“Mile Đurišić je došao u naš razred i šetajući između klupa vikao: „Seljačine, seljačine, osvetit ćemo mi Sedmu crnogorsku.“”
Više puta sam razmišljao kao dijete, a kasnije i kao odrastao čovjek, zašto je kraj oko Delimeđa i Koštanpolja toliko zaostao, ne samo u vjerskom nego i u kulturnom i ekonomskom pogledu. U vjerskom pogledu zaostao je zbog nedostatka vjerskih kadrova. U ekonomskom zbog zaostalosti i nerazvijene infrastrukture. Pokušavao sam da dam odgovor zašto je to tako. Teške posljedice na taj kraj, a i na širi prostor Sandžaka, ostavio je rat 1941-45. godine. Taj rat je, kao i svaki rat, napravio veliko zlo i učinio nešto što je ostavilo teške posljedice i do danas.
Rat nije toliko podijelio narod koliko je velika šteta bila što su u toku rata pojedini ljudi, koji su prije rata napravili zločin, poveli narod i priključili se Nijemcima, iako su oni bili okupatori. Nije se javio niko progresivan da povede taj narod pravim putem. Područje Donje Pešteri je nekako uvijek bilo ćošak kome niko nije pridavao pravi značaj, iako je u tom kraju bilo potencijala za razvoj. I tada su na Koštanpolju bili pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima.
Pozitivna stvar samoorganizovanja naroda u Drugom svjetskom ratu jeste ta što su uspjeli da se zaštite od četnika. Četnici su nekoliko puta pokušavali da osvoje Koštanpolje, preko Duge Poljane, ali bili su u tome spriječeni odlučnom borbom samih Pešteraca. Međutim, nije imao ko da ih osvijesti, pa da nekolicina pristupi partizanima, što bi kasnije, nakon oslobođenja, moglo da se iskoristi i materijalizuje. Imao bi neko da ih zastupa kod nove vlasti, a ovako niko ih nije predstavljao. Moguće ja da su u nedostatku školovanih ljudi, koji bi imali sposobnost predviđanja i analiziranja razvoja situacije u ratu, Bošnjaci sa Pešteri jednostavno bili zbunjeni i nisu znali šta da čine. Nije postojalo političko vođstvo koje bi, u ime naroda, donosilo odluke najbolje za taj narod.
Halilova priča
Slušao sam priču mještanina iz Čukota, Halila Mujovića, koji je pričao da je za vrijeme rata stanovništvo u Koštanpolju bilo mješovito. U selima Guceviću i Melajama je imalo Srba, također i na Gornjoj Pešteri u selu Šaronjama. Ugledni Bošnjaci su srpsko stanovništvo, kao manjinsko stanovništvo, pomagali i štitili. Jedan od ljudi koji je štitio i pomagao Srbe jeste i Halil iz Čukota, veliki trgovac koji je i za vrijeme rata trgovao sa Skadrom. Kada je vođen poslom otišao u Skadar, u hotelu u kom je odsjeo upoznao se sa oficirom albanske vojske. Razgovarali su o stanju i prilikama na Pešteri i ovaj oficir mu je rekao: „Nijemci će da propadnu, vodite računa, nemojte da okrvavite ruke. Nemojte da ubijate nedužno stanovništvo. Nemojte se između sebe ubijati. Svako će odgovarati za svoja nedjela.“
Kada se Halil vratio iz Skadra na Pešter ljudi su dolazili na hošgeldiju i on im je ispričao događaj sa ovim oficirom. Ova priča je došla do ušiju tadašnjih bošnjačkih vlasti i Halil je pozvan na informativni razgovor. Tada mu je zaprijećeno da ne širi tu propagandu i da bi mogao zbog toga da bude obješen.
Znači, imalo je ljudi koji su bili progresivni i koji su vidjeli u kojem se pravcu razvija rat, ali nisu imali prilike da svoje zamisli provedu u djelo. Velika je greška napravljena što su ljudi sa tog područja, uz organizaciju iz Novog Pazara, napali Sedmu crnogorsku partizansku brigadu. Partizani su bili petnaestak dana na Koštanpolju i nisu nikom nikakav zulum činili, pa nije imalo razloga da se napada ta brigada. Međutim, napadnuti su i bilo je dosta poginulih partizana. Posljedice toga napada, mislim, da naš kraj i danas plaća.
