18. April 2011

“sandžak” – Pred narodima u Crnoj Gori, i „velikim“ i „malim“, brojnijim i onim koji su manjinski, još jedan je buran izazov: Ko smo, koje smo vjere, kojim jezikom zborimo? Na ova pitanja ćemo dobiti odgovor na aprilskom popisu stanovništva. Za Bošnjake je to razlog za još jednu strepnju, jer nas iskustva nemilice uče da se sprema nešto što bi nam ponovo moglo nanijeti bol i poniženje.

Kada smo povjerovali da su ovdašnji Bošnjaci konačno postali svjesni ko su, mnogi se oglasiše pitanjem: Kako da se pišemo na ovom popisu? Kao da se to može pisati sad ovako sad onako. Kao da je, unatoč zakonskom nazovi-demokratskom određenju, to, uopće, pitanje opredjeljenja ili izbora. Zar se ne rađamo bez prava izbora na samo rođenje i narod u kome se rađamo, baš onako kako su se rađali i naši preci… A znamo da su oni u svom osjećanju i izražavanju bili jedno sa narodom s kojim smo dijelili i dijelimo radosti rađanja, međusobnog pomaganja, svadbenih i bajramskih veselja, iskušenja i tegoba života, ibadeta Jednom Bogu, boli umiranja… O tome ko smo nije se mnogo zborilo, ali se uvijek znalo.

Imamo li pravo reći da smo neko ko nisu bili naši djedovi? Isto smo što i oni uz koje smo rasli i stasavali, koji su brinuli o nama i nadali se da ne iznevjerimo njihov amanet. Mi zborimo istim onim jezikom kojim su nas naučile majke, a ne jezikom tuđih majki, koji, kao i svaki dio tijela koji nam je dat, osjećamo sraslim sa svojim bićem. Zato je ovo pitanje, po najprije, pitanje svijesti ili spoznaje o sopstvenom biću, pripadnosti narodu predaka, a ne pitanje izbora, trenutne volje, političkog interesa ili nekakvog „slobodnog“ prava na opredjeljenje, kako se u javnosti tumači, kao još jedno, nazovi, demokratsko dostignuće.

Strah da i u ovom „demokratskom“ procesu budemo „demokratski“ pokradeni, na još jednu mobu posuđeni, kao i vještačkom podjelom na dva naroda, usitnjeni, vrlo je utemeljena i iskustveno dokazivo. Političko ucjenjivanje Bošnjaka podgrijanim strahovima iz bliske i dalje prošlosti, pokazalo se kao dobro sredstvo opošljavanja zadatih ciljeva u manipulaciji ovim narodom.

Poduži je spisak alata za manipulaciju ovdašnjim Bošnjacima. Najznačajnije je ipak odgovoriti na pitanje zašto se još samo u Crnoj Gori Bošnjaci dijele na dva naroda i zašto se još samo ovdje postavlja pitanje: Kako da se sada pišemo. Zašto se u Crnoj Gori Bošnjacima potura tuđi jezik, spočitava im se nešto što na ovom dunjaluku još niko nikome nije, da nas je rađala tuđa majka, koja nas je, eto, i učila tuđim jezikom?

Ovdje se, u ratovima proizvedeni strahovi, u miru vješto koriste jer u sjećanju skoro svake generacije ima bar po jedno ratno iskustvo. Iz svakog burnog vremena u posljednjih stotinu godina, Bošnjaci su ponijeli po jednu veliku ranu, i taman da stara bar malo zacijeli, otvarana je nova, kao da su na to bili preplaćeni. Novije doba, nakon svih oprobanih „alata“, donijelo je i nove. Najsuptilniji su oni kojima su Bošnjaci „svojom“ rukom ranjavali sebe. Mehanizam samoponištavanja identiteta vještim je išaretom sugeriran: „Uključi se, jer ako ti nećeš, neko će se od tvojih već naći. Tvoja uloga je velika. Povjereno ti je, ne smiješ iznevjeriti, to povjerenje moraš stalno opravdavati. Jer uvijek postoji neko ko vreba na tvoju grešku i, ako se desi, ispadaš.“ A ta „greška“ koja se ne prašta znači raditi za sebe i interese svoga naroda.

