Historija zločina i genocida Bošnjacima se ponavlja

Ekshumacije masovnih grobnica, zajedničke dženaze i ukopi bošnjačkih žrtava iz proteklog rata (1992-1995.) svjedočanstvo su da se historija strašnih zločina i genocida iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima ponovila na najsuroviji način dovodeći pred svršen čin postojanje bošnjačkog naroda na prostorima istočne Bosne.

Činjenica da su se zločin i genocid iz Drugog svjetskog rata ponovili našim generacijama obavezuje historičare i naučne radnike na opsežan rad da bi se istina o događajima iz oba protekla rata cjelovito spoznala i prenijela budućim generacijama, kako i njih ne bi pratila zla kob prošlosti.

O razmjerima genocida kojeg su Srbi počinili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od 1941.-1945. nije se smjelo govoriti i istraživati u bivšoj SFRJ, jer to nije odgovaralo nosiocima velikosrpske ideologije, već se to prešućivalo ili deklarativno spominjalo bez konkretnih podataka o žrtvama i detaljima zločina.

Tek što je istraživački rad, potaknut padom komunizma i uvođenjem demokratije zaokupio pažnju javnosti, raspad bivše Jugoslavije je nezasluženo potisnuo u drugi plan događaje iz 1941.-1945., bez čijeg rasvjetljavanja, zasigurno, nije moguće shvatiti ni protekli rat.

Da su se zločini ponovili istom narodu, na istim područjima, na jednako okrutan način, i da su Bošnjaci ponovo postali najveće žrtve velikosrpske agresorske politike, svjedoči vrijedna arhivska građa Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Pružajući na uvid javnosti svjedočanstva o stradanju bošnjačkog naroda, naše je nastojanje da upotpunimo i potaknemo novije istraživače na tematiku Drugog svjetskog rata, fašizma, genocida i sl.

Istočna Bosna očajnički moli reisa Spahu za pomoć

U dopisu upućenom reisu-l-ulemi Fehimu ef. Spahi, 30. septembra 1941. godine, predstavnici tadašnjih kotara Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče izvijestili su vrhovnog vjerskog starješinu o nezapamćenom stradanju Bošnjaka, tražeći adekvatnu pomoć i zaštitu kako bi se spriječila potpuna propast naroda. U dopisu se navodi: „Unazad dva mjeseca u Bosni i Hercegovini nastupilo je takvo stanje, da muslimani bez ikakve svoje krivice, na sve strane trpe i stradavaju. Desetine hiljada muslimana, muškaraca i žena, odraslih i djece, poubijani su na najsvirepiji način i na stotine miliona muslimanskih imanja je popaljeno, opljačkano i uništeno. U mnogim mjestima oni su potpuno istrijebljeni, a u pojedinim se ništa ne zna za njihovu sudbinu“. Izvjestioci dalje navode kako su Srebrenica i Vlasenica već duže vrijeme u rukama četnika, tako da se samo može slutiti kakva je grozna sudbina snašla one koji su u tim krajevima zaostali. Prekinute su saobraćajne veze na istočnoj pruzi preko Romanije i Kalinovika, a time i sve veze sa pograničnim kotarevima Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče. Na poziv vlasti muslimani su kao poslušan element predali oružje i nemaju se čime braniti.Obruč se stezao oko Rogatice i Višegrada, tako da je i za stanovnike ovih krajeva bilo izvjesno da će doživjeti sudbinu Vlasenice i Srebrenice

„Istrebljenjem muslimana ispunila bi se želja srpskog stanovništva da stvore apsolutnu srpsku većinu kako bi imali opravdanje za svoje zahtjeve, da se ti kotarevi pripoje Srbiji“, zaključuju predstavnici muslimanskih kotara.

„Muslimanima prijeti najveća opasnost. Ako im se želi pomoći, to treba hitno učiniti i u dovoljnoj mjeri, inače biće kasno. Nikada nismo doživjeli teže dane i teži mjesec Ramazan“, stoji u dramatičnom apelu u kojem muslimanski predstavnici iz Srebrenice, Vlasenice, Rogatice, Višegrada, Čajniča, Goražda i Foče: M.H.Ahmet, Nalbanta Nezir, Muhamed Hodžić, Enes Holučlić, Hamdija Jamaković, Rasim Begović, Huso Vreto, A. Dreca, Jesenković Uzeir, S.Karalić, Mustafa Tufekčić, Šaćir Bešlić, Ahmed Teskeredžić, Osman Selimović, Jusuf Jamaković, Bajraktarević Muharem, Sijerčić Hamdija, Sulejman Pešta, Hajro Burovac, Edhem Baković i M.Maglajlija traže od reisu-l-uleme Spahe da posreduje kod tadasnjih vlasti kako bi se iznašla pomoć u oružju i hrani koja bi spasila muslimansko stanovništvo od pokolja i gladi.

