Kada je većina muslimana počela da se osjeća izgubljeno, kao siroče, povratak hilafeta postao je jedan san čije se ostvarenje priželjkivalo i koji je zaokupljao misli svakog ljubomornog dušebrižnika za stanjem u islamskom ummetu, kao i za putem kojim ummet hodi.
Tako je iz cijele te priče ideja o povratku “otetog hilafeta” postala jedna od osnovnih koja je zaokupljala savremene islamske pokrete. Pad Osmanske imperije, odnosno Osmanskog hilafeta, bio je jedan od glavnih razloga nastanka mnogih pokreta, poput Muslimanskog bratstva u Egiptu, Teblig džemata i El-Džema‘a el-Islamijje koji su nastali u Indiji. U Turskoj je nastao Nur džemat, a poslije i Islamski oslobodilački pokret koji se posvetio povratku hilafeta i postavio to kao jednu od primarnih postavki.
Nastanak tih pokreta, koji su nosili ideju o povratku hilafeta, bio je jedan vid odgovora na ukidanje hilafeta, kao i nastojanje da se nakon pada hilafeta usmjeri kretanje muslimana. Za neke se ideja o povratku hilafeta ogledala u obliku preporoda i same afirmacije i oživljavanja zajednice, poput Oslobodilačkog pokreta, a neki su to sebi zacrtali kao stvarni krajnji cilj, kao što je slučaj sa Muslimanskim bratstvom.
Ima i onih koji srž problema kod muslimana ne vide u hilafetu, tj. vlasti ili politici, nego u udaljavanju od vjere, odnosno imanskom nazadovanju, te da se tu ustvari nalazi srž bolesti i da upravo tu leži i lijek za tu bolest, kao što to vide džemati Teblig i Nur.
Nakon prolaska određenog perioda i od tih pokreta počeli su da nastaju novi pokreti kojima uspostavljanje hilafeta nije bio san, ni krajnji cilj. Umjesto uspostavljanja hilafeta, postavili su ograničene političke ciljeve, poput legaliziranja i ozakonjenja nekih stvari, osiguranja slobode, pravde, savjetovanja – šure itd.
Za ove bismo mogli reći da su druga generacija islamskih pokreta ili generacija 15. vijeka.
Možda je najbolji primjer te nove generacije pokret koji se prostire od Turske istočno do Mauritanije i Senegala zapadno, a to je Stranka pravde i razvoja u Turskoj i Magribu, kao i Stranka nacionalnog zajedništva za prosperitet i razvoj Mauritanije.
Pored ovih pokreta u Turskoj i Mauritaniji, nailazimo na nove islamske pokrete koji se javljaju u Egiptu, Sudanu, Libiji, Alžiru i Maroku.
Ova druga generacija je brojnija, a sama ideja živi i u drugim područjima istočne Azije i na Arapskom poluostrvu, kao i na drugim mjestima.
U posljednja tri vijeka primjećujemo da se ideja ove generacije polahko udomaćila u svim pokretima, starim i novim, prelazeći preko ideje hilafeta i islamske države, više se koncentrišući na samu sadržinu, a ne na terminologiju, na značenje nečega, a ne na objekat koji bi to trebao predstavljati.
Međutim, poslije izvjesnog vremena ideja o uspostavljanju hilafeta, čemu svjedočimo, ponovo se javi u medijima i među intelektualcima, i jednostavno bukne okršaj na temu hilafeta, što dovodi do toga da se san o hilafetu budi među hiljadama mladih ljudi širom svijeta. Nakon nedavnog proglašenja hilafeta, mnogi su dali prisegu iz blizine, a neki iz daljine, drugi likuju zbog toga, a treći čekaju da vide šta će se sve desiti.
Unija muslimanske uleme brzo je reagovala i izdala proglas u kojem odbacuje legitimnost hilafeta napominjući da nisu ispunili potrebne šerijatske uvjete, te je u svome Proglasu od 5. ramazana, tj. 3. 7. 2014. godine obznanila:
“Unija muslimanske uleme o ovim dešavanjima smatra i obznanjuje sljedeće:
Prvo: Svi mi priželjkujemo da se formira hilafet na poslaničkim principima i iz dubine svoga srca žudimo da se to desi već danas, a ne sutra.”
