I treba li se bosanski reisu-l-ulema baviti politikom?

5
0

„Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo. Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca. Kad Bosanac liježe na počinak, on polahko glavu spušta na zemlju. Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću. U kući živi starica. Njen smijeh je ajet o dženetu. Skloni obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu. Operi noge u rijekama. Bosna je ćilimom zastrta.“

Tako je pjesnik Nedžad Ibrišimović pjevao svojoj bajnoj zemlji Bosni – toj ljepotici koja zbog te svoje ljepote nosi prokletstvo da svi žele da je imaju, da svi žele da je samo njihova, zaslijepljeni pohotom, ne znajući da tu ljepoticu ne mogu da podijele, jer ako to učine samo će je obogaljiti: šta god da od Bosne otkineš, dobićeš samo osakaćeni dio nje.

Ali i danas kada se svijet bori da preživi globalnu svjetsku krizu, u toj dobroj zemlji Bosni se bore njena djeca jedni protiv dugih, noževima pokušavajući majku da iskomadaju – da dobiju umjesto njene širine i ljepote slobodnih prostranstava, svoje skučeno ograđeno krvavo dvorište iz kojeg će njihova djeca bježati kao iz kuće strave i užasa, gdje se pojavljuju duhovi grijeha njihovih predaka koji su ubijali, klali, otimali, silovali… Jer, kad majka zemlja prokune, onda i nebo čuje. A samo današnja kvota samoubistava na toj zemlji krvi i meda pokazuje da je stiglo to prokletstvo, iako kaznu ove dobre zemlje Bosne njeni izrodi, zaslijepljeni mržnjom još ne vide, neće da vide da je već došlo vrijeme kazne za zločine tog krvnika protiv svog brata i svoje majke domovine.

I kako sad i od čega živi ta Bosna? Koliko fabrika radi? Koliko se uzima od njenog prirodnog bogatstva?, pitanja su pametnih Evropljana.

Normalni građanin Bosne, onaj koji po svijetu traži svoj mir koji mu je oduzet u domovini, nema odgovora. Zaigra mu tada samo suza u oku jer i on je zaboravio na nju, i ne daje joj onoliko koliko bi trebao da da tom dijelu sebe. A Bosna danas možda najviše živi od novaca Bosanaca rasutih po svijetu. Onih Bosanaca koji dolaze ljeti sa svojim fotoaparatima i kamerama, sa kojima žele uhvatiti svoj dio Bosne i ponijeti sa sobom u svijet. Onih Bosanaca koji se razmeću autima i imanjem po toj lijepoj Bosni; onim što zasjednu u restoran i naruče da se najedu bosanskih specijaliteta, onih što kupuju garderobe po jeftinijim cijena, onih što dođu u Bosnu da oprave svoje zube, kako ih opisuju oni što su ostali u Bosni. Možda i sa pravom. No, koliko samo od tih takvih Bosanaca uđe novaca u Bosnu, to sada osjećaju mnogi u Bosni, primjećuje frizerka, prodavačica ili konobar, kojima je novčanik mnogo prazniji nego ranije, jer tih i takvih Bosanaca je sve manje. Njih je vjetar ponio nekim drugim zemljama – jeftinije im je i toplije egipatsko, tursko ili špansko more, nego svoja Bosna, gdje su osjetili tu hladnoću ljudi i podsmijavanje, osjetili da su gledani od svojih kao kravu muzaru koju treba izmusti i odmah vratiti tamo odakle su došli, i to bez auta koje im je ukradeno ili kuća obijena. A mnogi su eto tu došli jer im je trebala upravo ta toplina svog zavičaja i doma odakle su morali u svijet. I tako su i oni okrenuli leđa svojoj zemlji. Sve manje sada dolaze, a što manje dolaze manje se i čistog novca unosi u svoj zavičaj, i svima je manje. Posebno onima koji su ostali tu na svom pragu i branili je životima.

