Hasan-aga Zvizdić (1892 – 1980)

3
1327

Zviz

Hasan-aga Zvizdić je rođen 1892. godine u Sjenici kao najstariji sin Muhameda i Amine Zvizdić. Ovu familiju, kao i većinu porodica toga vakta, pratila je tužna i teška muhadžirska sudbina. Muhamed, otac Hasan-age Zvizdića, je zbog čestih napada divljih crnogorskih plemena, bio je prinđen da napusti svoje rodno mjesto Gacko (Bosna i Hercegovin) i krene za slobodarski Sandžak.

Uvac, u neposrednoj blizini Sjenice, postao je njegov novi dom, ali ga to neće potpuno zaštititi, jer su i Bošnjaci Sandžaka i sami bili stalna meta krvoločnih komšija. U vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, 1915. godine, Hasan-agina familija doživljava masakr od srpsko-crnogorskih formacija koji su, zbog silne želje da očiste Sandžak od nesrpskog naroda, ubijali i palili sve pred sobom. U toku jedne noći ubijeni su Hasan-age Zvizdića majka, sestra, amidža i starac Halit koji je bio zapošljen na imanju Hasan-aginog oca Muhameda. Hasan-aga skočivši kroz prozor, i izbjegavajući paljbu neprijatelja, uspjeva spasiti svoj život.

Kada je došao u Sjenicu Hasan-aga Zvizdić je imao 23 godine. Kao mladić, s velikim talentom za trgovinu, ubrzo ulazi u ortakluk s najboljim Sjeničacima, Azimom i Latifom Vrcićem. Zahvaljujući Hasan-aginoj preduzimljivosti oni otvaraju mnoge trgovačke radnje na teritoriji Crne Gore, Sandžaka i Kosova. Uspješno su trgovali mješovitom robom i stokom. Čak su, pred početak Drugog svjetskog rata, kupili fabriku tekstila u Peći. Hasan-aga Zvizdić je imao jake trgovačke veze sa Turskom, Italijom, Albanijom i Grčkom. On ubrzo postaje jedan od najutjecajnijih ljudi u sjeničkom kraju. Dolaskom Drugog svjetskog rata, ovaj kraj biva prvi na udaru združenih Dražinih, Ljotićevih i Nedićevih četnika koji su pokušali da putem ubijanja i terora likvidiraju ili protjeraju sandžačke muslimane.

U septembru 1941. godine velikazlo iz pravca Srbije Sjenici je prijetilo koje je mogle, na samom početku rata, da ugrozi sigurnost muslimansog stanovništva ovog kraja i šire, nakon četničkog napada na Novi Pazar, 4. novembra 1941. godine. Naime, združene četničke snage su planirale da sa područja Ivanjice napadnu Sandžak preko Kladnice i Sjenice, i osvoje Peštersku visoravan, te Korita i Bihor, i ta ko se povežu sa crnogorskim četnicima koji su krenuli iz pravca Mojkovca, Berana i Andrijevice.

(Ovaj plan ima sličnosti sa Karađorđevim u Prvom srpskom ustanku 1809. godine, kada se po prvi put, ali i na kratko, sreo sa crnogorskim pobunjenicima na Jahovcu, te ima sličnosti s akcijom srpske i crnogorske vojske u Prvom Balkanskom ratu 1912. godine).

Jake snage, koje su brojale oko 15000 dobro naoružanih četnika, su krenule u osvajanje Sjenice i Pešteri. Međutim, ni Pešterci nisu sjedeli skrštenih ruku, već su se odmah organizovali. Poučeni krvavim iskustvom, iz svoje neposredne i daleke prošlosti, ugledni ljudi sjeničkog kraja donose odluku da se brane. Sjenički muslimani su zajedno sa Srbima, jer tada je većina sandžačkih Srba vjerovalo da Sandžak treba da ostane jedna cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli, formirali Odbor za odbranu područja Sreza sjeničkog. Za predsjednika Odbora je izabran Hasan-aga Zvizdić, a za zamjenika Uroš Karamarković. U Odboru su kao članovi bili i Sreto Živanović, Aziz Vrcić i Hilmija Kugić. U cilju priprema za odbranu od mogućih napada donijeta je i odluka o formiranju milicije, u čijem sastavu su, također, bili i Srbi i Bošnjaci. Za komandira milicije imenovan je Ćamil Prašović, a za njegovog zamjenika Marko Tripković, koga je, poslije ostavke, zamijenio žandarmerijski narednik Marko Ivković. Prestavnici oba naroda donijeli su odluku o odbrani Sjenice od bilo čijeg i bilo kakvog napada na nju. Za odbranu je mobilisano oko 4000 žitelja ovoga kraja, što će imati sudbonosno pozitivne posljedice u zaštiti naroda Sandžaka.

U međuvremenu, četnici šalju svog kurira do sjeničkog rukovodstva tražeći pregovore o njihovom “mirnom” prolasku kroz Sjenicu, jer, navodno, idu dalje da se bore protiv partizana. Hasan-aga Zvizdić pristaje na razgovore o čijoj se pripremi i danas pripovijeda, jer genijalnim idejama odvratio napad a, možda, i izmejenio tok ratnih zbivanja na teritoriji Sandžaka i šire.

