Handžar divizija – Istine i laži

Aveyron se nalazi sjeveroistoèno od Midi-Pirineja. Ne tako daleko od njega je Villefrance-de-Rouergue, grad u kojem je Andre Sulpice proveo 15 godina radeèi na jednoj jedinoj statui. Danas je ovo mjesto od 12,000 stanovnika mirna mala kasaba sa lijepim zemljopisom. Neshto dalje, otkrièete da je Villefrance-de-Rouergue, mjesto nekadashnjih vitezova Templara, gotièkih utvrda, grad starih kuèa, vune I srebra iz okolnih rudnika, sa neizbjezhnom katolièkom katedralom u centru, koji nikada nije izgubio svoju živahnu, pijaènu atmosferu. 
Osim jednom.
Kada je divizijski pionirski (inžinjerijski) bataljon bosanske HANDžAR divizije bio stacioniran u gradiæu Villefrance de Rourgue, u južnoj Francuskoj. 16-tog septembra 1943 godine.

POBUNA HANDZAR DIVIZIJE U VILLEFRANCE-DE-ROUERGUE

Godine 1943. u tom bataljonu je u noæi sa 16. na 17. septembar 1943. došlo do otvorene pobune protiv Nijemaca. Prve u okupiranoj Evropi.

13. Brdska SS Divizija je osnovana na inicijativu bosanskih muslimanskih prvaka, koji se u svom \”Memorandumu\” iz novembra 1942. žale na ustaške pokolje nad muslimanima. Predlažu da se obustavi svaka ustaška djelatnost u Bosni, da se proširi muslimanska legija i da bi se umirile njemaèke vlasti, predlaže se da legija bude pod direktnim njemaèkim nadzorom. Hitler, Himmler i Veliki Jerusalimski Muftija na ovaj memorandum se dogovaraju uprkos oštrom protivljenju Zagreba o stvaranju 13. Brdske SS divizije, bosanske dobrovoljaèke postrojbe sa iskljuèivo muslimanskim predznakom. Zahtjev iz memoranduma da BiH dobije autonomiju nije mogao biti prihvaæen od strane Hitlera, jer bi to znaèilo znatno pogoršanje odnosa sa ustaškim režimom. Iako tek \”dobrovoljaèka\”, Handžar divizija je ubrzo imala 20.000 dobrovoljaca i bila po velièini druga SS divizija stranaca, koja je ubrzo poslana u Njemachku I Francusku na obuku.

S obzirom da je to isuviše obimna tema, o tome æu samo toliko. 

Da se vratimo pobuni. Kolovoðe pobune su bili: Ferid Džaniæ, Eduard Matutinoviæ, Nikola Vukeliæ, Luftija Dizdareviæ i Božo Jelenek. Imali su neke kontakte sa francuskim voðama otpora, ali sve je to još nedovoljno, nepripremljeno. Ko zna shta ih je natjeralo na taj ochajnichki potez – u trenutku kada su sve velike sile Evrope poklekle pred njemachkim osvajachem. U trenutku kada ih je Bosna trebala vishe nego ikad, da se vrate njoj. I njenom narodu. Uzroci pobune još uvijek nisu definitivno rasvijetljeni, ali antifašistièko raspoloženje voða, Džaniæa, Matutinoviæa i Vukeliæa, svakako je doprinijelo njihovoj odluci. Èini se da su bili obmanuti od strane nekog od èlanova francuskog Pokreta otpora. Bilo kako bilo, njihova pobuna realno i nije bila nekih širih razmjera, ali je svakako imala veliki odjek meðu antifašistima. 
Zashto? Daljina I tudjina – jad je veliki. Bosna je ostala tamo, negdje daleko od njih. Nebranjena. Sama.