Taj napad Crnogorci nisu mogli nikada da zaborave. Imao sam učitelja u četvrtom razredu osnovne škole koji se zvao Mile Đurišić. On je bio rođak Pavla Đurišića, tako sam barem čuo. Tog učitelja smo svi voljeli jer je bio vrijedan, komunikativan, simpatičan. Ali jednog momenta, kada je jedan mještanin došao i napao učiteljicu zato što mu je istukla dijete u školi, Mile Đurišić je došao u naš razred i šetajući između klupa vikao je: „ Seljačine, seljačine, osvetit ćemo mi Sedmu crnogorsku.“ Mi, djeca nismo mogli da shvatimo o čemu se tu radi i kada smo pričali kućama tek su nam tada naši roditelji objasnili o čemu se tu radi.
Isaljavanje velika greška
Druga velika greška koja je napravljena jeste pitanje iseljavanja. Muslimani su se organizovali i počeli da se iseljavaju u Tursku. Žalosno je bilo gledati povorke natovarenih drvenih kola i upregnute volove kako idu prema Pazaru sa ono malo sirotinje što su imali da potovare na ta kola. Na taj način je oslabljen bošnjački korpus. U to vrijeme su i Srbi počeli da se iseljavaju sa toga područja. I to je bila velika greška, pa su posljedice i šteta nenadoknadive. Srbi na Koštanpolju su bili jako dobri komšije sa kojima smo se družili. Bili su jako dobri domaćini i šteta je što su se odselili. Da su oni ostali u našem kraju mislim da bismo imali bolje puteve i više bi se iz Beograda vodilo računa prema tom kraju za hatar tih srpskih porodica.
Pripreme za put
Vrijeme iseljavanja je bilo vrijeme u kome sam se ja pripremao da krenem za Sarajevo u Medresu. Koliko me vukla želja za Medresom, toliko me vukla i sama pomisao da ću živjeti u Sarajevu. Pripreme za put su podrazumijevale i kupovinu osnovnih stvari i ja sam sa rahmetli babom došao u Pazar da kupim to što mi je bilo potrebno. Išli smo pješke 25 km u jednom i 25 km u drugom pravcu, prijevoza nije bilo, a ja sam želio da kupim cipele, iako mi je otac predlagao da mi kupi opanke piroćance.
Pošto nikada do tada nisam nosio cipele, nisam znao kako se hoda u cipelama, pa sam mislio ako kupim komotne da će mi biti bolje. Noga mi se vrtjela u tim cipelama i izašli su mi plikovi, tako da sam zamalo osakatio, pa ću te moje prve cipele pamtiti dok sam živ. Jedno Peštersko dijete je uskočilo u cipele i planiralo je da ide u Sarajevo. Dijete koje nije znalo ništa dalje od Koštanpolja, dijete koje nije znalo ni jedan harf htjelo je da ide u Medresu. Kao dječak radovao sam se da dođem u Pazar da kupim simit ili piticu i da odem kod Muse slastičara da kupim hašure i da se najedem pitice i hašureta.
Dolazak u Sarajevo
Moj polazak u Medresu je išao zaobilaznim putem preko Crkvina i Raduhovaca, jer sam se svratio rahmetli Ramu Nezoviću, sa kojim sam zajedno upisao Medresu u Sarajevu. Konja smo natovarili sa mojim stvarima, dat mi je veliki drveni kofer koji je moj otac u vojsci koristio, pun stvari i gurabija, i to je bila sva moja imovina. Interesantno je to da niko nije došao da me isprati, ni od rodbine ni iz komšiluka. Jedini čovjek koji je došao iz trećeg sela bio je Šućo Badić iz Gurdijelja. Došao je i darovao me. Njegova podrška mi je značila jer sam bio u dilemi šta će biti sa mnom, hoću li uspjeti ili ne. Po selu je i dalje kružila priča u smislu: „Šta će mu medresa, to je propalo.“
Ramov babo nas je iz Raduhovaca, preko župljanskih sela, Kruševa, Doca i Vrbasića, doveo u Pazar. Već u Pazaru meni su ponovo noge natekle od cipela. Iz Pazara smo otišli do Raške sa presjedanjem, za Kraljevo, Čačak i direktno vozom ćirom do Sarajeva. Na stanici Bistrik bili smo naveče u 9 sati i nismo znali gdje da idemo. Nismo znali ni gdje je Medresa ni kome da se javimo. Drveni kofer bio je težak, cipele me nažuljale i prvog dana problemi. Sahat i po smo lutali po Sarajevu dok nismo pronašli Medresu. Smjestili smo se oko ponoći 16. septembra 1962. godine.
Nastavit će se…
Autor: Hajro Tutić
Izvor: Glas-Islama.info
——————————————————————
I – Medresa kao sudbina