Sa istim zahtjevom pojedinačno su se reisu-l-ulemi obratili 25. novembra 1941. godine muslimanski predstavnici Goražda i Foče, navodeći kako “zapovjednici mjesta, prepušteni sami sebi vrše u zajednici sa preostalim civilnim stanovništvom posljednje junačke pokušaje da se spriječi prodor četnika u ova još nezauzeta muslimanska mjesta. Sve do danas tražena pomoć nije stigla. Posljednji pokušaj vršimo, obraćajući se osobno Vama, čvrsto uvjereni da nas u najtežim trenucima nećete iznevjeriti. Kasno pružena pomoć nije pomoć, već ubistvo, zato pomozite, dok se pomoći može“, stoji u očajničkom vapaju muslimanskih predstavnika iz Goražda i Foče.

Foča kao simbol stradanja muslimana u Drugom svjetskom ratu

Italijani u Foči 1941. kao Holanđani u Srebrenici 1995.

U arhivskoj građi Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz perioda Drugog svjetskog rata pronašli smo autentične podatke o stradanju muslimana Foče u Drugom svjetskom ratu i licemjernom ponašanju tadašnjih svjetskih sila, prvenstveno Talijana, prema nezaštićenim civilima. Prema toj dokumentaciji presudan trenutak za pad Foče bilo je neobjašnjivo povlačenje talijanskih vojnih vlasti iz grada u noći izmedu 04. i 05. prosinca 1941. godine. Talijani su napustili Foču nakon što su tri dana ranije, odmah po odlasku hrvatske vojske, putem telala objavili građanima da se osjećaju mirno i sigurno i da ne napuštaju grad i domove pošto im talijanske vlasti garantuju potpunu sigurnost za živote i imovinu.

Kroz arhivsku građu jasno se vidi da su se za aktivnosti Talijana na području istočne Bosne i njihovo „šurovanje“ sa četnicima živo zanimale vlasti NDH o čemu svjedoči pismo Ministarstva vanjskih poslova NDH od 23. maja 1944. godine, zavedeno pod oznaku O.P. 40/44, koje je upućeno reisu-l-ulemi Islamske vjerske zajednice u BiH.

U tom pismu pročelnik političkog odjela dr.V.Rieger obavještava reisa o odluci Ministarstva da se prikupi i obradi službeno gradivo koje rasvjetljava postupak i djelovanje Talijana na ovim prostorima u periodu od travnja 1941.do rujna 1943. godine, a naročito njihovu saradnju s četnicima. Ministarstvo dalje navodi kako je sav posao povjeren zagrebačkom novinaru Franji Pavešiću, i da Ministarstvo o tome ima namjeru izdati knjigu.

Nakon što su Talijani licemjerno predali Foču i Bošnjake na milost i nemilost četničkim koljačima, četnici su odmah, dva sata nakon okupacije grada, izvršili mobilizaciju i naoružanje cjelokupnog pravoslavnog stanovništva starosne dobi od 16 do 60 godina i uputili ih u još nezauzeta područja fočanskog kotara.

Istog dana, 05. prosinca, održan je javni zbor pod geslom „Oslobodilačka i osvetnička vojska“ i izdate su prve četničke naredbe u pogledu postupaka prema lokalnom nesrpskom stanovništvu. Tako se između ostalog konstatuje da su svi trgovci muslimani bili dužni da istog dana predaju ključeve svojih radnji; sve muslimanske i katoličke kuće morale su biti stalno otvorene i vrata se nisu smjela zaključavati ni preko noći; sve muslimanke i katolkinje morale su doći u logor gdje je organizovano krojenje i šivenje četničke odjeće; svo nesrpsko stanovnistvo moralo se lično javljati četničkoj komandi itd.