Uglavnom, u noæi sa 16. na 17. septembar, dakle nedugo po kapitulaciji Italije, oni kreæu u akciju: pridobijaju ili prisiljavaju vojnike da ih slijede, hapse njemaèke podoficire i likvidiraju štab bataljona na èelu sa zapovjednikom Oskarom Kirchbaumom. Uspostavljaju kontrolu nad gradom i planiraju sa francuskim suradnicima (koji se nikako nisu pojavljivali) pobjeæi u šumu. Probudili su i bataljonskog imama Halim ef. Malkoèa i ponudili mu da im se prikljuèi – u protivnom: zna se šta bi ga slijedilo. Pokazalo se to kao fatalna pogreška: Malkoè je ispitao stanje u jednoj od èeta i vidio da najveæi dio ljudstva nema pojma šta se zapravo dešava, te da im nije padalo napamet da bježe u šumu. Imam onda preuzima kontrolu i komandu, oslobaða pritvorene njemaèke podoficire i poziva ih za sobom u obraèun sa pobunjenicima. U uliènom sukobu Džaniæ i Dizdareviæ su poginuli, Vukeliæ je uhapšen, a Matutinoviæ pobjegao. Imam je preuzeo komandu nad bataljonom, proglasio opsadno stanje, postavio straže i uputio potjere za Matutinoviæem, te, naravno, poslao po pomoæ.

Ubrzo stiže veæi broj vojnika koji preuzimaju kontrolu u svoje ruke. Svi nenjemaèki vojnici su razoružani i izdvojeni, sprovedena je istraga i prijeki sud pod predsjedavanjem divizijskog sudije dr. von Kocewara osudio je petnaest pobunjenika na smrt zbog organiziranja pobune. Osim Vukeliæa, osuðena su još petorica podoficira i 8 vojnika (jedan u odsustvu – pobjegao je na vrijeme), od toga 9 Bošnjaka i 4 Hrvata. Kasnije su na smrt osuðena još trojica vojnika – dvojica Bošnjaka i jedan Nijemac. Neki su vojnici dobili zatvorske kazne, drugi su pušteni zbog nedostatka dokaza. 
U Villefranche je stigao i sam Sauberzweig, koji je insistirao da svi vojnici bataljona ponovo polože zakletvu. Vukeliæa je sa još nekolicinom istaknutijih pobunjenika, inaèe, preuzeo Sicherheitdienst (SD, obavještajna služba SS-a). Nakon ispitivanja i muèenja, likvidirani su u blizini grada. Njihov \”križni put\” prema gubilištu potresno je djelovao na francuske stanovnike Villefranchea. Danas se on zove (!) Avenue des Croates (Avenija Hrvata).

Imam Halim ef. Malkoè je zbog zasluga u suzbijanju pobune unaprijeðen u èin SS-Hauptsturmführera i odlikovan odredom Željeznog križa II stupnja (Eiserneskreuz II – EKII). Zaista je zanimljivo vidjeti njegovu fotografiju – hodža s križem na prsima.

To svjedoèe ne samo dokumenti (ivještaj Halima Malkoèa, izvještaj obavještajnog oficira Karla Rachora itd.), veæ i izjave uèesnika, poput Šefke Alihodžiæa, koji je o tome pisao u \”Svijetu\” i \”Ljiljanu\”. 

Vojni sud 13. SS divizije, pod predsjedavanjem sudije von Kocewara, osudio je na smrt, pored Vukeliæa, sljedeæe podoficire: 
– SS-Unterscharfführera Karamanoviæa, 
– SS-Unterscharfführera Ivana Jurkoviæa, 
– SS-Rottenführera Aliju Beganoviæa, 
– SS-Rottenführera Mustafu Moriæa, 
– SS-Sturmanna Jusupa Vuèjaka, 
te vojnike: 
– Mehu Memiševiæa, 
– Muju Alispahiæa, 
– Ismeta Æefoviæa, 
– Uzeira Mehièiæa, 
– Filipa Njimca, 
– Sulejmana Silajdžiæa (u odsustvu, dezertirao), 
– Zemka Banjiæa, i 
– Efraima Bašiæa. 
Naknadno su na smrt osuðena još trojica vojnika: 
– Klaus Tilly, 
– Hasan Novkiniæ, 
– Suljo Suljèiæ. 

