Gusinjski blues

1
13

Gusinjski blues

Da li ste ikada u životu čuli kako jare plače… tužno, kao dijete, srce da vam se slomi. Mene danima proganja plač jednog jareta koje je, teško ranjeno, umiralo čitavu jednu noć, jer su ga rastrgli psi lutalice dok je paslo na livadi u Gusinju. Pokušavam to da zaboravim, ali ne mogu. Ne može ni porodica Šefketa Jarovića (mojih komšija), vlasnika stada ovaca i koza, a pogotovo njegovih četvoro djece, koja su ga ponajviše žalila, jer su ga volela, mazila, pazila svakoga dana dok je paslo na livadi. Ni brojni očevici neće moći da iz sjećanja izbrišu tu strašnu scenu…

Posmatrala sam tu preslatku dječicu, evo već mjesec dana, od kako sam doputovala iz Las Vegasa, diveći im se sa koliko ljubavi odgajaju svoju jagnjad i jarad i kako se ponose njima. Uživala sam u ovoj ranoj jesenjoj idili – totalnoj kontrasti velegrada u Nevadi, odakle smo moj suprug i ja došli u Gusinje, rodno mjesto mog supruga.

Tu idilu iznenada prekinuli su krici mještana u blizini gradskog groblja, gdje su na livadi bezbrižno pasle ovce i kože našeg komšije Šefketa. (Desilo se to 24.9.). Mnogi su pomislili da je to nečiji plac na grobu, pa u početku nisu ni reagovali. A onda, ugledali su pakao: čopor pasa lutalica napao je stado, isto kao vukovi!  Ljudi su u panici vikali i terali ih, jedan čovjek je hteo i puške da se lati, ali su ga upozorili da su psi zaštićeni!  I treba da su zaštićeni, svuda su u svetu zaštićeni, pa ni mi ne treba da zaostajemo, ali ko ovdje štiti ovce, koze, ljude od pasa lutalica?! Niko, na žalost…

No, da se vratim tom tragičnom događaju. Odrasle ovce i koze razbežale su se na sve strane, braneći se rogovima od gladnih, razjarenih pasa svih boja, rasa i veličina. Jedno slatko, malo jare nije imalo ni rogove ni snagu da im se odupre… Bilo je nemocno, baš kao svaka beba. Teško su ga izranjavili, cijele noći se mučilo, ujutro izdahnulo i domaćin šefket ga je sahranio sljedećeg jutra.

Dobro je da budemo humani prema psima, ali treba da zaštitimo i jarad, jagnjad od njih, a pogotovo djecu, jer psi su danas zaklali jare, a sutra mogu – dijete i šta ćemo onda? Ovdje djeca, kada se završi nastava u školi , odlaze na livade da čuvaju stoku, dok roditelji ubiraju letinu. Ko će odbraniti tu djecu, kad naiđu psi. Ne želim da budem zla proročica, ali možda smo samo na korak od još veće tragedije.

Zar da zakasnimo sa akcijom rješavanja ovog ozbiljnog problema? To je u interesu svih nas. Dolazi zima, a zime su na sjeveru često surove, snijeg zna da napada i preko metra, psi će tada još više da izgladne, kretanje čaršijom će im biti otežano, pa će biti krvoločniji i napadaće isto kao vukovi, koga god stignu. Još će ih se više namnožiti, jer se svakodnevno pare.

Ako se ništa ne preduzme, pošto se ne smije puškom, naoružaću se kamerom i iz svog auta snimati ove tragične scene i slati e-mails. Možda će neko, ako ne iz Crne Gore, onda iz Amerike, Zapadne Evrope, Australije ipak priteći u pomoć, videti, čuti i razumeti ovaj Gusinjski blues. Samo, bojim se da će oni više biti za zaštitu pasa, nego djece?!

Prošetah danas gusinjskom čaršijom i spazih mnoštvo razdraganih đaka, koji su za vrijeme školskog odmora izašli da kupe đevreke i kifle, a psi se odjednom stvoriše i opkoliše ih. Meni je zastao dah. Djeca u strahu počeše da im bacaju parčad peciva, da ne bi nasrnuli na njih. Nisam mogla da vjerujem da se danas tako nešto dešava, na očigled svih šetača. Niko nije reagovao. Ljudi deluju ravnodušno, ili su već oguglali na ta dešavanja, ili su bespomoćni da bilo šta učine… Mislim da je ovo zadnje u pitanju.

Čitala sam da je problem pasa lutalica prisutan i u velikim gradovima, ali hajde da mi riješimo taj problem u svom dvorištu. 

Ne želim nikoga da krivim, niti kritikujem neke koji ne rade svoj posao kako treba. Vidim da opština čini mnogo toga da poboljša život građana Gusinja, pomažu i fondacije iz inostranstva, ali želim da ukazem da moraju da se zaštite djeca i domaće životinje, a ne samo psi. Zar moramo da se navikavamo na ovako strašne scene? Želim da svi zajedno učinimo više i bolje u smjeru kvaliteta svakodnevnog života. Zar da okrećemo glavu na drugu stranu, dok nam djeca sa strahom hodaju ulicama, ili da bježimo u svoje automobile, kao što sam ja danas pobjegla, kada su psi krenuli ka meni. Ne želim da pobjegnem nazad, u Las Vegas!  A kuda će  da pobjegnu oni, koji nemaju auto? Djeca ovdje uglavnom pješke idu u školu, a ljudi na posao, njive i pašnjake.

Iza svakog ugla, a najviše po sredini čaršije, svakodnevno maršira čopor pasa lutalica, kao zastrašujuća vojska, svakog trenutka spremna za napad… Spasavaj se, ko može!

Ovo je sjever, vjetrovi ovdje najjače duvaju, ali ne dajte da oduvaju nadu i vjeru ovih ljudi koji su  ostali na svojim ognjištima, ili (uglavnom) penzionera, koji se vraćaju svom rodnom mjestu, da u njemu provedu posljednje godine života. Hajde da nađemo način da pomognemo ovim ljudima  prema kojima je priroda darežljiva, ali i surova, naročito zimi, a zima će uskoro.

Upitala bih vas koji ovo čitate – ako bi psi napali vaše dijete, a vi imate pušku u ruci, da li biste pucali u njih da odbranite svoje dijete, ili biste ostali dosljedni zaštiti pasa? Pa i jarad treba štititi, korisna su, a ujedno obezbjeđuju egzistenciju mnogih porodica ovdje.

Dugo, dugo, ni oni, ni ja nećemo moći da zaboravimo ovaj nemio događaj, a nemojte ni vi, dragi humanisti.

AUTOR: Biserka Mrkulić

Izvor: Vijesti


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Ovaj najveci na slici je Milo Djukanovic.Odmah do njega[ovaj crni] je Rista Satana,
    a ova dva miniceta su Rifat Fejzic i Rafet Husovic

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.