I šta da se sada čini? Ko to sada da promijeni? Šta je sa predstavnicima Bosne u svijetu? Ništa. Oni su tu, a bolje da nisu, jer većina tih konzularnih osoba i diplomata kojim ta jadna zemlja Bosna daje hljeb kako bi je malo pomogli da se slomljena podigne, ne da rade za nju, već rade protiv nje. To što mnogi od njih uživaju u skupocjenim stanovima, sa luksuznim autima, sa velikim platama, ništa ne pomaže. Oni su zaboravili da se upitaju da li im je halal taj hljeb koji uzimaju od svoje ranjene zemlje. Samo negiranje postojanja cjelovite Bosne, negiranje njenog Dana državnosti, Dana nezavisnosti i svega što je cjelovito bosansko, govori koliko rade tek protiv nje. I osim pasoša koji za dobar novac daju Bosancima rasutim po svijetu, oni nisu tu, pa ni kada treba da pomognu da se mrtvo tijelo Bosanca prenese u svoju domovinu. Ruku na srce, možda bi neki nešto i učinili za svoju domovinu, ali ne znaju kako se to radi. Nisu osposobljeni za taj posao i tu su samo kao pijuni koji su postavljeni od svoje stranke na vlasti da potpune i to mjesto. A sve to košta Bosnu milione i milione.

Ali koga od političara i onih što vode zemlju briga za te ljude koji su otišli i koji su mogli ipak da daju mnogo Bosni? Nikog. Ako nema za njihov džep, njih ne briga to što su oni tu ostavljali milijarde čistog novca i što sada sve manje ostavljaju. A koliko je tu moje i koja je tu moja dobit, bilo je i ostalo pitanje patriotama i vizionarima, koji su svjetskim projektima htjeli da potpomognu svoju domovinu. Tako su ih odvratili od namjere, odvratili birokratkim zavrzlamama koje nisu dale da se u tu zemlju uloži i da se ona oporavi.

Za razliku od naših političara, pametnije zemlje i naše komšije su uvidjele potencijal svojih ljudi po svijetu i mnogo su učinile da ih privuku sebi. Hrvati i Srbi su ako ništa drugo osnovali Ministarstvo dijapore, a Bosna koja ima najveću dijasporu, ne. Nisu umjeli da organizuju ništa u dijaspori. U svijetu ne funkcioniše čak ni jedan značajniji bosanski klub.

Uzmimo da Minhen gdje živi 30 hiljada Bosanaca, jedan grad gotovo, nema niti jednog kluba bosanskog gdje dođe više do 10 ljudi kada se nešto organizira. Ljudi iz dijaspore su sami pokušavali da tu nešto urade, ali sve je ostajalo samo na nazivima klubova i zajednica čiji predsjednici se sada samo sa njima prodaju, a u suštini osim njih i par aktivista, tu nema Bosanaca, i oni su samo sami svoji predstavnici.

Jedino što je još bosansko, i što u dijaspori funkcioniše je Islamska zajednica. Ona je na vrijeme uvidjela potrebu svog naroda za vjerom i domovinom i zajedništvom Bošnjaka i izašla u susret i sebi, i tom narodu, a i Bosni. Islamska zajednica je jedina spona dijaspore sa domovinom, možemo sa sigurnošću tvrditi, jer samo u Njemačkoj ima preko 70 centara Islamske zajednice. Uzmimo da svaki centar ima u prosjeku po 300 članova, sa po najmanje četiri člana porodice, kolika je to velika brojka. Dodajmo da se tu većinom organizuju sportske sekcije, ženske, omladinske, organizuje se bosanska škola gdje naša djeca uče bosanski jezik i kulturu, centri gdje se radi na očuvanju bosankog duha, centri gdje se mnogi Bosanci nađu i gdje osjete malo miris svoje domovine.

I da li se čuditi kada se Reisu-l-ulema akademik dr. Mustafa Cerić kao bavi politikom? Da li je to grijeh jednom vjerskom lideru, koji je uspio da kroz organizaciju, i uz pomoć svojih većinom mladih i spremnih imama, organizuje bosanski odnosno bošnjački narod u dijaspori? Htjeli mi to ili ne priznati, Islamska zajednica je uspjela da udruži Bosance, odnosno bošnjačku populaciju u dijaspori. Oni su udarili temelj organizovanosti bošnjačkog dijela Bosne, i iz tog dosta jakog temelja bosanski političari bi sada lahko mogli napraviti jaku i organizovanu bosansku dijasporu. No, pitanje je da li su sposobni da to odrade, kada nisu bili sposobni do sada da je organizuju.

Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Izvanredan tekst uvaženog Reisu-l-uleme akademika dr. Mustafe Cerića.

    Čestitatam i na odličnom poznavanju situacije u vezi dijaspore. Sve što je rečeno se odnosi i na dijasporu Sandžaka, bezbelji.

    Međutim, uvaženom Reisu će biti drago da čuje da ćemo mi, sandžački Bošnjaci, početi veoma brzo da ispravljamo sve nepravde koje se čine našoj dijaspori.

    Na prvom mestu, priznavajući im da su oni najbolji deo svog naroda (suprotno da su to lokalni političari i razni drugi mešetari) koji su se dokazali u svetu.

    Drugo, Sandžak će biti u mogućnosti, ne samo da prima pomoć od dijaspore, nego da im uzvraća višestuko. Omogućićemo im da svoj uloženi kapital višestruko oplode u Sandžaku, mnogo više nego u zemlji njihovog sadašnjeg boravka.

    Treće, rešićemo problem njihovog boravka prilikom posete svom zavičaju.

    Četvrto, školovaćemo njihovu decu i brinuti o njihovim roditeljima, penzionerima.

    A evo i kako:

    Umesto sulude ideje da se na Pešteri izgrađuju nekakve industrijske zone (u Pazaru zvrje prazne fabričke hale sa svom infrastrukturom i hiljadama industijskih radnika bez posla), Pešter bi bio vazdušna banja sa mnoštvom etno-naselja apartmanskog tipa za duži i ugodan boravak dve osobe u svakom apartmanu.

    Prilika za investiranje u jedan ili više takvih apartmana za boravak svojih roditelja, školovanje svoje dece i/ili izdavanje trećim licima (poznato kao time sharing).

    Školovanje, mislim na karijerno obrazovanje iz oblasti ugositeljstva (kuvari, konobari, šefovi kuhinja & menadžeri restorana) po američkim standardima i nastavnom programu a mnooogo jeftinije. Ideja je da mladi uče i vežbaju na svojim starima komunicirajući uglavnom na engleskom jeziku.

    Tako osposobljeni, ceo svet je njihov a naročito Kraljevina Saudijska Arabija koja vapi za vrsnim kadrovima iz oblasti elitnog turizma, gde, kao što je poznato, mogu da rade samo muslimani (u Mekku i Medinu).

    Sasvim je moguće da se nešto slično realizuje i u Bosni i Hercegovini.

    Ako u ničemu drugom, u ugostiteljstvu i turizmu ćemo biti najbolji.

    Garantovano.

    0

    0
  2. kakvo je to pitajnje, nego sta da ostavimo opet cafirima da nam uzmu naciju jezik religiju ……. i na kraj nase zivote, mi smo jos uvjek u ratu borimo se opstanak samo sto ne pucaju puske

    0

    0
  3. Problem bosnjackog korpusa jeste sto se, nazovi nasi politicari, ne bave problemima svoga naroda i resavanjem tih problema.Oni se uglavno bave usko stranackim interesima a ostali deo populacije naroda neka se bavi sam za sebe. To ce se uvijek desavati dok ne formiramo jake nacionalne institucije koje ce biti izvorno bosnjacke i koje trebaju biti garant stabilnosti i ocuvanja naseg identiteta.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.