Još petnaest vojnika je osuðeno na vremensku kaznu zatvora, a dvojica izvedenih pred sud su osloboðena uslijed nedostatka dokaza.

Svi oni su strijeljani. Meðutim, Vukeliæa i još èetvoricu preživjelih kolovoða preuzeo je SD (SS-ovaèka obavještajna služba), te su ih ispitivali uz muèenje, a potom i strijeljali na jednome polju blizu grada. Upravo je njihovo sprovoðenje na gubilište djelovalo potresno na lokalne Francuze. 

U samoj Francuzkoj, Francuzi su in podigli spomenik sa zviezdom petokrakom (!), a u nadpisu na nadgrobnoj ploèi umjesto rieèi stavili su \”Ovdje poèivaju jugoslavenski borci\”. Jednostavno, hrvatske katolièke i bosnjachke muslimanske žrtve postale su i prikazane kao jugoslavenske.

Poslije ugušenja pobune u Villefrancheu, donesena je odluka o premještaju divizije iz Francuske u \”njemaèko okruženje\”: na vojno vježbalište u Neuhammeru (Šlezija). Pomno su analizirani uzroci pobune i opæenito stanje u diviziji. Jedan od pripadnika divizije i povjerljivih ljudi, Nedim Salihbegoviæ, izvijestio je krajem septembra Himmlera o teškom stanju u Bosni, posebno u dotadašnjoj talijanskoj okupacionoj zoni, zloèinima nad Bošnjacima, neprijateljskoj propagandi i istom takvom djelovanju ustaških vlasti. Slièno je pisao nešto dvadesetak dana kasnije imam Hasan-ef. Bajraktareviæ, koji se nalazio u Bosni gdje je radio na vrbovanju novih dobrovoljaca. On je upozorio i na neke njemaèke hrðave postupke, poput likvidacija Bošnjaka u njemaèkim akcijama suzbijanja \”bandi\”. Tako je u selu Košutici ubijeno skoro 70 stanovnika (jer je u blizini sela naðen leš njemaèkog vojnika), èak i neki èlanovi porodica èiji su se èlanovi nalazili u ovoj diviziji. Da stvar bude gora, masakr su poèinili SS-ovci iz Prinz Eugen divizije. Himmler je naredio istragu, te je zapovjednik jedinice koja je pobila civile – Karl Juels – izveden pred sud. Iako je Artur Phleps tvrdio da vojnici nisu ništa skrivili, da su postupalu u duhu Führerovog nareðenja o mjerama odmazde protiv suradnika \”bande\”, sud je Juelsa proglasio krivim, neèasno otpustio iz SS-a i odredio mu osam godina zatvorske kazne. 

U samoj bošnjaèkoj SS diviziji (kako su je nazivali i neki Nijemci – bez obzira na službeno ime) takoðer je izvršena istraga i generalne èistke. Oni za koje se ustanovilo da su tjelesno ili duhovno neprikladni, otpušteni su kuæama ili upuæeni u radne odrede. Meðutim, naðeno je èak 825 politièki nepouzdanih vojnika, koji su upuæeni u zloglasni kocentracioni logor Dachau, a potom u Sachenhausen. Tamo su oni dalje selektirani, veæina je upuæena u radne jedinice Organizacije Todt, dok su ostali odvedeni u koncentracioni logor Neungamme i njihova dalja sudbina je nepoznata.

Po dolasku u Neuhammer, divizija je \”preureðena\”, zapovjedni kadar je osvježen novim premještajima iz drugih SS jedinica, a Himmler je Bošnjacima izašao u susret odlukom da se ime divizije promijeni u Freiwilligen SS Bosnien-Herzegowina Division, kojemu je potom dodana brojna oznaka 13, pa je naziv glasio: 13. SS BOSNIEN-HERZEGOWINA FREIWILLIGEN DIVISION (13. SS Bosansko-hercegovaèka dobrovoljaèka SS divizija), a vojnici su je prozvali Handžar divizijom – zbog oznake handžara na ovratnicima. 