Ubrzo nakon toga, četnici su ubili domobrane koje su prethodno zarobili Talijani i predali ih četnicima. Pobijene su i sve zatečene izbjeglice iz Višegrada, Rogatice, Goražda, Ustikoline i okoline Foče, medu njima ugledne ličnosti kao što su Mehaga Džebo iz Džindića, Smailaga Šiljak i njegov sin Meho iz Osanice, Mustajbeg Šuvalija iz Gođena.

Sve radnje su otvoreno i legalno četnici opljačkali, a zatim su prepuštene haračenju seljačkog pravoslavnog svijeta. Posebne patrole zašle su po uglednim muslimanskim kućama i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti. Uslijedilo je noćno izvođenje i ubijanje muslimanskog muškog življa.

Za muslimane je nastalo očajno stanje, jer je ubijanje bilo nastavljeno. Kuće su, posebno u selima, bile mahom popaljene a muškarci poubijani dok su oni koji su preživjeli prvi val ubijanja, bili prepušteni gladi, jer su četnici sve životne namirnice opljačkali.

Stradanje sela Dragočava

Fočansko naselje Dragočava je datiralo od prvih stanovnika Balkana – Ilira, a rudokopi u tom mjestu, prema nekim historijskim izvorima, svjedoče da se tamo kopala i talila ruda još u doba Rimljana. U tom mjestu postoji i lokalitet koji podsjeća na bogumilski period a riječ je o Rudinom Brdu, na kojem je locirana nekropola od osam bogumilskih stećaka. U Drugom svjetskom ratu muslimansko stanovništvo Dragočava, prema svjedočenju Alije Delića, doživjelo je svojevrsnu tragediju. Prije nego što su zauzeli Foču, četnici su zaposjeli okolna područja ponašajući se u skladu sa uputstvom komandanta sreza fočanskog i cijele jugoistočne Bosne kapetana 1. klase Sergija Mihajlovića a u vezi odnosa prema Turcima (kako su nazivani Muslimani). U uputstvu je stajalo:

„Sve četničke jedinice, grupe, pa i svaki pojedinac Srbin dužni su da vrše pritisak na Turke da predaju oružje. Odmah uputiti četničke patrole po turskim selima i od Turaka po svaku cijenu nastojati oduzeti oružje, milom ili silom vodeći računa da pri tome ne strada nijedan Srbin. Kada se stekne uvjerenje da su Turci predali oružje, pojedince proglašavati ustašama i pristupiti oduzimanju njihove pokretne imovine, a naročito nastojati iznuditi zlato. Potom te pojedince i ubijati i na taj način stvarati stanje demoralizacije i straha među Turcima. Takvo stanje treba da potraje sve do početka konačne akcije za uništenje Turaka, koja će uskoro i uslijediti.“

To uputstvo je primijenjeno i u slučaju Dragočave. Uz pljačku i premetačinu vršen je nesnošljiv teror prema muslimanskom stanovništvu, koje je i onako bilo napola mrtvo i izbezumljeno od straha gledajući smrt svojih očeva i braće.

