Imam je SITO

0
9

Završena je još jedna mektebska, školska godina…

Duže od sedamnaest godina radim kao imam, hatib i muallim i na temelju tog, ipak, priznat ćete, nemalog iskustva, mogu kazati da je mekteb, podučavanje i odgajanje djece, najteži dio imamskog posla! Doista!
Imam se za vikend, u toku tih 16-20 održanih časova prilično umori, gotovo slomi od učenja djece: Sine, kćeri… hajd’ ponovo, de još jednom, glasnije ne čujem, kako-kako, preciznije, pazi na izgovor…, tišina, molim vas, nemojte galamiti…, sjedi, sine, molim te, smirite se, molim vas…, morat ćeš još to malo ponoviti, utvrditi…, čestitam, lijepo si to naučio, plaho-plaho…, hajdemo sada svi zajedno ovu suru učiti, hajdemo zajedno klanjati…, dečki ovdje, djevojčice iza njih… dobro, djeco, vidimo se, Allahimanet… I tako svakog vikenda po 16 do 20 časova, plus nekoliko časova u radnim danima (kao dopunska nastava ili nadoknađivanje časova). Nema zvona, čas se završi onda kad sva djeca iz dotične grupe budu ispitana.
Ali, jedna stvar je neprocjenjiva i ne može se nigdje naći, čuti i vidjeti, doli tu u mektebu: Imam/muallim u mektebu je prvi koji čuje dječije tek naučene sure, dove i šartove, te sitne, umilne i nježne glasiće kako uče i pred imamom izgovaraju po prvi put pravilno naučene Allahove riječi. Imam i muallim je sito kroz koje prolazi ta neopisiva vrijednost i čistota kur’anskog učenja. To je djevičanstvo i čistota prvog pravilnog učenja kojeg prvo imam čuje i kao takvog ga dopušta za daljnju upotrebu; imam ima tu čast i privilegiju. A to, dakako, s druge strane, dopire do imama duboko i čisto i znači mu to puno.
Tu privilegiju ništa ne može nadomjestiti i ona je imamu najveća satisfakcija da će njegov trud biti vrednovan još na ovom svijetu, a o budućem svijetu da ne govorimo!
Cinici bi dodali: Sve ostalo je master card?! No, bez obzira što su jednim dijelom i u pravu, to se ne može kupiti niti bilo čime platiti!
Puno se u posljednja dva broja Preporoda pisalo i govorilo o završetku mekteba i o hatma dovama, tako da bi u tom kontekstu i tom pravcu dodatni govor i ponovno pisanje o tome možda bilo opterećenje, ali hoću da s cijenjenim čitateljima Preporoda podijelim dvije (drugačije) zgode koje su mi se dogodile u protekloj mektebskoj godini. Naravno, sjećamo se i našeg malog junaka Hamze koji se u mektebu pretvorio ili, bolje rečeno, koji je povratio ulogu lava, a napustio (samo)nametnutu ulogu miša. Helem, ovo je priča o druge dvije zgode, a govore o tome kako se imam i muallim u mektebu suočava s dodatnim i nepredvidivim situacijama!
Bio sam jednog jesenskog, subotnjeg jutra u mektebu, kao i obično, i držao mektebsku nastavu. Negdje iza deset sati, na vratima mektebske učionice pojavila se nepoznata gospođa, nepravilno pokrivene kose, zapravo, bio je to samo neki moderni šal koji je prebačen preko glave, čiji su krajevi bili “zgužvani” i zamotani ispod vrata. Mislio sam da je žena dovela dijete u mekteb da ga upiše, čekajući kad će se stidljivo dijete pojaviti iza njenih leđa. No, malog djeteta nije bilo. Ona se, međutim, uputi meni do mog radnog stola i nage se prema mojoj glavi, prema uhu, kao da mi hoće nešto tiho reći. Rukom pokazujući na usta, djecu sam umirio da ne galame da čujem šta mi nepoznata žena šapuće: “…Molim vas, efendija, sa mnom je došao jedan momak, ima potrebu… Ne znam kako da vam to kažem!” “Pa recite slobodno”, kažem joj. “Vidite, taj momak nije odavde, a sanjao je čudan san”, ona će, te nastavlja, “sanjao je da treba da dođe, zbog neke potrebe, u ovu džamiju, baš u ovu džamiju da dadne nešto novca za džamiju, kao prilog, kako se ono kaže – sadaka, i isto tako vidio je u usnu da treba da se pomoli u ovoj džamiji!” “Pa dobro, to nije sporno, nek’ to uradi, evo ja imam nastavu, ne mogu je sada prekidati, vi to uradite i Allah nek’ vas nagradi!”, kažem joj. No, ona će: “Ali, nije to baš tako jednostavno!” “Zašto?”, ja ću. “On nije musliman, on je katolik!”, ona će.