Izvršeno je i preimenovanje pojedinih jedinica unutar divizije: dvije SS regimente gorskih lovaca dobile su brojne oznake 27 SS i 28 SS, dok su ostale jedinice (artiljerijska regimenta, pionirski bataljon, izviðaèki bataljon, itd.) dobile brojnu oznaku 13. Katolici su uglavnom izdvojeni i prebaèeni u divizijski trup vojne policije (Feldžandarmerije). 

Do nove godine vojnici su veæ prošli glavninu obuke i poèetkom 1944. veæ su bili sposobni pokazati svoju uvježbanost i udarnu moæ u manevrima. Prilikom boravka divizije u Neuhammeru, posjetio ju je i sam Reichsführer-SS Heinrich Himmler, te i za Bosnu I za svoju Palestinu zlosrechni jerusalemski muftija el-Huseini (u dva navrata). Svaki put su prireðivane odgovarajuæe sveèanosti: mimohod, smotra, prezentacija oružja, obilazak baze, sveèani ruèak itd. El-Huseini je prisustvovao manevrima dvizije.


Pošto je SS u glavama veæine ljudi sinonim za nacistièko zlo, jer malo ko (izuzev upuæenih i struèno obrazovanih osoba) uopæe zna razliku izmeðu SD-a, Gestapoa, SiPo-a, Totenkopfverbände (èuvara koncentracionih logora) na jednoj i Waffen-SS jedinica na drugoj strani, neko bi se možda zapitao da li su vojnici 13. SS divizije pored vojnièke imali i kakvu ideološku izobrazbu? Nema sumnje, kada se èitaju neki tekstovi u njemaèkim novinama tog vremena, gledaju tu objavljene fotografije, pa i zapisi pred vojnicima održanih govora – vidi se tu mnogo rijeèi o buduæim neprijateljima tih vojnika: nekakvim Židovima i Svjetskom Židovstvu, masonima i slobodnom zidarstvu, englesko-boljševièkoj uroti itd. itd. Upravo tu, tendenciozno iskrivljujuæi èinjenice, nalaze se neki \”dokazi\” magiènom spoju nacizma i islamskog fundamentalizma – dva smrtna neprijatelja Izraelaca i Srba. Naravno, treba uzeti u obzir povijesne okolnosti i zapitati se koliko su sve te prièe mogle prodrijeti u glavu polupismenog (ne nepismenog, jer su se svi oni koji su to bili morali opismeniti) bosanskog seljaka koji je SS uniformu obukao najveæem broju sluèaje iz goleme nevolje (bijega ispred èetnièke kame ili želje da naprosto prehrani porodicu). Kako je to konstatirao Zija Sulejmanpašiæ, prièe o židovstvu, slobodnom zidarstvu i boljševizmu za veæinu èlanova divizije jednostavno su bili prigodnièarstvo, propagandne floskule; masoni i boljševici su za njih bili potpuno apstraktni pojmovi, a mnogi nikada nisu vidjeli ni jednog Židova. A oni koji jesu – teško da su mogli biti kivni na njih, s obzirom na višestoljetni suživot muslimana i Židova u bosansko-hercegovaèkim kasabama.

POVRATAK U BOSNU I BORBE PROTIV PARTIZANA

Poèetkom februara 1944. godine, obuka 13. SS divizije je ušla u završnu fazu, te je odluèeno da se ona konaèno vrati u NDH ( u chijem se sklopu tada jos nalazila Bosna I Hercegovina). 

