Vijekovima odgonetaju ko sam, ko me je zasjemio na ovoj plodnoj zemlji punoj voda i zraka da mogu isklijati i raširiti se poljima uzduž kotline i ponaniž pet vodotokova što se slijevaju u arteriji mog bića na spajalištu desne i lijeve komore, preko kojih se smjenjuje crvena i plava tekućina koja dalje teče do nedogleda niz stotine potoka, vada, jazova i brazda, prodirući do svakog damara uvijek mi svježeg tijela i onda iznova skrivenim kanalima vraća se u mlaz šumećeg huka. Naučnici, arheolozi, istraživači, umjetnici, pjesnici i tumači – često se sukobe; nagađaju, nalaze nekakve dokaze i spočitavaju da sam postao od toga i toga, da mi je taj i taj donio sjeme, pa se onda ne slažu – jedni vele da je zametak sa Zapada, da se bobak moje zapadnjačke tvari raspupuljao na ovoj rijetkoj pitominji okruženoj stijenjem i ostrom klimom što probada svakovrsni štit iz kog je docnije proklijalo sve ono što jesam; drugi me pak vide kao istočnjački ugrušak spao s pojasa kakvog namjernika dok je prateći vjetrove jurišao nekuda gdje će mu se srce smiriti i misao izoštriti. Tako oni tolkuju i tahmine, zaboravljajući minerale i molekule što bride dubinama mog zemljanog obličja pritisnutoga talogom stoljeća raznih oluja, sjevernih bura, istočnih ruzgara, zapadnih meštra, južnih košava, dolnjaka, maestrala, garbina, tramontana i inih oštrina što zasijecaju vrhove i tupike nada mnome. U svom nevidjelu, zaboravljaju na mene prvotnog, starostavnog i sve ono što jesam prije nego li su ti namjernici udubili stopala u mehkotu pora moje kože. Ne znaju i ne mogu sve znati, skriva im se ono što bi opteretilo ravnotežu i dovelo do prevage jednoga nad drugim. A meni ponekad bude smiješno, kat-kada i tugaljivo, dok slušam i zagledam se u se, pokušavajući spoznati što pišu i govore o meni.
Tvrde da mi poznaju dušu, da su dio mene, da pripadam njima, da smo se stopili u jedinstveno biće, pa sada mogu u moje ime i za moje dobro i račun svakakva čudesa činiti. Rasrde me takvim budalaštinama, izazivaju da stresem grudi i pokrenem smjesu tijela da se silinom stijenja, granita i kamenja s okolnih brda sruči na dolinu, ili pak oslobodim sapetu vrelinu da izbljuje na površ i zauvijek skrene tok historije ove kotline. A onda me prođe ljutina, pa se smijem sam sebi – jer čovjek je slabašno biće, kostur obavijen hiljadama ćelija raspoređenih tako da u sazvučju daju cjelovitu predstavu života. Padne mi naum da se negdje kod tih osionika što mi udaraju na čast neka od ćelija rastočila ili pak zamrla, te je njihovo ponašanje posljedica manjkavosti.
Osvetu ostavljam za Dan kada ću progovoriti i biti svjedok svakoga što je po meni hodio, disao zraka iznad moje površi i hranio se iz moje utrobe u kojoj je i svoj privremeni boravak našao. Nek tog Dana iziđe na vidjelo sve što su milioni tih sitnih Božijih stvorenje od mog postanka do trenutka kada se Zvukom pozovemo da izbacimo sve što milenijima skrivamo u sebi radili. Uravnjat ćemo bore na tijelu i raširiti svaki zavojak da se smjeste tjelesa nekadrog poroda Ademovog.
***
Tri vrste tekućina što i danas sapiru nečist, darivale su život svemu što je disalo unutar i iznad mene. Molekuli mjehure da je sve nekada bilo drukčije. Utroba moja današnja, obremljena pojasevima ljudskog znoja, bila je razlivena hiljadama miruha netaknute prirode.
Gornje vode, tekle su površinom i davale obličje kori mog pokrova. Stvoritelj ih je poredao po reljefu tako da se s krševitih vrhova hukom spušptaju ponaniž, kat-kada lelujajući se a nerijetko i hripajući o stijenje i korijenje sve dok se ne umire u ravnici, rasplijene dolinom i sobom ne nahrane hiljadama različitih ruhova.
Sredinom mog tijela, kroz stotinama kanala provlačeći se, tekle su stidne, pitome i tople podzemne vode tek ponekad se, sporadično, pokazujući spoljnjem svijetu iz milošti i radi lijeka.
U dubinama brazda, kriju mi se neukrotive sadržine raspšrenih kristala i gasova, koje se od svijeta i vijeka, zaslijepljene srdžbom i ljubomorom pokušavaju izbljuvati na površ i svojom strahovitom lavom prekriti moj pokrov. Silinom snage, uspjevam ih sabiti u jedan kanal i isti zavezati da strči nad dolinom kao kakav pupak prvorotke. Uvukao se taj pupak i na vrh stomačnog brijega napravio dublinu baš na središtu zaveska kojim sam sapeo tampone što ih stotinama metara ugurah među zidove kanala.
Na površi mojoj raščešljala se prostranstva. Dugačka vijugava dolina s nekoliko priključnih krakova utonulih u vlastitu pitominju po gdje-gdje je razvijena u ravan kao baklavene jufke, a na poneka mjesta sapeti omanji brežuljci, nadigli se kao hljebovi u crepulji i halapljivo se protežu k nebu da razmijene strujanja, odzodo od sebe da mu pruže dio svoje vreline a odzgo da prihvate koju svježu zraku. Okrajcima doline, raštrkano omanje stijenje izvirilo iz utrobe brda koja sa svih strana štite ravan gradeći zidove i ostavljajući mogućnost domišljatom istraživaču da, ukoliko sve skupa promatra kao školjku, u središtu tog pjezaža pronađe biser što ga u utrobi hiljadama godina skrivam. Tamo u daljini, brda uranjaju u planine koje vijencom obgrljavaju sav prostor i kao posljednja perda stoički odlijevaju silini ljubomornih vjetrova što bi da svojim sjemenom natrune moju čisototu.
A naokolo svuda berićet. I u utrobi i podno nje.
Autor: dr. Jahja Fehratović