Uslijedile su instrukcije Draže Mihajlovića četničkim komandama, na osnovu kojih je trebalo pristupiti istrjebljenju muslimana. Prva u redu za četničke pokolje našla su se muslimanska sela bliže Foči: Dragočava i Sas. Na osnovu naredbe četničkog komandanta Sergija Mihajlovića, napad na Dragočavu i Sas je određen za 09. januar 1942. godine a za tu akciju je odabrana fočanska četnička grupa pod komandom Danila Hadživukovića, Dragočavski četnički bataljon pod komandom Vojina Mališa sa dijelom četnika iz Zavalita, te grupa iz Orahova i Slatine iz Drugog četničkog odreda poručnika Milana Matovića. U naredbi je stajalo: „Dragočavu i Sas sravniti sa zemljom. Ostaviti samo bolje zgrade u koje bi se mogli naseliti Srbi. Stanovništvo sve poklati i pobiti bez obzira na pol i godine starosti.“ Tako su u ranim jutarnjim satima, 09. januara 1942. godine, na Dragočavu navalile sa svih strana četničke rulje. Tom prilikom četnici su pohvatali 33 osobe pretežno žene, djecu i starce i zapalili ih u jednoj štali (neki su živi zapaljeni a neki prethodno zaklani). Ubijanja su nastavljena. U toku 1942. godine, četnici su kod vira Krvavca na Ćehotini, zaklali Salka Karupa i Zejnila Hurića, a 19.08.1942. kada je Foča drugi put pala u četničke ruke, zaklali su ženu i dvoje djece Omera Velića. U Bukovici (izmedu Pljevalja i Čajnica) zaklali su ženu i dijete Šaćira Jerkovića, koji su se tamo sklonili kod rodbine poslije prvog pokolja u Dragočavi. Nakon što su 07.02.1943. završili akciju u Bukovici i etnički očistili cijeli kraj od Pljevalja do Drine, riješeno je da se nastavi sa uništenjem preostalih preživjelih po selima oko Foče. Tada su se dijelovi Drinskog četničkog korpusa – Fočanska četnička brigada – pod komandom kapetana Milana Matovića, ponovo sručili na Dragočavu i pohvatali devetnaest osoba. Četnici su petnaest osoba poklali i zapalili u jednoj štali, dok su ženu Avda Karupa, Senu, i troje djece, odveli u obližnje srpsko selo Miliće i tamo ih žive bacili u vatru, tako da su umrli u strašnim mukama. Poznavaoci prilika tvrde da su u Dragočavi stradali i muslimani iz drugih obližnjim muslimanskih sela koji su tu privremeno našli sklonište.

Pokrštavanje muslimana sela Podbrijeg

Nakon što su Srbi izvršili pokolj nad muslimanskim stanovništvom Bukovice, od 05. do 07. februara 1943. godine, četnička komanda je donijela odluku da se pokolje i muslimansko stanovništvo sela Podbrijeg kod rijeke Tare ali je naknadno odlučeno da se ipak izvrši pokrštavanje. Muslimani su se našli u vrlo teškoj situaciji. Prihvatiti smrt je vrlo teško i bolno, a pokrstiti se i napustiti svoju vjeru, takođe je bilo teško. U takvim prilikama se od dva zla bira manje, pa su pristali da se krste. Svi muškarci su dovedeni u crkvu na Crkvice gdje su ih između ostalih dočekali lokalni četnički komandant Drago Bojević i pop Jovo Radović. Pop je uzeo jednu već pripremljenu za taj čin kantu vode u koju je zamakao jelovu grančicu i čitajuci molitvu, prskao vodom muškarce. Obred krštenja je vrlo brzo završen nakon čega je pop Jovo rekao kako su oni sada pravoslavci i da se trebaju pridržavati propisa pravoslavne vjere.

Sutradan su pokršteni žene i djeca.

Prema spisku pokrštene su sljedeće porodice:

1.Hodžić Osmo, njegova žena, tri sina i dvije odrasle kćerke;

2.Hodžić Mujo, žena i pet kćerki;

3.Hodžić Suljo, brat i sestra;

4.Hadžiavdić Aljo, žena, brat, dvije sestre, četvero male djece;

5.Avdić Bećir, žena, tri sina i kćerka;

6.Šabanović Ahmet, žena, dva sina i tri kćerke;

7.Zukanović Muho, žena, četiri sina, četiri snahe i dvije kćerke;

8.Zukanović Hasan, žena, tri sina i kćerka;

9.Zukanović Huso, tri sina i dvije kćerke;

10.Zukanović (Mehe) Salko, žena, tri sina i pet kćerki;

11.Zukanović Hamid, žena, tri sina i tri kćerke;

12.Zukanović (Bećirev) Salko, žena, dva sina i kćerka.

Pored navedenih porodica pokrštene su i osobe iz Grdijevića koje su se sticajem okolnosti našle u Podbrijegu:

1.Đedović Hasan, žena, sin i kćerka;

2.Đedović Jusuf, žena, dva sina i kćerka;

3.Četiri snahe Malinovićke;

4.Hamid Hodžić, dijete.

Pokrštene muslimanske porodice su dobile nova imena i prezimena. Tako su svi Zukanovići osim Hamida i njegove porodice dobili prezime Jovanovići tj. Alji su dali ime Jovan, a porodici Jovanovići po Jovanu. Avdić Bećir i njegova porodica su dobili prezime Božovići pošto je Bećir dobio ime Božo, itd. Neki mještani Podbrijega stradali su u toku rata. Tako je na početku 1942. godine četnički vođa Spasoje Dakić na Uzlupu poklao pet Hodžića koji se ne nalaze na spisku pokrštenih.