Prebacivanje ljudstva i opreme otpoèelo je u drugoj polovici mjeseca.. Divizija je razmještena na tromeði Slavonije, Srijema i Bosne, a štab se smjestio u Vinkovcima. Kao podruèje djelovanja odreðena je sjeveroistoèna Bosna. Pošto su manj-više uspješno prebrodili operaciju njemaèku Kugelblitz, partizani su uspostavili kontrolu nad veæim dijelom sjeveroistoène Bosne, ukljuèujuæi planinu Majevicu, te ravnu i plodnu Semberiju, kao i veæi dio Posavine. Snage NDH su bile stisnute u nekoliko garnizona: Zvornik, Tuzla, Graèanica, Doboj i Brèko. Oko srpskih sela je bilo manjih razbijenih grupacija èetnika, a oko muslimanskih tzv. zelenog kadra (bosanskih planinaca). I jedni i drugi su trpili teške gubitke u borbi protiv partizana. S druge strane, prostor koji su držali, bogat i plodan, bio je partizanima ne samo izvor hrane, veæ i ljudstva kojim su popunjavali svoje redove. Uz to, ovi su prostori bili idealni za nastupanje u Srbiju, što je Tito planirao za kasno proljeæe. Zbog svega toga, odluèeno je da se 13. SS divizija upotrijebi protiv partizana upravo na tom podruèju.

Prvu operaciju 13. SS divizija je poduzela na podruèju Srijema, u rejonu Bosutskih šuma u kojima su se skrivale \”komunistièke bande\” koje su ugrožavale promet prugom Zagreb – Mitrovica i terorizirale stanovništvo koje ih nije podržavalo. Partizani su, zapravo, pod svojom kontrolom držali više srijemskih sela i obalu Save. Operacija 13. SS divizije, u sadjejstvu sa jednim pukom Wehrmachta, te dijelovima oružanim snagama NDH, zapoèela je 9. marta 1944. (pod imenom Wegweiser – putokaz) i trajala je svega tri dana. Uz nepovoljne vremenske prilike koje su puteve uèinili neprohodnim, divizija je prodrla na obalu Save nanijevši partizanima teške gubitke i prisilivši glavninu njihovih snaga na povlaèenje na desnu obalu Save. Bilo je to vatreno krštenje, ali i prvi uspjeh divizije, koji se proèuo i u Bosni. U komandi divizije veæ je isplanirano dalje napredovanje. 

U jutro 14. marta, 13. SS divizija je uz artiljerijsku pripremu otpoèela napad na partizane u Bosni. 28. SS regimenta je mostom prešla Savu kod Brèkog, te je udarila u dva pravca: preko Brezovog polja ka Èeliæu i preko Bijele prema važnom raskrižju Srnice. 27. SS regimenta je pod borbom forsirala Savu kod Bosanske Raèe, razbila partizansku odbranu i takoðer krenula u dva pravca: ka Bijeljini i Janji, te prema jugozapadu, u susret dijelovima 28. SS regimente. Za nepuna tri dana, SS-ovci su uspjeli zauzeti Bijeljinu i Janju, pojas podmajevièkih sela (Koraj, Èeliæ, Ratkoviæe…). Tri partizanske divizije iz sastava Treæeg korpusa NOVJ-e, 16. vojvoðanska, 36. vojvoðanska i 38. divizija, sa još nekim manjim jedinicama, pružale su oèajnièki otpor, ali i trpile teške gubitke, više kao posljedicu lošeg komandovanja i pogrešnih odluka, nego nespremnosti i slabog kvaliteta boraca. Borbe s partizanima duž linije razgranièenja nastavljene su sve do prve polovice aprila.

OPERACIJA \”OSTEREI\” 

Poèetkom aprila Vrhovni Štab Narodno-oslobodilaèke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije, na èelu sa maršalom Josipom Brozom Titom, donosi odluku za prodor partizanskih snaga u Srbiju. Tito je u više navrata zahtijevao i od Treæeg korpusa NOVJ da svojim snagama izda naredbu za angažiranje u tom poduhvatu, forsiranjem Drine na pravcu Bijeljina-Zvornik. 