Osnova za one koji priželjkuju hilafet jeste hadis koji bilježi imam Ahmed i drugi od Huzejfe, radijallahu anhu, u kojem se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Period vladavine poslanstva trajat će među vama onoliko koliko Uzvišeni Allah to bude htio, nakon čega će ga uzdignuti od vas onda kada On to bude htio. Zatim će uslijediti period hilafeta i vladavine po uzoru na poslaničku vladavinu, koji će trajati onoliko koliko Allah bude htio da on traje, a kojeg će uzdići onda kada On to bude htio. Zatim će nastupiti period prevrtljivih vlasti koji će trajati onoliko koliko Allah bude htio da on traje, a kojeg će uzdići onda kada On to bude htio. Zatim će nastupiti period diktatorske vlasti koji će trajati onoliko koliko Allah bude htio da on traje, a kojeg će uzdići onda kada On to bude htio. Nakon toga će uslijediti period vladavine i hilafeta po uzoru na poslanički period vladavine.”
Spomenuti hadis ima određene nedostatke po pitanju vjerodostojnosti i najviše što se za njega kaže jeste da mu je sened – lanac prenosilaca, hasen – dobar. Međutim, na osnovu ovog hadisa ne mogu se graditi važniji i veći principi, ali može poslužiti u smislu lijepe vijesti i jačanja nade, dok u ozbiljnoj situaciji moramo imati jasan i jak argument.
Kao drugo, u vezi s ovom tematikom možemo uzeti u obzir to da postoji hadis koji je jači od navedenog, hadis Sefina, radijallahu anhu, u kojem se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hilafet po uzoru na poslaničku vladavinu trajat će trideset godina, a potom će nastupiti, Allahovom dozvolom, monarhistička vladavina (mulk).”
U ovom hadisu nema dijela u kojem se spominje da će se ponovo vratiti hilafet po uzoru na poslaničku vladavinu.
Treće, ni u jednom ni u drugom hadisu ne postoji ni naredba niti zabrana, a ne postoji nikakvo ni zaduženje u bilo kojem pogledu. Stoga, onaj ko izjavi da je halifa i da je time izvršio obavezu, neka nam kaže gdje je to čime ga je Allah zadužio? Gdje je našao da je to obaveza? U suprotnom, takva osoba tretira se kao neko ko radi nešto čime uopće nije zadužen.
Hilafet između ta dva puta – minhadža
Ako pogledamo hilafet po uzoru na poslaničku vladavinu, možemo primijetiti neke njegove karakteristike:
1- On je pod svoju vlast objedinio sve muslimane, ne uzimajući u obzir njihovu brojnost i time su bili zadovoljni i sretni svi muslimani. Hilafet koji je obznanio IDIŠ po svojim standardima, ne obuhvata ni od svake hiljade jednog muslimana. A da li su muslimani, koji su pod njegovim ingerencijama, zadovoljni s njime i da li vole te predstavnike? Naravno da NE!
2- Odabir halife vrši se uz konsultacije sa velikodostojnicima, kao i sa ostalim muslimanima, muškarcima i ženama, kako je to bilo prilikom odabira Osmana, radijallahu anhu, za halifu. Omer, radijallahu anhu, rekao je, kako se navodi u Sahihu imama Buharija: “Ko dâ prisegu čovjeku bez konsultovanja muslimana, ne treba ga slijediti niti se povoditi za onim koji je dao prisegu, jer bojati se da svoje životu izlažu opasnosti i tome da budu ubijeni.”
Onaj koji za sebe tvrdi da je halifa, mi ne znamo ko mu je dao prisegu niti ko ga je izabrao, niti koje je njihovo mjesto i pozicija u islamskom ummetu. Ono što sigurno znamo jeste da su tom čovjeku prisegu dali neki od njegovih saradnika i poznanika, na što možemo gledati kao na njihov interni dogovor da im on bude pretpostavljeni, ali da bude halifa muslimanima to je daleko kao što su udaljeni nebesa i Zemlja.
3- Izbor halife odvijao se u potpunoj slobodi i sigurnost, a ne pod pritiskom sablje ili zastrašivanja. Ovaj “hilafet” uspostavljen je u jeku borbi, smutnji, straha i pod prisilom. Imam Malik je govorio: “Razvod braka pod prisilom nije validan”, a što je dosta manja stvar od hilafeta. Tako da se i prisega prisiljenog ne smatra punovažnom.
4- Hilafet hulefai-rašidin – pravovjernih halifa, bio je hilafet jedinstva, milost i blagodat za muslimane, a ne hilafet razjedinjavanja i azaba, kao ni međusobnih sukoba muslimana.