Da bi zbunio delegaciju on je pripremio da u centru Sjenice paradiraju “novi regruti,” koji se “spremaju” za front. Prije dolaska četničke delegacije Hasan je “regrute” opremio, a toga je imao u svojim dućanima, velikim brojem fesova, ćulafa (albanskih kapa) i čalmi (što su ranije nosili na glavi Arnauti sa Pesteri), s kojima su postrojeni regruti prolazili ispred hotela idući ka izlazu grada. Četnički oficir je bio vidno zbunjen onim što je vidio ispred hotela “Srbija”.

Sjenica

A, na izlazu iz Sjenice, na uzvišenju “Na grad,” izlazeću “vojsku” su čekale Sjeničanke koje su im skidale fesove, stavljale ćulafe, a ovi bi se opet vraćali na scenu na novi regruti. I tako u krug. Ovi isti ljudi, samo sada sa drugim kapama ponovo bi se vraćali ispred hotela. Hasan-aga je objšanjavao delegaciji da to pristižu dobrovoljci da pomognu u odbrani Pešteri i Sjenice, “jer se u nadaju napadu nekakvih partizana”.”Ovi sa fesovima, to su Pazarci, nastavljao je Hasan, ovi s bijelim kapama su naša braća s Kosova, a ovi s čalmama su naši Pešterci. Svi su oni došli da brane Sjenicu”.

Zbunjeni četnički oficiri sve su manje vjerovali u sukob sa ovako snažnom vojskom. A, da bi utisak bio kompletaniji, Hasan-aga je delegaciju izveo iz hotela s namjerom da joj pokaže naoružanje koje su mu “Nijemci ostavili, jer mu je neophodno zbog partizana koji stalno upadaju.” Pokazao je pet sjeničkih pet šančeva, Petruški, Pašino brdo, Radićevo brdo, Hucaljka i Lupoglav, na kojima je Hasan-aga je rasporedio svoje “teško naoružanje” i objasnio da iz tih pravaca očekuju napade, pa su zato tamo postavljeni topovi i bacaći. Nakon završenih razgovora, Hasan-aga je poslao povjerljive Srbe da isprate četnike do njihove komande, a ovi su kasnije pričali šta je ova delegacija prenijela svojoj komandi.

Glavni oficir delegacije naveo: “Da se svi pretvorimo u so, ne možemo im jelo ostaviti! Da se svi pretvorimo u municiju, ne možemo im topove napuniti.” I pored činjenice, da je četnika bilo oko 15 hiljada, nakon ovog izvještaja četnici su se pokolebali, a oficir je još i dodao da se “cijeli Pazar digao da im pomogne.”

Hasan-agina taktika je uspjela zahvaljujući vještini snalaženja. Naime, on je umjesto topova na šančeve postavio prednje dijelove konjskih i volovskih kola, na čije je rude stavljao sulendare od furuna, dok su im bacači bile furune koje su vješto prikrili ceradama i čebadima. Ovako “naoružani” odvratili su neprijatelja koji se usmjerio ka Novom Pazaru

Velike četničke snage su se povukle preko planina Javora i Golije do gradića Raške, odakle su, nakon par sedmica, napali Novi Pazar. Međutim, tamo su naišli na pravi otpor, gdje su ih Pazarci, uz pomoć kosovskih Albanaca i Pešteraca razbili, i u snažnom naletu oterali do Raške, odakle su četnici, nakon kraćeg vremena, izveli još dva napada na Novi Pazar, ali bez uspjeha.

Odlaskom četnika došli su patrizani da “prođu” kroz Sjenicu, ali ovoga puta Hasan-aga Zvizdić je morao braniti Sjenicu onim s čime je raspolagao. Jedno je bilo jasno – partizani nisu došli u Sjenicu da samo prođu, već i da je osvoje. Sjeničaci su znali da ako puste partizane u grad, da će postai stalna meta četničke odmazde.
Donešena je sudbonosna odluka čije će posljedice sjenički kraj dugo osjećati, jer će ga nova vlast staviti na marginu društveno-ekonomskog razvoja, što je bio i slučaj sa ostalim dijelovima Sandžaka, sve do raspada Jugoslavije.
Vijeće za odbranu grada je odlučilo da nikoga ne pušta u Sjenicu. Partizani su poslali sedam svojih izviđača da osmotre stanje u Sjenici, jer su čuli za četnički izvještaj, ali su ovi brzo zarobljeni i odvedeni na saslušanje. Sjeničko rukovodstvo ih je saslušalo i nakon toga odobrilo partizanima da mogu da samo prođu kroz Sjenicu, bez ikakvog zadrzavanja, uz obećanje da će od naroda dobiti i 52 tovara namirnica i dozvolili onima, koji su bili zainteresovani da se pridruže partizanima, da to mogu da učine bez posljedica. (Partizane sjeničkog kraja predvodio je Muhamed Abdagić koji će nakon završetka rata od partizana biti tri puta osuđivan na smrt).
Držeći se dogovora Vijeće je izdalo naređenje da se straže Muslimanske milicije povuku sa svih pet šanceva sa kojih su branili Sjenicu. Narednog dana, 2. decembra 1941. godine, dok su Sjeničaci klanjali sabah-namaz, partizani su uz muziku i igru ulazili u grad.