SRPSKI CILJEVI I IDEALI:Pismo kapetana Miloša Jovanovića

O stvarnim namjerama srpskih predstavnika prema BiH i Bošnjacima svjedoči pismo koje je kapetan Miloš Jovanović (bio je aktivan na području istočne Bosne), uputio komandantu Zeničkog vojnog četničkog odreda Golubu Mitroviću. To pismo, datirano 13. februara 1943. godine pod oznakom Str. Pov. br. 21/43, palo je u ruke Bošnjaka. Nakon što je ukratko opisao situaciju na svom terenu, pomenuti Jovanović u pismu podsjeća Mitrovića na razloge njihove „oslobodilačke“ borbe, pa kaže: „nije dosta pripovedati kao što ti činiš da se borimo da sačuvamo naša sela i svoj svet, jer naši su ciljevi viši, a naša sveta borba mora dovesti do ostvarenja ideala naših dedova i otaca, koji su za te ideale prolevali krv i ostavljali kosti.

Ciljevi naše borbe kako ih je naša vlada formulisala su:

1.Borba celokupnog naroda pod skriptom kralja Petra II;

2.Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke;

3.Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Talijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra, Koruška, kao i Bugarska i severna Albanija;

4.Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata;

5.Stvoriti neposredne zajedničke granice izmedu Srbije i Crne Gore kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa…, naveli smo samo neke četničke ciljeve iz pisma Jovanovića.

„Možda tebi i tvojim borcima ovi ciljevi izgledaju veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobođenje pod vođstvom velikog vožda Karađorđa. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošicama stršile su muslimanske munare a pred džamijama su Turci vršili svoja srmdljiva pranja, kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prođite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći niti jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednog njihovog groba, nijednog šiljka (nišana) jer svesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje sprskog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno uništio i posljednji trag na mrskog Turčina, te je ostao čist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za oslobođenje i ujedinjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi, a da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće među nama ostati.“

O pokoljima na području Foče, Čajniča i Višegrada, Jovanović kaže sljedeće: „Tamo sada nema više niti jednog muslimana, a za njihova naselja i kuće više se ni ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada bili uzurpirali turski uljezi sada čeka na srpske ruke da je obrade. Čuli ste i za uspešnost boraca u srezu Stolačkom. Nekada je u tom srezu bilo oko 26.000 muslimana i katolika. Sada osim nekoliko familija u samom Stocu, nema niti jednoga muslimana, niti katolika. Počelo je spremno i uspešno, treba samo istrajati i nastaviti. Mi u ovim krajevima još ne smijemo početi, jer nije vreme podesno. Naprotiv morate sve preduzeti da na svoju stranu privučete muslimane. Najbolje da im stalno pretite, pa tu i tamo ponekog i napadnete, ali da se ne zna ko je učinio. Recite da su to učinili neodgovorni elementi i pozovite ih da se sami brane u zajednici s vama. Možete ih i lepim rečima zvati u svoje redove, slati im u tom smislu i pisma i pozive, ako smatrate, ako to može dovesti do cilja. To morate iskoristiti, a kad dođe naš dan znaćemo kako ćemo razgovarati. „

Na kraju pisma stoji:

S verom u Boga za kralja i otadžbinu!

Pečat mrtvačka lubanja i dvije kosti

Komandant ozrenskog korpusa

Kapetan I klase Miloš M. Jovanović

Ovo pismo je pročitano na konferenciji muslimanskih predstavnika održanoj 28. februara 1943. godine u Prijepolju. Četnički ciljevi i ideali koje navodi Jovanović, nisu bili ništa novo za muslimane. O tome izvjesni Mujezin navodi sljedeće: »Za nas muslimane ovome ne treba komentara. Mi smo znali i znamo šta nam spremaju i žele srpski šovinisti i megalomani. Nama je drago da smo došli do jednog nepobitnog dokumenta iz kojeg je to svakom vidljivo i jasno. Za njih je sveta borba klanje ljudi, staraca i žena u Drinu, Lim, rezanje dojki majkama, paljenje živih ljudi. Za njih je sveta borba ono što je za ostali kulturni svijet divljački zločin. Za njih je veliki uspjeh popaljena muslimanska sela čajničkog, fočanskog, višegradskog i pljevljanskog kotara… Dosta je ako istaknemo da danas ne postoje uopće sela iz pomenutih kotara: Tuhovo, Zaborak, Miletkovići, Hunkovići, Parlovci, Radozelj, Dukovici, Hasovići, Hočevine, Podavrela, Zarbovine, Dubac, Batovo, Mušići, Sokolovići, Obravlje….(navedeno je mnogo sela). Ne postoje više ta sela ali postoje samo njihova zgarišta kao vječni dokaz zvjerstava i nasilja, počinjenih nad muslimanskim življem od strane pobješnjele srpske šovinističke mafije, njihovog „ministra“ i londonske vlade,“ navodi Mujezin.

