Za Balkan kažu da pati od viška historije! To se može shvatiti da mi i sadašnjost trošimo kao prošlost. I ne samo sadašnjost, već i budućnost. Mi već danas sebi uzimamo za pravo ko će u budućnosti biti označen da je bio na pravoj strani historije. Napisaše mi pismo da ću i ja u budućnosti biti među onima koji su bili na pogrešnoj strani historije. Našalih se i rekoh da sam ja danas pobjednik i podsjetih ih da pobjednici pišu historiju, te da im takva projekcija budućnosti baš i nije u skladu sa zdravim razumom. Uzalud se ja upirem i uzalud se pozivam na usvojeni standard o pobjednicima i historiji, u toj balkanskoj projekciji ja sam to što baš oni, danas poraženi, vjeruju da sam, i ništa drugo. Čudna je ova balkanska historija – zaključih!
Historija nije i ne može biti ni trans, ni misija. Da bi imala “trans” treba gledati visoko ka nebu, ne po zemlji i ispod zemlje. A da bi imala “misiju”, historija mora imati svoju budućnost, što je faktički nema.
Znači, histotija nije transmisija. Može li se reći da je naknadna pamet?
Što se tiče naknadne pameti, može se reći da se u većini slučejava prošlost preuzima da bi se njome opravdali postupci za enigmatične situacije sadašnjice, po principu magna magistra (veliki učitelj), znači kao iskustvo i kao škola.
Upravo tu se krije i mogućnost, i opasnost ideološke manipulacije prošlosti kako bi se time promovisale i legitimisale neke od odrednica sadašnjice.
Historija je formalno priznata kao nauka jer slijedi niz formalnih kriterija koji su prisutne i u nauci. Ipak, historija ontološki gledano, nije nauka, i to zato što u suštini nije ništa drugo osim interpretacija, i još neobjektivna, znači subjektivna interpretacija ovisna od historičara, od njegovog ugla fokusiranja, od njegovih principa i prioriteta, ideoloških struja kojima je on naklonjen i ataširan.
Isti dokument se interpretira na razne načine od raznih historičara. Historija je u osnovi pripovjedanje zasnovano na ciljevima historičara.
