Bosna PRESS

Hrvati osnivaju “Našu TV”, Srbi imaju RTRS: Treba li nam Bošnjačka televizija?

14. Augusta 2015.

BiH – Ako ih drugi, osnivanjem nacionalnih medija, guraju u izolaciju, Bošnjaci na tu izolaciju ne smiju pristati. Jednostavno rečeno, Bošnjaci ne smiju sebi “skratiti” ni medijski pogled na cjelovitu Bosnu.

Bosanski Hrvati će od jeseni pratiti televizijski program na svom jeziku. Neće to, kako se očekivalo, biti posebni kanal u okviru Javnih servisa, nego posebna hrvatska televizija u Bosni. Televizija se, istina, pokreće pod imenom “Naša TV”, ali zna se čije je ovo “naša”. Vidljivo je to i iz činjenice da se čak 55 hrvatskih privrednika iz Hercegovine udružilo u osnivanju novog medija Mostaru.

Za glavnu urednicu televizije na hrvatskom jeziku imenovana je bivša glavna urednica Hrvatske radio-televizije Hloverka Novak Srzić, koja je već obavila testiranje kandidata za različite pozicije u novom elektronskom mediju. Sve to, naravno, ne znači da će HDZ odustati od zahtjeva za kanalom na hrvatskom jeziku u okviru Javnih servisa, ali će to najprije korisiti kao pritisak na koalicione bošnjačke partnere.

Hrvatsko jedinstvo

U samom pokretanju televizije na hrvatskom jeziku nema ništa sporno: ko ima pare i ispunjava uvjete Regulatorne agencije za komunikacije može osnovati medij. Drugo je pitanje kakve će posljedice imati “Naša TV” po dalju etničku podjelu medijskog prostora u Bosni, ali i na finansijsku održivost javnih servisa. U prvom slučaju, već potvrđeno hrvatsko političko jedinstvo biće podržano hrvatskim medijsko-finansijskim blokom. Time će nacionalno-politički monolit samo dobiti na čvrstini i nedjeljivosti. Na prvi pogled moglo bi se reći da hrvatska televizija neće bitinije utjecati na etničku podjelu medijskog prostora, jer, ako im je vjerovati, Hrvati u većini ni dosad nisu gledali Federalnu televiziju. Ali nije ista stvar ne gledati jednu televiziju i u delikatan medijski prostor “ubaciti” još jedan nacionalni program.

Da li je ovo početak raspada Javnih srevisa ili barem odustajanje od zaokruženog projekta, tek će se vidjeti. Ali posljedice po Javne servise mogle bi biti nesagledive. Najprije zbog činjenice da osnivanje “Naše TV” neće doprinijeti naplati RTV takse. Ako je dosad išla teško, sad će ići još teže. Osim toga, na malom i slabom bosanskom tržištu javlja se još jedan konkurent za dio markentiškog kolača. Velike su šanse da Javni servisi izgube dio sredstava od reklama. Nadati se samo da zbog toga neće doći do novog medijskog rata.

Bilo kako bilo, od jeseni će u Bosni funkcionirati dvije nacionalne televizije, srpska i hrvatska. A šta je s Bošnjacima? Nakon prvih vijesti o osnivanju “Naše TV” dio bošnjačke javnosti je pozavidio Hrvatima na jedinstvu, uz jasnu aluziju na besmislene i dugotrajne sukobe Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika. Sa zavišću se gledalo kako se, uz saglasnost hrvatskih političara, 55 hrvatskih biznismena udružilo na projektu hrvatske televizije, a bošnjački političari se ne mogu dogovoriti ni da formiraju snažan bošnjački blok u vlasti.

O koristi i šteti bošnjačkih političkih podjela može se razglabati do sutra, ali u medijskom prostotu Bošnjacima jednoumlje može samo škoditi. Ako ih drugi, osnivanjem nacionalnih medija, guraju u izolaciju, Bošnjaci na tu izolaciju ne smiju pristati. Jednostavno rečeno, Bošnjaci ne smiju sebi “skratiti” ni medijski pogled na cjelovitu Bosnu.

Zarobljavanje uma

Najgora stvar koja bi se tom narodu, ali i svim građanima koji žele slobodnu i demokratsku državu, mogla desiti je da se, nakon srpske i hrvatske televizije, poželi i bošnjačka televizija. Ako su u ovoj državi traži samo nacionalna istina, lahko će se naći, a još lakše proizvesti. To zarobljavanje uma Bošnjacima ne treba. Oni nemaju šta kriti, a ni govoriti sami za sebe i sami sa sobom. Ako nekome ovo djeluje kao prazna priča, onda neka se osvjedoči na primjeru nacionalne televizije u Republici Srpskoj. Zar iko normalan želi podleći takvoj lobotomiji i dobrovoljno izručiti svoju pamet jednostranačkim manipulacijama? To nisu putevi slobode ni za koga, pa ni za bošnjački narod. Pod uvjetom da se, kako je ovdje shvaćen, bošnjački narod samoodređuje kao narod slobode, a ne ropstva.

Može se, naravno, prigovarati da Bošnjaci nisu dužni trpjeti bespoštednu kritiku i “samokritiku” na Federalnoj televiziji, koju sami finansiraju. Može se, također, argumentirati da ta televizija ne zastupa uvijek javni interes, nego da je često instrumentalizirana u stranačke svrhe. Ali zahtjevi za politički nepristrasnijom televizijom ne bi trebali voditi zahtjevima za nacionalnom televizijom. Očekivati objektivnost i nepristrasnost na takvim televizijama je čista iluzija.