Konferencija u Prijepolju

Četnički pokolji nad muslimanima istočne Bosne i Sandžaka nagnala je najviđenije ljude iz tih krajeva da pokušaju iznaći bilo kakav izlaz iz beznađa. S tim ciljem je 28. februara 1943. godine sazvana konferencija u Prijepolju na koju su pored muslimanskih predstavnika iz Pljevlja, Priboja, Prijepolja, Čajniča…došli komandant talijanskih trupa za Crnu Goru general Nentasti i komandant divizije iz Prijepolja, te komandanti pukova iz raznih mjesta. Muslimanski predstavnici su Talijanima iznijeli sve grozote i ubijanja koje su četnici izvršili nad muslimanima u tim krajevima te između ostalog zatražili da ih Talijani zaštite, na šta je general Nentasti rekao da oni to ne mogu jer bi im za to trebala cijela armija, „jer je sukob pravoslavnih i muslimana sukob obzirom na vjersku mržnju od vakta i zemana“.

Ta Nentastijeva konstatacija je u stvari značila tolerisanje srpskih zločina nad Bošnjacima a što se opravdavalo vjekovnom mržnjom muslimana i pravoslavaca.

Ovakvi stavovi se podudaraju i sa izjavama današnjih zapadnih lidera.

U knjizi „Muslimani Balkana Istočno pitanje u XX vijeku“, koju je priredio Fikret Karčić, Tuzla 2001. godine Michael Sells navodi: „Postoji kritički odnos između činjenica u Bosni (genocid zvani „etničko čišćenje“) i izjava zapadnih lidera kao što je ona predsjednika Billa Clintona o „dugotrajnom antagonizmu“, „starim mržnjama“ i „Balkanskim duhovima“. Takve fraze su upotrebljavane da prikažu narod Bosne kao stran i historijski ili čak genetički, određen da ubija jedan drugog. „Drugotrajni antagonizam“, refren koji je bio upotrebljavan od strane Ujedinjenih nacija i NATO činovnika, služio je kao glavno opravdanje za četverogodišnju politiku koja je bila na vrhuncu u slučaju Srebrenice.“

Kada su muslimanski predstavnici zatražili od Talijana oružje kako bi se sami mogli braniti, Nentasti je odgovorio da oni nemaju oružja i da ga ne mogu dati. Tada su muslimanski predstavnici kao krajnju mjeru predložili da Talijani omoguće da se svi muslimani iz Sandžaka i istočne Bosne isele u krajeve koje Talijani odrede. Nentasti je lakonski odgovorio da ni to ne može dozvoliti. Jedan od muslimanskih predstavnika, muftija Šećerkadić iz Pljevalja, sav očajan upitao je Nentastija: „Pa šta da mi muslimani onda radimo“ a on mu je odgovorio, da preostaje jedino da se muslimani sporazume sa četnicima preko njihovih vođa Paje Đurišića i Blaže Đukanovića.

U nastojanju da se uspostavi takav sporazum, muslimani su 02. i 03. marta 1943. sazvali širu konferenciju u Pljevljima na koju su ovaj put pozvali i predstavnike četnika, koji ne samo da na ovaj skup nisu htjeli doći, nego je upravo u to vrijeme, četnička komanda u Foči provodila nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva u selu Vikaču na granici Sandžaka. Da zločin bude veći, iscenirali su neko narodno veselje, i prisilili muslimanske djevojke da se udaju za prisutne četnike. Tada je na licu mjesta pravoslavni pop vjenčao 23 muslimanske djevojke za pravoslavce.

Pljevljanska rezolucija

Iako su ovlašteni muslimanski predstavnici unaprijed znali da sa četnicima nema sporazumijevanja, oni su konferencijom u Pljevljima pokazali spremnost za dogovore, kako im Talijani ne bi mogli ništa prebacivati. Utvrdivši razmjere stradanja Bošnjaka, te činjenicu da muslimani kao kolektiv i zajednica nisu dali nikakvog realnog povoda da se nad njima ovakvi zločini čine te da nemaju nikakvu mržnju, prikrivene namjere, ili političke pretenzije, koje bi ih dovodile u sukob sa ostalim sugrađanima, muslimanski predstavnici su donijeli rezoluciju sa sljedećim zaključcima:

1.Zatraženo je od okupatorskih vlasti da se na osnovu pravičnosti, čovječnosti i humanosti preostalo muslimansko življe zaštiti od daljnjeg stradanja

2.Ako okupatorska vlast ne može uspostaviti takav pravni poredak zatraženo je od guvernera Crne Gore da iseli muslimane Sandžaka na mjesto koje im se odredi.

3.Uz konstataciju da su muslimani kroz vjekovnu prošlost živjeli u dobrosusjedskim odnosima sa sugrađanima srpsko-pravoslavne vjere, te podsjećanje na sugestiju talijanskog komandanta trupa za Crnu Goru, generala Nentastija, da muslimani ostvare konstakt sa stvarnim predstavnicima srpskog naroda i utvrde modalitete za zajednički suživot, izabrana je delegacija za raspravu po ovim pitanjima:

Predsjednik delegacije je bio Derviš Šećerkadić, vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja, a članovi Alija Aginčić, predsjednik Općine Prijepolje, Hasanagić Ćamil, referent guvernera za Sandžak, Mekić Baho, predsjednik Općine Bijelo Polje, Osmanagić Munib, predsjednik Općine Čajniče i Hadžiahmetagić Hilmija, sreski načelnik iz Sjenice.

Ni poslije ove rezolucije, – kako se moglo i predvidjeti – četnici nisu promijenili svoje držanje niti su Talijani poduzeli bilo šta da do nekog „sporazuma“ dođe. Iako se kao jedina pozitivna stvar u ovoj tragičnoj stvarnosti moglo istaći da su muslimani pomenutih krajeva ostali jedinstveni i složni, očito je njihovim političkim predstavnicima u tim sudbonosnim danima manjkalo trezvenog razmišljanja.

“Mi moramo priznati –iako nam je to teško – da je sadašnjem našem teškom stanju mnogo skrivila dugogodišnja politika naših prvaka, koja se sastojala u priklanjanju jednoj ili drugoj strani, politika bez određenog pravca, politika kojoj su manjkali temeljni principi, gledani u budućnost, politika koja je bazirana na trenutnim profitima i sitnim šićarima pojedinaca.Međusobna trvenja naših prvaka i natjecanja za lični prestiž samo nam škode i nikakvu korist ne nose. Okruženi klikama profesionalnih šićarđija, gledaju samo svoju korist i ne vide potrebe naroda, a ne mogu ih ni viditi kad i ne dolaze među svoj svijet. Sva im se politika sastoji u raznim intervencijama za pojedine „ličnosti“, da tu i tamo izvjesni činovničić bude premješten ili da se opozove premještaj, da tu i tamo bude smijenjen općinski načelnik, da pojedini propali trgovci dobiju podržavljenu radnju, da poneki švercer, koji odire kožu s leđa naroda, bude pušten iz bajbuka. Zar su u tome interesi naše Islamske zajednice? Logična posljedica ovakvog držanja i rada naših vodećih ljudi je potpuno pomanjkanje određene političke linije. Mi smo danas kada bi trebali biti jedinstveni i složni kao nikada – potpuno razjedinjeni i rastrgani, u više javnih i skrivenih grupa i grupica, svaka sa posebnim ciljevima i raznim namjerama. Nemamo uopće svog političkog autoriteta u koji bi oči mogli uprijeti, pa čak nemamo niti jedinstvenog vođstva, a to je sasvim logično kada nema principa po kojima bi se svi ravnali“, naveli su muslimanski predstavnici.

(Iz arhivske građe Islamske zajednice )

Priredio: Muhamed Hodžić