva zbivanja. Progresivni i humanistički stav bi trebao biti glavna odrednica svakog intelktualca

Kada intelektualci prestanu misliti glavom onda zli duhovi izađu iz ćupa i krenu provoditi svoje paklene planove. Gdje pamet zaćuti pakao i zlo vladaju i tipovi koji su moralni idioti ali mogu dobiti velika priznanja i ugled jer su kartele raznoraznih sorti postavile svoj sistem bezvrijednosti u kojima vlada haos i zlo. Gdje pamet zaćuti otvara se prostor za sve što je protiv i mimo pameti, pa i dolazi do dekadencije društva, koje tone i ponire ali se uporno drži za prljave stubove.

Znamo da je djelovanje intelektualaca kreiralo i organizovalo borbu za prava radnika, za bolji i kvalitetniji život društva uopšte, kao i za oslobođenje od bilo kakvog ropstva. Ko je vodio proleterijat u oslobođenje i bolji život? Vodile su ga napredne intelektualne snage koje su došle do spoznaja kako jedan human i pravedan svijet treba izgledati.

Ko je vodio žene u borbi za njihova prava i emancipaciju? Vodili su napredne i obrazovane žene koje su imale ekonomske i druge mogučnosti da uče i da dalje šire svoje znanje. Naravno imale su pomoć i podršku stabilnih i jakih muškaraca.

Nije to nikada bila laka borba jer su primitivizam i neukost opasni i zli. Oni posežu za agresivnim metodama tako da su se kroz cijelu historiju sloboda i napredak skupo plaćali. Znamo da  glas proroka i mudraca  bio uvijek  na smetnji vladarima i predstavnicima vlasti. Popis progonjenih intelektualaca je nepregledan: Aristotel, Ciceron, Ovidije, Boetius, Abelard, Campanella, De Dominis, Galilei, Spinoze, Pellico, Dostojevski, Berdjajev, Gandi itd.. Na tim listama je i popis ubijenih: Sokrat, Arhimed, Seneca, Petronije, Justin Filozof, Morus, Bruno, Edith Stein… Da ne govorimo o svim intelektualcima i umjetnicima koji su ubijeni u ratovima.

Jadno je i tužno vidjeti da su pored svih ovih blagodeti mogućnosti modernog doba intelektualci utonuli u neko teško objašnjivo stanje. Oni su  tu a ipak daleko. Ima i onaj krug ili kartela opasnih tipova koji su svoje  znanje stavili u funkciju zla. Oni svojim čizmama i zloupotrebama tekovina ljudske civilizacije gaze i uništavaju slobodarsku misao i svako dobro. To je crna intelektualna elita koja u svojim mračnim obredima veličaju zlo, mržnju i zatvaranje u  okvire i tamnice.

Pamet je  danas u krizi jer intelektualci ćute i dopuštaju da im opasni i zli primitivci kroje sudbine.

Šta je sa poimanjem politike i  svijesti u  prostorima gdje se normalno serviraju ideje destrukcije i romantičarskog zanosa mitovima dok su egzinstencije u ekonomskom kolapsu i dugovima do guše? Serviranje laži i senzacije, mržnje i netrpeljivosti drugog i drugačijeg omogućuje vladavinu ograničenosti i gluposti. Jadna je ta budućnost koja se gradi na zločinu i grobljima, na lažima i prevarama, na brutalnosti i nedovršenosti. Promocija zla na uštrb dobra perfidno se servira da bi zamaskirala trulež propasti, ekonomskog i političkog strmoglavljenja jer se drži kočijaških uzda i beskrupuloznog ruleta sa ljudskim sudbinama.

Šta kad ne budu imali šta zgaziti i proćerdati? Hoće li i oni preko grane? Krčme se životi u balkanskoj krčmi kao neka jeftina iz velikog svijeta uvezena roba. Krčmi se budućnost za šaku zlatnika i srebrenjaka, za glupost za nizašta a pamet ćuti ko zalivena i pretvara se da nema šta da kaže.

Šute zatvoreni i zarobljeni umovi, zatvoreni i zarobljeni gradovi i države. Zarobljena svijest i intelekt.

Ćuti pamet i pravi se uvrijeđena kao propala bogatašica koja svoje siromaštvo krije i maskira starim ali još uvijek lijepim haljina. Šepuri se ali ne progovara jer možda neće dobiti to što joj treba da živi ušuškana u svojoj oblomovskoj čahuri nedodirljivosti.