Jer to je nešto što je, ispostavlja se, suprotno interesu države. „Država, jednako je narod, ali ne bilo koji, već onaj po kojem je dobila ime. I zato je i državni interes jednak interesu samo tog naroda i ko je za državu i želi joj dobro, mora čuvati interese tog naroda.“ „Mi znamo šta je za vas najbolje. Država je iznad nas, zato se svi moramo žrtvovati za nju. Danas je, na primjer, potrebno da se izjasnite kao Crnogorci i da zborite crnogorskim jezikom, jer je to interes opstanka naše zajedničke države. Jer, kakva je to država koja nema većinski narod? Vama niko ne brani da poslije uživate prava manjine, to je vaše ustavno pravo i niko vam ga ne može uzeti. Zato se brine država. Vidiš li da Srbi hoće ponovo Veliku Srbiju, a ti dobro znaš da u njoj vama nema opstanka. I ako se baš ne možete pisati kao Crnogorci, što vam, istina, i ne pripada, budite Muslimani, ali obavezno govorite crnogorski jezik. Jesi li razumio!?“

Šta to hoće Crna Gora od ovog naroda kada mu nakon svega viđenog ovakvim političkim trikovima i ucjenama sugerira odustajanje od sopstvenog identiteta, pozajmljujući mu crnogorski samo na kratko? Ako ima onih koji se pitaju ko su emiteri ovakvih poruka, nek oslušnu one plaćene „šetače“ koji među Bošnjacima revnosno odrađuju novi zadatak. Čut će upakovano prenemaganje da su Bošnjaci neko ko ne mogu biti ili da su samo ono što su već po vjeri, i da zbore jezik pa koji će drugi, ako ne po imenu države. A šta je svrha tog jaukanja? Namicanje nedostajućeg broja da brojniji postanu većina, a manje brojni se još malo smanje i lagahno nestanu. To je cilj. Još jedna bezočna prevara, da još ovaj put, pozajmljujući sopstveni identitet, brojem pritvrdimo državu kojoj smo u stvaranju bitno doprinijeli, a koja nas, jasno se vidi, doživljava kao anomaliju koju treba otkloniti.

Pripremanje Bošnjaka da „još ovaj put“ žrtvujući se, stanu na braniku države, glasno obznani naš Prvi Bošnjak: „Bez Crnogoraca, nema ni države!“ – reče u jednoj od najgledanijih TV-emisija, sugerirajući našoj savjesti da nam je svima obaveza brinuti prije svega o Crnogorcima, pa ako šta pretekne, nek ostane nama. Prvi Bošnjak nabrajajući sve svoje identitete reče da je po naciji Bošnjak, po rođenju Beranac, po mjestu boravka Baranin, po vjeri Musliman, po državi Crnogorac, ali u tom nabrajanju identiteta zaboravi da kaže kojim jezikom govori. Bosanski jezik neizusti, „poručujući“ tako da Bošnjaci valjda svoj identitet mogu graditi i bez jezika.

Još jedno čudo bi obznanjeno. Politika je iz ovog procesa prognana zakonom, jer kažu da je ovo statističko a ne političko pitanje. A kako je politika sve pa i ne baviti se politikom, očito je u pitanju samo još jedna prevara kojom se otvaraju vrata „pješadiji“ iz sjenke. Bošnjački političari su ostali u zakonskom okviru i ovako sudbinsko pitanje za budućnost naroda prepustili Monstatu, još jednom dokazujući lojalnost i povjerenje u objektivnost i nepristrasnost državnih institucija.

Nejasnim, nedorečenim i, najblaže rečeno, čudnim stavom predsjednika Nacionalnog savjeta, kao i šutnjom političara, Bošnjaci su dodatno zbunjeni ali i uznemireni zbog glasa otpora koji čuju u sebi, koji im govori da ih nije rađala Crnogorka, a da su po vjeri ono što im se sugerira kao alternativa za ime naroda. Jezik im je bosanski, kao što je Albancima albanski, Srbima srpski, Hrvatima hrvatski, Crnogorcima crnogorski, i zašto bi samo Bošnjaci u tome bili izuzetak? Ovaj iskonski glas o identitetu koji se buni i ne pristaje na mobu koja se i „još ovaj put“ Bošnjacima sprema, nedovoljna je zaštita pred ucjenama i „preporukama“ koje stižu u narod uhodanim političkim kanalima istih onih političkih partija koje na sva zvona popis tretiraju statističkim a ne političkim pitanjem.

Ostaje nam da se nadamo i uzdamo u mudrost naroda da će i ovako usamljen imati građanske hrabrosti da se odupre i na kućnom pragu kaže da je Bošnjak, da mu je jezik bosanski i vjera islam.

Autor: Hazbija Kalač

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles