III – Prvi dani u Medresi

0
15

HAJRO EF. TUTIĆ, MURAT EF. VASPITAČ I SEKRETAR U MEDRESI I ILJAZI SALIH UČENIK MEDRESE

“Nakon dugog i teškog puta, vukući teške drvene kofere za sobom i tumarajući po Sarajevu u potrazi za Medresom, dva dječaka iz Sandžaka su pred ponoć stigla u ulicu Dobrovoljačku broj 50, ispred zgrade „Gazi Husrev-begove“ medrese. Sam pogled na zgradu Medrese i prijatno osjećanje koje me je obuzelo stvaralo je kod mene nevjericu. Nisam mogao da vjerujem da sam stigao i došao u Medresu. Osjećaj je bio poseban, a doživljaj nevjerovatan.”

Vrata nam je otvorio vaspitač u Medresi Murat-efendija i poveo nas pravo u spavaonu. Učenici su već spavali, a prvi do vrata je bio momak širokih pleća, otkriven i go do pojasa sa dugom plavom kosom. Nisam mogao da vjerujem da je on učenik Medrese, jer smo mi mislili da su učenici Medrese posebno odjeveni, ošišani, pa smo se i mi tako pripremili, te smo stavili kape na glavu. Ja sam nosio beretku, a rahmetli Ramo je bio ošišan do glave i nosio ćulah. Taj učenik sa dugom kosom bio je rahmetli Ejub Štitkovac, kasnije poznati novinar i publicista, orijentalista, dopisnik Dojče Vele, Slobodne Evrope, sa kojim sam i kasnije dugo sarađivao sve do njegove smrti prije dvije godine.

Prvi kontakti sa učenicima Medrese bili su dosta čudni i neočekivani. Mi smo sa svojom odjećom i dijalektom odavali utisak da smo drugačiji i odmah su učenici rekli: „Evo ih Šiftari“ (sa f). Nekako su zazirali od nas i kao da su htjeli, što bi naš narod rekao, da nas udžape već prvi dan. Ja sam uveče sjeo da napišem pismo kući, da se javim da smo stigli i da smo se smjestili, a u prostoriju je ušao jedan ponavljak, R.L., i rekao: „Ajmo Šiftari, gasi svjetlo i na spavanje“, i ugasio nam je svjetlo. Ja sam ga zamolio da ostavi svjetlo da bih napisao pismo, a on je bio uporan i bahat tako da smo ga rahmetli Ramo Nezović i ja, na naš sandžački način, izgurali iz sobe i naš prvi kontakt sa nekim učenikom Medrese pretvorio se u tuču, ali nismo dali na sebe i završilo se po našem. U slijedećih petnaestak dana svakodnevno su se ponavljale slične scene između nas dvojice i ostalih učenika, ali smo se mi držali zajedno i uspješno smo odolijevali tim sitnim čarkama i provokacijama.

Također, naš prvi kontakt sa profesorima bio je čudan. Učenici koji su bili sa nama u razredu bili su pripremljeni za Medresu. Znali su učiti Kur’an, znali su arapsko pismo, učili su to u mektebima. A mi smo došli sa Pešteri gdje je vjersko obrazovanje bilo takvo kakvo je bilo, nerazvijeno i zapostavljeno. Profesorica srpsko-hrvatskog jezika u Medresi, Milena, kada sam nešto odgovarao, pitala bi je: „Pa dijete, kojim ti jezikom govoriš? Ja te ništa ne razumijem.“ Nisam znao šta da joj odgovorim, pa sam rekao da govorim sandžačkim jezikom, a ona mi je dala jedinicu. Sjetih se Abdulaha Sidrana kad kaže: “E dragi moji Bošnjaci iz Sandžaka, preskupo li vi plaćate ulaz u Bošnjake.”

Sukobi sa učenicima, nerazumijevanje od strane profesora, malo i nostalgija za rodnim krajem doprinijeli su da nas dvojica, nakon nepunih petnaest dana, odlučimo da pobjegnemo iz Medrese. Tako smo uradili i došli u Pazar. Ja se nisam kući ni javljao da sam došao već sam se u Pazaru smjestio kod amidže i planirao da upišem Učiteljsku školu. Moji amidžići su se jako obradovali mome dolasku i prihvatili me na najljepši mogući način. Ramov babo, koji je Rama natjerao da se vrati u Medresu, a koje sam na putu prema Učiteljskoj školi sreo ispred autobusa, i mene je ubijedio da se sa Ramom vratim u Medresu.

Kada smo došli u Sarajevo nastupile su veoma nezgodne scene. U Medresi su učenici povikali: „Evo stigli Šiftari ponovo!“ Direktor Mustafa Ševa je obaviješten da smo stigli, ušao je u razred i rekao: „Ustajte vas dvojica bjegunaca. Zašto ste pobjegli?“ Mi smo pokušali da nađemo razloge i ja sam otvoreno ukazao na probleme i provokacije sa kojima se susrećemo i kod profesora i učenika. Direktor je reagovao veoma korektno i rekao je: „Djeco, zahvalite se Bogu što ste iz Sandžaka. Ne bih vas primio nazad da ste iz Bosne. Ako saznam da ih je iko provocirao, ja ću toga istjerati iz škole. A sa profesorima ću posebno razgovarati o odnosu prema njima dvojici.“ Od toga dana su se stvari promijenile na bolje. Tek od tada smo počeli da osjećamo ljepotu toga šta znači biti učenik Medrese.

U to vrijeme smo ispred „Gazi Husrev-begove“ medrese vidjeli i prve kurbane koje je neko donirao za Medresu. To su bili kurbani rahmetli Safeta Isovića. Taj osjećaj bratstva, dobročinstva i pripadnosti jednoj velikoj porodici rastao je u meni. Već sam se i sa ostalim učenicima dobro uklopio, a posebno je za mene bilo značajno kada me je moj školski drug Taib-ef. Pašanbegović jednog vikenda odveo kod svoje kuće. Tada sam po prvi put osjetio ljepote bosanske muslimanske porodice iz Gornje Zenice, naselja nedaleko od grada Zenice.

Na mene je također ostavilo utisak i to što smo bili angažovani da za vrijeme Ramazana klanjamo teravije. Ja sam određen da klanjam u Podveležju, mjestu između Nevesinja i Mostara, u selu koje se zvalo Bakračuša. To je bio moj početak utapanja u bosanski način života i upoznavanja sa običajima i ljudima. Tada sam po prvi put osjetio hodžanski život, susret sa džematom bosanskim i njihova sijela. Nakon toga, kada bih došao u Sandžak, u mom govoru se osjećala promjena, osjećao sam da sam rječitiji i bogatiji fondom riječi od mojih vršnjaka koji su ostali da se školuju u Pazaru.

Kad sam se upisao u Medresu imao sam problem sa pismom. Koristio sam isključivo ćirilicu, jer drugo pismo nismo ni učili u Delimeđu. Profesori u Medresi nisu mogli da čitaju moju ćirilicu, pa su me tjerali da pišem latinicu, a ja sam miješao slova i dobijao niže ocjene nego što sam zasluživao.

U jednom trenutku, dok sam bio u Medresi, moja familija je prodala cjelokupno imanje i planirala da se odseli u Tursku. Obavijestili su i mene pismom o tome i rekli mi da ću morati da prekinem školovanje. Ja to nikako nisam volio. Bilo mi je žao, molio sam da to ne čine, ali mene niko nije pitao i bio sam razočaran do kraja.

Na času sam prevrtao pismo koje sam dobio od kuće, ustao sam i izašao napolje zviždeći i pjevajući kroz hodnik. Direktor Medrese je čuo buku i srdito me pozvao u svoju kancelariju.

„Mali, zašto fućkaš i galamiš kroz hodnik? Jesi li ti normalan?“ Odgovorio sam mu da danas nisam normalan i ispričao mu da sam dobio pismo od kuće u kome me obavještavaju da ćemo da se selimo u Tursku i da ja ne želim da idem. Direktor je odjednom postao blag prema meni i pomilovao me po glavi: „Sjedi, mali. Nemoj da se nerviraš. Ako nećeš da ideš, ostani u Sarajevu. Obezbijediću ja tebi ovdje i školovanje, i posao i kuću.“ Pored direktora Medrese posebnu podršku u to vrijeme pružio mi je profesor hafiz Kjamil Silajdžić, babo Harisa Silajdžića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, moj profesor iz kiraeta i ujedno imam Begove džamije u Sarajevu. Izvanredno dobar čovjek, tako lijepe naravi, ponašanja i vaspitanja. Na nas je djelovao kao veliki autoritet. Kada je saznao da se moja porodica sprema na put, a da ja ne želim da idem sa njima, redovno mi je davao pomalo para.