Jadne su države u kojima nema svježih vjetrova i propuha da odnesu tamne oblake, gdje nema zdravih misli i pozitivnih osjećanja da otjeraju vampire zla, gdje nema protoka ljudi i različitosti u svemu, gdje nema bašti raznobojnog i raznomirisnog cvijeća. Jadne su bare u kojima se skupljaju naslage istruhlih cvjetova i u kojima je sve mrtvo i umireno osim pokojeg cvijeta ili žabice koja skoči a anda se brža bolje sakrije pod debelim slojem baruštine.

Šta reći o državama koje konzumiraju nesreću kao nešto normalno, koje brišu spomenike i tragove prošlosti da bi gradili svoju budućnost ? Da je takvo ponašanje bilo svjetska tekovina nas danas ne bi bilo i planeta Zemlja bi bila veliko groblje. Ali nije groblje već mjesto gdje se živi i gdje cvjeta cvijeće i raste drveće i postoje društva za zaštitu životinja i ljekari bez granica, i  gdje žive ljudi različitih konfesija i filozofija i boje kože u istoj zgradi, vrata do vrata i smiješe se jedni drugima, i pozdravljaju i rade skupa, a neki se i  zavole  i izrode lijepo potomstvo i  do zadnjeg daha vjeruju u dobro i civilizacijske tekovine dobra. I zato svijet opstaje. I zato priroda opstaje jer imaju prirodni zakoni koji prave selekciju i uklanjaju sve štetne mutacije, koje degenerišu i ubijaju.

Svijet opstaje ali pogledom izvana uočavamo tamne oblake koje čuče u daljini i najavljuju oluju.

Čovjek se više ne obazire na prirodu, i ne samo to već i gradi novi odnos potčinjavanja i robovlasništva. Vladar i rob. U pogledu izvana ne čeka nas  dobra situcija, COVID-19 stvara novu stvarnost i neumoljivo otkriva sve propuste, nedostatke i  druge anomalije. Pored svih teškoća vezanih za pandemiju ne možemo a da ne primjetimo da nikada nije bilo više hrane, tehničkih pomagala, automobila i oružja. Da upravo oružja iako smo na vrhuncu razvoja ljudske svijesti. Prema toj količini oružja i opasnosti od mogućeg korištenja pandemija postaje manji problem. Prema zlorabljenju i silovitom korištenju prirodnih resursa, uništavanju flore i faune našoj planeti  i stanovništvu se ne piše dobro.

Intelektualci i dalje spavaju, promukli su i ušuškani a građanska hrabrost gotovo da i ne postoji.  Kao jedan primjer obavljanja njihovog posla možemo navesti  djevojčicu a sada pomalo i djevojku Šveđanku Gretu Thunberg, koja podiže glas protiv uništenja životne sredine i klimatskih promjena. Iako ima specifičnu kliničku sliku to je ne sprječava da neumorno sastanči se velikim bosovima i da im ukazuje na stvarnost koja ne obećava ništa dobro budućim generacijama. Koji samo teret za djevojku koja treba da provodi vrijeme u školi i uživa u mladosti. Mora da nosi veliki teret uspavanih  koji su formalni intelektualci ali  svoje znanje koriste samo da ostvare ekonomske interese i profit. Šuti inteligencija a planeta postaje deponija smeća, pojedine države postaju leglo despotizma i nepravdi, a oružje sve modernije i ubojitije.

Za kraj vratimo se na jedan zakon prirode koji je već spomenut u tekstu u glasi: Zadatak prirodne selekcije je zapravo uklanjanje štetnih mutacija iz populacije. To je zakon koji nas održava u životu, u kojem to sve naša majčica priroda sređuje. To je zakon koji treba važiti i u životu izvršiti selekciju zla i smeća  i oživjeti sistem vrijednosti. Ko će to uraditi? Po sadašnjoj situaciji teško odgovoriti. Ali jedino znam da to mora uraditi pamet, zdrava i progresivna pamet  koja je evoluirala i napravila čovjeka najsuperiornijim bićem, i koja se mora probuditi spasiti šta može da nam djeca ne ostanu bez Sunca, vode i hrane. Da se ova lijepa planeta ne pretvori u pustinju.