Njemaèki obavještajci hvatali su i dešifrirali partizanske radio poruke, pa kada su saznali za namjere partizana, 13. SS diviziji je nareðeno da krene u napad. Isplanirana je nova operacija pod imenom \”OSTEREI\” (Uskršnje jaje). Operacija je zapoèela 12. aprila 1944. Snage 27. SS regimente nastupale su od Bijeljine prema Trnovi i Ugljeviku, dok je 28. SS regimenta probila partizanske linije na Bukviku, te preko Bijele prodrla do strateški važnog raskrižja na Srnicama. Odatle je jedan bataljon krenuo prema zapadu i zauzeo Gradaèaci Modrièu, dok je drugi protjerao partizane iz Srebrenika. Istovremeno, iz Tuzle je krenuli u akciju domobrani iz 3. gorskog zdruga. Partizanima je prijetila opasnost od okruženja, te njihov operativni štab donisi odluku da se povuku u Biraè. Prilikom povlaèenja, napali su, opljaèkali i potom spalili \”zelenokadrovska\” sela u okolini Kalesije. Glavni zadatak operacije je potpuno izvršen: partizani su sprijeèeni da prijeðu u Srbiju.

SIGURNOSNA ZONA 13. SS DIVIZIJE 

Po okonèanju operacije \”Osterei\”, 13. SS divizija je uspostavila kontrolu nad veæim podruèjem sjeveroistoène Bosne, omeðenom rijekama Savom, Drinom, Spreèom i Bosnom. To podruèje æe u narednih nekoliko mjeseci predstavljati tzv. sigurnosnu zonu 13. SS divizije.

Po prelasku Save, narod u Brèkom je 13. SS diviziju doèekao s radošæu, što ne treba da èudi. Mnogi su vjerovali da æe ta jedinica donijeti toliko željeni cilj. Bilo je tu i nekog ponosa: po prvi put su Bošnjaci imali takvu vojsku, odlièno opremljenu, sa najsavremenijim naoružanjem, ali i sa fesovima na glavi i vojnim imamima. Po dolasku divizije, u brèanskim džamijama su se održavale sveèanosti. Vjerovalo se da æe veæ omrznuti ustaški režim biti zamijenjen èvrstom i sigurnom njemaèkom upravom. Meðutim, naklonost Bošnjaka prema Nijemcima bila je sada na daleko nižoj razini nego u vrijeme formiranja divizije. Padom Tuzle u partizanske ruke, komunistièki se NOP u ovim krajevima nametnuo kao poštovanja vrijedna sila, a osnivanjem 16. muslimanske brigade, sve veæi broj Bošnjaka je stupao u partizanske jedinice, tako da su one, prema nacionalnom sastavu, gubile svoj uglavnom srpski karakter.

Dokument pod nazivom “Smjernice za uspostavljanje zemaljskog mira u Bosni” nastao je u prvoj polovici marta, a Sauberzweig ga je objelodanio u aprilu 1944. Po Smjernicama, osnovni zadatak ove divizije bio je osloboðenje Bosne. Tu se istièe da je muslimansko stanovništvo u Bosni autohtono i \”priraslo za tu zemlju\”, koju treba osloboditi od bandita i stranaca. Nemuslimansko stanovništvo je takoðer pozvano da uèestvuje u izgradnji zemlje. U Bosni æe se stvoriti muslimanske oružane snage: mlaðe generacije æe služiti u diviziji, dok æe stariji vojnu obavezu služiti u zemaljskim odbrambenim snagama (Landwehr) ili mjesnim stražama, koje æe biti uspostavljene u svim selima i zadatak kojih bi trebao da bude održavanje reda i odbrana od partizana.

Za realiziranje ovih smjernica, u brèkom je organiziran Aufbaustab (Štab za izgradnju), kojemu je bilo cilj da unaprijedi privredu, obraðuje zemljišne površine bez vlasnika, vrši otkup žitarica i šljive, iskorištava rudne resurse, ali i da organizira mobilizaciju vojnih obveznika i radne snage, itd.

Konaèno, pod pritiskom zvaniène državne politike Reicha (tj NDH), prema kojoj je NDH zemlja saveznica, i Himmler je morao popustiti, te su Smjernice suspendirane i Sauberzweigu su oduzeta politièka ovlaštenja.