Za veliku sreću, moji nisu otišli u Tursku jer su se pojavile falsifikovane vize, takozvane vasike. Moji su zemlju ponovo vratili i odlučili da ostanu u Sandžaku. Dobijem ja pismo da ne idemo u Tursku. Radovao sam se hodnikom, a ostali učenici su aplaudirali i grlili me. Za mene je to bila najveća radost kroz cijelu Medresu, sve do momenta dok nisam diplomirao. Jedino sam se tada više obradovao.
Dani u Medresi su bili lijepi i pored svih ovih problema i trzavica koji su se javljali na ličnom planu. To se malo odrazilo i na moj uspjeh u školi, pa nisam postizao rezultate u okviru mojih intelektualnih mogućnosti.

Negdje 1963. godine u Medresi je izbio štrajk, kojeg su vodili uglavnom problematični učenici. Nas dvojica iz Sandžaka se nismo pridružili tom štrajku, pa smo zbog toga imali problema, pritisaka i fizičkih nasrtaja od pojedinih, ali uglavnom problematičnih đaka. Razlog za štrajk su, navodno, bili loši uslovi i ishrana u Medresi. Ali moje mišljenje je da je to bila ubačena provokacija sa strane da se malo uzdrma Medresa. Cilj onih koji su izazvali štrajk nije bio da poboljšaju stanje, već da ga pogoršaju. Zahtjevi su bili da se smijeni direktor Medrese i on je otišao u penziju, a na njegovo mjesto je doveden novi, jako dobar direktor, Muhamed  Tulić, medresant. Oni koji su bili vođe toga štrajka, kasnije se pokazalo, nisu bili uopšte ni imami, a i ako jesu bili su problematični i disidenti u Islamskoj zajednici.

Iz Sandžaka se te godine u Medresu upisalo nas trojica. Tek kada sam stigao do pete godine Medrese došao je još jedan momak iz Sandžaka da se upiše. Moja generacija je druga generacija polaznika reformisane Medrese. Do tada su se djeca upisivala u medresu sa četiri razreda osnovne škole, pa su osam godina pohađali ovu vjersku školu. Reformisanjem Medrese 1961. godine u nju su se upisivala djeca za završenom osmogodišnjom školom, a školovanje u Medresi je trajalo pet godina. Ona zatečena djeca koja su bila upisana sa četvorogodišnjom školom i mi sa osmogodišnjom smo se fuzionisali u drugoj godini u jedan razred. Oni su bili u velikoj prednosti, jer su već 4-5 godina pohađali takozvanu nižu medresu, a mi smo imali samo jednu godinu „medresantskog“ staža, a sada smo bili u istom odjeljenju. Kada su se spojila odjeljenja bilo nas je preko 40 učenika. Oni su perfektno učili Kur’an i čitali arapsko pismo, a ja samo ono što sam naučio u prvoj godini. Od tih 40 i nešto, nas je samo 16 diplomiralo. Ostali su u toku školovanja propali, napustili, ponavljali ili su otišli u vojsku. Tada su učenike iz Medrese, čim postanu punoljetni, uzimali i slali u vojsku. Prekidali su im školovanje i to je bio jedan od načina pritiska na Medresu i učenike, kako ne bi upisivali i završavali ovu islamsku školu. To je bio jedan vid demoralisanja učenika.

Nas nisu uzeli u vojsku i 16 nas je diplomiralo. Za svo vrijeme školovanja i  petogodišnjeg stanovanja u internatu meni niko od kuće nije došao u posjetu. Za svo to vrijeme Odbor Islamske zajednice iz Novog Pazara nam je davao stipendiju. Ovom prilikom se jako zahvaljujem ljudima iz tadašnjeg Odbora, jer u to vrijeme imami u Pazaru nisu imali redovnu platu, ali nama su redovno davane stipendije.

Sa nama se iste godine u prvi razred upisao i Sejfudin Alomerović iz Novog Pazara. Nakon pola godine napustio je Medresu i nikada ga više u životu nisam sreo i ne bih poznao tog čovjeka, a možda još uvijek živi u Novom Pazaru.

Autor: Hajro Tutić

Izvor: Glasi-Islama.info

——————————————————————

I – Medresa kao sudbina

https://sandzakpress.net/medresa-kao-sudbina

II – Zašto je Koštanpolje zapostavljeno

https://sandzakpress.net/ii-zasto-je-kostanpolje-zapostavljeno


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.