“Ohhh! Pa u pravu ste! Nije to baš tako jednostavno! A odakle ste vi… i otkud baš ovdje… i otkud baš ova džamija?!”, pitam je.
“Trenutno ne živimo u Sarajevu, nekad smo živjeli, na Bistriku… Ja sam mu bliži rod i mene je zamolio da dođem s njim da to uradi. On je, zapravo, nekada kao dječak proveo ovdje u ovom kvartu neke dane ljetnog raspusta kod nekog svog školskog druga, kaže da je slušao fine pozive na molitvu, s lijepim glasom i to mu je ostalo u pamćenju, pa, vjerovatno, otuda mu u snu ova džamija.” “Dobro, moram s njim osobno porazgovarati!”
Izašao sam iz učionice, a u hodniku, pored vrata, stajao je stidljiv momak, od dvadeset i kusur godina, modernog outfita. Pozdravili smo se i rukovali, zatim sam mu rekao da sam, evo, upoznat sa snom kojeg je sanjao, no, interesira me je li bio čist kad je usnio san, dakle, da nije bio džunup?! Naravno, objasnio sam mu šta to znači. Rekao je da zna šta je to i da je bio čist! “Dobro”, rekao sam mu, “ovo se vrlo rijetko događa, gotovo nikako, neću i ne mogu stajati na putu, kao prepreka, između tebe i tvog sna, kao poziva i kao potrebe, uradi to, ovdje u hodniku, jer se i ovaj dio tretira kao džamija, sve od haremskih vrata je sveti i zaštićeni džamijski prostor, samo ću te zamoliti da u molitvi ne praviš nikakve pokrete, kao krštenje, i da ne zazivaš one stvari i ona bića koja islam ne prihvata kao katoličanstvo, dakle, molim te, bez onoga “sveta Marija kao majka božija” i “Isus kao sin” niti kakvih drugih svetaca! Obrati se svojim riječima samo uzvišenom Bogu, Jednom i Jedinom, Koji rodio nije i Koji rođen nije, Gospodaru svih svjetova! I to je to!”
Klimao je glavom, kao naravno, to se razumije, a ja sam mu još na kraju rekao: “Prijatelju, inače, nemaš potrebe previše razmišljati, već si čistim putem, putem sna, pozvan, i to u džamiju, zato, prijatelju, tvoje je samo da se odazoveš pozivu i slijediš Uputu!”
Ne znam šta se kasnije dogodilo s mladićom koji je došao mahsus, koliko se sjećam, iz Splita, ali, eto, ova je priča dokaz da biti imam i raditi imamski posao podrazumijeva jednu veliku i osebujnu širinu (ne)izvjesnog.
Evo, još jedna zgoda u kontekstu nepredvidivog: Nedjeljno je jutro bilo, mektebski dan, početak aprila… S vrata mekteba šarmantna djevojčica gromko me zove, gotovo galami: “Efendija, efendija, naučila sam suru!” A za zadaću imala je naučiti suru Ma’un, koja je poslije sure Kevser poprilično teža lekcija i tu je zadaću dobila tek dan prije pa je otuda i moje čuđenje veliko.
“Maša’Allah, Emina, doista… E, hajde sada vi ostala djeca da šutite i slušate kako je Emina naučila… Bujrum, Emina, kćeri, da čujem!” Kad će ona k’o iz topa: “Aprilililili!”
Na trenutak sam stao, kao nije mi jasno, glavu sam polahko okrenuo prema kalendaru, a s Ilmijjinog kalendara smijao mi se prvi april.
Eto, da znate, i ovo je mekteb! Zato je mekteb više od školske klupe i krutog učenja, a imam/muallim je više od učitelja, uputitelja i odgajatelja, on je i dječiji prijatelj, njihov drug s kojim se mogu i našaliti, ali, itekako što i moraju – s njim i o vjeri učiti.

Autor:  Muhamed ef. Velić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.