Veæina Bošnjaka NDH generalno nisu doživljavali kao voju državu. U stvari, za njih je NDH bila isto kao i Kraljevina Jugoslavija. Narod je kontao predeverati Antu kao što je predeverao kralja Petra. 

Veæina Bošnjaka bila je germanofilska i autonomistièki raspoložena (zbog Austor-Ugarske uspomene). Ako zanemarimo politièke implikacije, veæina bi se opet opredijelila za njemaèku vojsku. Znaèi, ne samo zbog simpatija prema Nijemcima i želje da Bosna dobije autonomiju, veæ zbog opremljenosti njemaèke vojske, dobrih plaæa i uvjeta života.

Kopija komunistièkog izvještaja o ratnim zloèinima 13. SS divizije iz arhiva, koja analizira “zlochine” jedinice je najkontraverznija tema iz povijesti ove jedinice, pogotovu nakon što je Zija Sulejmanpašiæ u svojoj knjizi vrlo argumentirano i uspješno pobio veæinu navoda tog izvještaja. I ja sam bio zaprepašten, jer sam handžarce zaista gledao kao brutalne SS-ovce koji nemaju milosti… Ipak, èini se da je bilo osjetno drugaèije.

Handžarci nisu bili anðeli, poput i ostalih uèesnika u ratu, ali nisu bili razularena rulja poput èetnika i ustaša (i to onih \”divljih\”). Zna se kakva je disciplina vladala u SS formacijama. 

Inaèe, stereotipi o balkanskoj surovosti povezani sa pripadnošæu islamskoj vjeri vojnika 13. SS divizije u glavama nekih ljudi su proizvodili predstave o nekakvoj uroðenoj brutalnosti i krvoloènosti.

Sredinom maja 1944., nakon uspješnog uèešæa u operaciji Maibaum, 13. SS divizija je službeno po posljednji put preimenovana: nazvana je 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar (kroatische Nr. 1). Tek tada je naziv \”Handžar\” ušao u službeno ime divizije.

Nakon toga veæi broj vojnika, podoficira i oficira iz Handžar divizije upuæen je u Maðarsku, gdje se trebala formirati nova SS divizija od bosanskih muslimana, nazvana 23. Waffen-Gebirgs-Divisionen der SS Kama.

Nakon poraza njemachke vojske u 1944. I stalnim velikim gubicima koje je Handžar divizija trpjela zbog rastegnutosti na podruchju od Save do Drinjache, medju vodnicima Handžar (I Kama) divizija kolale su i glasine da æe divizija biti povuèena iz Bosne i upuæena u borbu protiv Rusa. Sve je to izazivalo prigušeno nezadovoljstvo i krizu unutar divizije, koja æe kulminirati masovnim pojavama dezerterstva u septembru i oktobru 1944.

Od ostataka njemachkog kadra i jos oko 1000 ljudi iz 23. SS Divizije \” Kama \” osnovana je Borbena Grupa ( Kampfgruppe ) Hanke pod komandom Obersturmbahnfuehr Hans Hanke. 
Borbena Grupa \”Hanke \” prebacena je u Madjarsku gde se borila sa Crvenom Armijom tokom 1944 ( Novembar/Decembar ). 

Ostaci se povlace do Austrije gde se predaju Englezima 08.05.1945. Mali broj je preshao u Njemacku i neke druge zemlje. Medjutim, najveci dio ljudstva predat je Titovoj NOV, od kojih je najvechi dio strijeljan a manji osudjen na stroge zatvorske kazne. 

Danas, svake godine taj gradiæ Villefrance-de-Rouergue ima 17. septembra komemoraciju ovim boshnjachko-hrvatskim vojnicima danas poznatim uglavnom samo kao “Hrvati”. Svake godine MINISTRI ili drugi dužnostnici Vlade Republike Hrvatske idu tamo.

Izvor: bosnjaci.net