5- Hilafet po uzoru na poslanstvo djelovao je na ostvarivanju ciljeva i suštine principa, kao i praktičnih djela, a nije bio hilafet parola, proglasa, vanjštine i puke forme. Imam Begavi u djelu Šerhus-sunne prenosi da je Humejd Zendževejh rekao: “Hilafet je za one koji su to svojim djelima potvrdili i uzeli Poslanikov sunnet nakon njegove smrti, a ako se to promijeni i počne se suprotno tome raditi, onda su to obični vladari, makar se i nazivali halifama.”
Mnogo je vladara koji su sebi nadijevali glamurozne nadimke, svetkovali sebe i uveličavali svoje porijeklo, a u stvarnosti su svojim narodima donijeli samo smutnju i probleme.
Sigurno je da je mačka poštovano stvorenje, ali onog trenutka kada se proglasi lavom i počne tvrditi da je ona kralj džungle, onda gubi sve i postaje jedno ništa.
U šerijatu postoji pravilo koje glasi: Šerijatski propisi se vežu za činjenično stanje i osnovu, a ne za nazive i formu.
Ovako je uvaženi Muhammed Tahir b. Ašur definisao naslov jednog poglavlja svog djelaMekadisuš-šerijati islamijje – Ciljevi šerijata, a to pravilo znači da se šerijatski propisi ne temelje na vanjštini, nego na činjenicama i stvarnom stanju koje ima utjecaj u svemu.
U šerijatu nije nešto haram, mubah ili vadžib samo zato što se zove određenim imenom ili nadimkom, zato što ima određeni izgled ili boju. Ibn Ašur veli: “Nemoj misliti da se propisi grade na osnovu naziva ili vanjštine koja neme veze sa stvarnim stanjem nečega, pa da zbog toga napraviš grešku u fikhu.”
Što se tiče onoga o čemu govorimo – hilafeta i vlasti, znamo da je šerijat došao s pravednošću i naredio da se tako postupa u svemu, da je došao s dobročinstvom i naredio ga u svim segmentima života; došao je sa šurom – međusobnim konsultacijama, i propisao da se tako postupa; došao je sa jednakošću i skromnošću pa zabranio ispoljavanje sile; došao je sa brigom o društvenoj imovini i propisao da se o njoj brine na najbolji način te zabranio da se rasipa, iskorištava i prisvaja; došao je da pomogne slabima kako bi i oni ostvarili svoja prava i imali dostojanstvo, a zabranio je moćnima da iskaljuju silu i čine nasilje; došao je da uspostavi sigurnost i neutrališe strah.
Sve ovo su temeljni principi šerijata i stroge dužnosti koje su poznate u vjeri, pa ukoliko se ostvare u nečemu što se naziva hilafetom, onda je to divan hilafet i ono što želimo, a ako izostanu ovi principi, onda je to loš hilafet koji ne želimo. Ako se navedeno ostvari u nečemu drugome što se ne zove hilafet, onda je to ono što se ustvari traži.
Šerijat koji nas je obavezao navedenim, a i drugim stvarima, nije nas obavezao da uspostavimo nešto što ćemo nazivati hilafetom, odnosno Islamski hilafet, Država hilafeta. Nije nas obavezao da uspostavimo određenu formu hilafeta ili države hilafeta, niti nam je naredio makar i jednom rečenicom da vladara nazivamo halifom ili određeni poredak hilafetom.
Zato i kažemo, čak i da se iz života muslimana potpuno izgubi naziv hilafet i halifa, to neće umanjiti njihovu vjeru koliko zrno gorušice, a i manje od toga. Ali, ako nestane pravednosti, savjetovanja, validnosti vladavine, onda je to katastrofa.
“Hilafet” nam dolazi sabljom i obraća nam se sabljom, pa u tom slučaju može biti samo donosilac loših vijesti i zla ovom ummetu.
Mi imamo problem sa vladarima koji nam dolaze sa sabljom i uspostavljaju vlast sa sabljom. Neki uzimaju sablju kao moto svoje države. Dosta nam je sablje i nasilne vladavine!
Kažemo DA sablji onda kada odbija napadače i okupatore, kada brani domovinu i granice čini sigurnim, ali kada se sablja okrene na muslimane noseći nasilnu nadmoć i zamjenu za šerijat i šuru, i kada postane sredstvo obznanjivanja hilafeta, to smatramo neispravnim i odbacujemo i taj hilafet i njegovog halifu.
Autor: dr. Ahmed Reisuni
Izvor: aljazeera.net
(minber.ba)