Sada je bilo jasno da je namjera partizana da ostanu i zadrže Sjenicu. Vijeće je ovakvo ponašanje partizana ocijenilo kao gaženje dogovora, kojim su utvrđena pravila prolaska partizana kroz grad – bez zadržavanja.

Presedavajući Vijeće, Hasan-aga Zvizdić, odmah je poslao svoje kurire da pozovu u pomoć Prijepoljca Sulejmana hodžu Paćariza, komandanta muslimanske milicije zapadnog Sandžaka. Hodža Pećariz je brzo stigao sa svojim ljudima i uz pomoć mještana do nogu su potukli partizane. Tako je samo na mjestu, koje se danas zove Partizansko groblje, poginulo 52 partizana, a mrtvih je bila i u drugim dijelovima grada, a ostatak se jedva se izvukao iz Sjenice. Među njima su bili Peko Dapčević, Petar Stambolić i Hilmija Hasanagić. U ovom napadu, pored hodže Paćariza, istakli su se i Ćamil Prašević, Sefer Tarić i mnogi drugi. Treba naglasiti da je u svim gradovima, gdje je organizovana muslimanska milicija, narod uspio je da sačuva i sebe, i svoje gradove od četnickih koljača i drugih napadača.

Itovremeno, Nijemci su bili u Dugoj Poljani, nedaleko od Sjenice, koja je tokom cijelog rata bila posteđena ratnih razaranja od bilo koje vojske. S druge strane, Sjenica je dugo odolijevala pokušajima partizana da je zauzmu, ali je 22. decembra 1944. godine probijen zaštitni obruč i Sjenica je pala u ruke partizana. Važno je istaknuti da je Milicija štitila, ne samo Bošnjake – muslimane, već i sve lokalne Srbe koji su se ravnopravno borili u odbrani Sjenice.

Najveći junak sjeničkog kraja je Hasan-aga Zvizdić. Za razliku od Hasan-aga Zvizdića, njegov mlađi brat Osman je bio povučen čovjek i nije bio društveno angažovan, ali ga nakon rata to nije moglo zaštiti od partizanskih vlasti. Osman je likvidiran, jer je partizanima je zapalo za oko njegovo veliko imanje i bogatstvo, te zato što mu je Hasan-age Zvizdića bio rođeni brat. Osman Zvizdić je streljan na Hadžetu 1945. godine.

Bošnjacima je nova vlast odmah dala do znanja da će im život u novoj Jugoslaviji biti pun muka i problema. Nakon pada Sjenice u partizanske ruke, 22. decembra 1944. godine, Hasan-aga Zvizdić se preko Kosova povlači u Albaniju, s namjerom da se prebaci u Tursku. Sa sobom je nosio i dvije vreće dukata koje je zaradio kao trgovac. Dio ovoga bogastva on će ponijeti sa sobom za Italiju, a drugi dio će ostaviti kod svog prijatelja Albanca, kojeg je dobro poznavao i sa kojim je trgovao prije rata. U albanskoj luci Drač uspjeva da kapetana broda nagovori da ga prebaci u Italiju.

Partizani su mu bili na tragu, i znali su da se Hasan-aga Zvizdić ukrcao na brod, ali je brod isplovio iz luke prije nego što su partizani stigli. Po dolasku u Italiju vlasti su mu oduzele svo bogastvo što je imao kod sebe, tako da je Hasan-aga Zvizdić ostao bez ičega. Nakon kraćeg pritvora, Američka vojska ga prebacuje u Njemačku, u logor Dahau kod Minhena, gdje je proveo je dvije godine.

Zahvaljujući velikom angažovanju svog amidže, koji je živio u Turskoj, Hasan-aga Zvizdić je pušten iz logora i prebačen u Tursku gdje se nastanio u Adapazaru, na obali Crnog mora. U tom gradu, gdje je živjela velika bošnjačka kolonija, turska vlada mu je, zbog zasluga u ratu, dodijelila kuću i imanje.

Zviz2

Nakon rata, Hasan-aga Zvizdić je od strane komunista proglašen ratnim zločincom, a svi pripadnici Muslimanske milicije petokolonašima. Iz Beograda su upućivali zvanične zahtjeve Ankari za njegovim izručenjem, ali ih je turska vlada kategorički odbijala proglašavajući ih neosnovanim.

Malića, Hasan-agina žena, poslije velike komunističke torture uspjela je da sa svojom djecom 1956. godine odseli za Tursku.

Hasan-aga Zvizdić je i u Turskoj bio poštovana i cijenjena ličnost. Njegov lik i danas živi kod sandžačkih muslimana kao svijetli primjer kako se brani svoj dom, vjera, narod i obraz koji su svetinje za Bošnjake.

U Adapazaru, u krugu svoje mnogobrojne familije, Hasan-aga Zvizdić je preselio na Ahiret 1980. godine.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.