Piše: Aćif Totić
Govorili su naši stari:
Neko napiše dvije rečenice, a u njima deset gramatičkih grešaka – ali zato ne zaboravi deset psovki, uvreda i laži. Kao da se danas više cijeni ko će grublje, glasnije i bezobzirnije udariti na drugog. Zaista je teško povjerovati dokle može pasti ljudska riječ kada se odvoji od stida i odgovornosti.
Zar ti isti ljudi ne razmišljaju da njihove riječi ne ostaju skrivene? Da to čitaju široke mase – prijatelji, komšije, rodbina, pa na kraju i njihova vlastita djeca? Svaka napisana riječ je ogledalo onoga ko je piše. Komentar nije samo komentar – to je slika karaktera, mjera odgoja i dokaz unutrašnjeg stanja čovjeka.
Pojavili su se i tzv. „heroji tastature“. Sjedi u toploj sobi, iza ekrana, i redom mu ništa ne valja: ni predsjednik, ni vlast, ni opština, ni Islamska zajednica, ni ljekari. Svi su loši – samo je on u pravu i samo on ima rješenje za sve, od lokalnih do svjetskih problema. A istina je bolna: upravo takvi najčešće nikome nikada nisu učinili ništa dobro. Njihova riječ je teška, ali djela su im prazna.
Ne zna gdje mu dijete luta do ponoći, ali zna svaku trač-priču iz svijeta. Ne zna urediti vlastiti život, ali bi uređivao državu i svijet. Takvo „znanje“ nije znanje – to je praznina koja najviše galami.
Ako već iznosite mišljenje, učinite to dostojanstveno. Ako se s nekim ne slažete, ne morate ga vrijeđati. Razlika u mišljenju nije razlog za mržnju, niti opravdanje za psovku. Nije svako ko misli drugačije vaš neprijatelj.
Snaga čovjeka ne ogleda se u tome koliko glasno vrijeđa, već koliko dostojanstveno govori. Niti je hrabrost sakriti se iza ekrana i prosipati gorčinu – prava hrabrost je sačuvati obraz i riječ.
