Grabar-Kitarović: Hrvatska će spriječiti ulazak migranata iz Bosne i Hercegovine

3
41

Kolinda Grabar-Kitarović

Hrvatska predsjednica kaže da će Zagreb učiniti sve da spriječi pokušaje nezakonitih prelazaka i da je spremna pomoći i Bosni i Hercegovini.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je da će Hrvatska učiniti sve da spriječi ulazak migranata iz Bosne i Hercegovine te najavila potporu tamošnjim vlastima u rješavanju tog problema.

“Republika Hrvatska učinit će sve da zaštiti svoju granicu i spriječi sve pokušaje nezakonitih prelazaka državne granice i u tome raspolaže svim potrebnim sredstvima. U tome smo spremni pomoći i Bosni i Hercegovini”, rekla je ona za bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista, kako prenosi Hina.

Pojasnila je kako će Hrvatska, kroz Agenciju za nadzor europskih granica Frontex, staviti na raspolaganje svoje policijske službenike za nadzor granice na koordinacijsku točku na graničnom prijelazu Mali Zvornik, na granici Bosne i Hercegovine i Srbije.

Hrvatska predsjednica dodala je kako vlasti u Zagrebu pozorno prate pojačani priljev migranata na novoj ruti preko Bosne i Hercegovine u njihovu pokušaju da preko Hrvatske dođu do željenih zemalja Europske unije.

Zabrinutost napisima o spremnosti tijela Bosne i Hercegovine

“Hrvatska policija ojačala je sve potrebne kapacitete za nadzor državne granice, odnosno vanjske granice EU-a prema Bosni i Hercegovini dodatnim rasporedom i angažiranjem potrebnih ljudskih i tehničkih kapaciteta”, rekla je.

Izrazila je zabrinutost medijskim napisima kojima se dovodi u pitanje spremnost nadležnih tijela u Bosni i Hercegovini da se nose s povećanim brojem migranata.

“Iskustvo upravljanja migrantskim valom 2015. godine upućuje na zaključak da se jedino koordiniranim djelovanjem svih nadležnih službi država na ruti može uspješno odgovoriti na ovaj izazov. O ovom pitanju nedavno smo razgovarali i na sastanku na vrhu Procesa Brdo – Brijuni u Skoplju imajući u vidu značaj tog pitanja za stabilnost cijele jugoistočne Europe”, rekla je predsjednica.

Predsjedničin intervju izašao je upravo na dan kad je migrantska kriza koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu prerasla u politički problem jer se različite razine vlasti sukobljavaju u vezi s time kako odgovoriti na pojačani priljev izbjeglica i tko se o njima treba skrbiti.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Grabar-Kitarović: Hrvatska će spriječiti ulazak migranata iz Bosne i Hercegovine


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Nekako smo se ipak snašli u Slunju i započeli koliko-toliko normalan život – onoliko koliko je mogao biti normalan u proleće 1992. godine. Tome je mnogo doprinela i činjenica da se i ujak sa svojom porodicom nastanio u Slunju. Hteli su mene da šalju u Rumu po drugi put (prvi puta su to hteli 1990, pred izbijanje rata) pogotovu što je naš Tetec (očeva tetka, izbegla iz Karlovca) tamo kupila stanić, ali ja opet ne htedoh da se razdvajam od mojih (na kraju nam ipak bi suđeno da sve petoro dođemo u Rumu, u stvari sedmoro, jer su tu i očevi roditelji, koji nam se pridružiše u Slunju prilikom naselenja). Pa iako se moj otac nastanio u Slunju, on nikad nije pomišljao da će mu ova kuća ostati u trajni posed, nego više kao privremeno, dok se sve nekako ne uredi. Iako je bio član Srpske demokratske stranke u Karlovcu pre rata, iako je kao borac (onoliko koliko je bilo potrebno) naše TO dao, da tako kažem, i svoj skromni lični doprinos stvaranju RSK, iako je bio za to da ona opstane, otac je, kao razuman čovjek, znao da rat ne može vječito trajati. Naravno, daleko od toga da je i pomišljao da će Krajina propasti i da ćemo proći kako smo prošli. I upravo oko zauzetih kuća imao je u jesen 1994. godine raspravu sa pomenutim V. koji je takođe u Slunju zauzeo jednu poveću hrvatsku kuću (za ovu se saznalo čija je) i – tu sam bio prisutan – rekao mom ocu za Hrvata, gazdu te kuće, koji je pobegao pred našima: “J..a’ mu pas mater, taj nikad više Slunja neće vid'ti!” Moj otac mu polako reče: “…, budi razuman, ne može rat vječito trajati, a imovinsko-pravni odnosi će kad-tad doći na dnevni red, tako i tvoj stan u Karlovcu, i moja kuća, a i ove hrvatske kuće po Slunju.” “Ko? Neka on samo dođe, ja njega čekam sa pištoljom, j..a’ mu pas mater! A stana u Karlovcu im eno, ja u ustaškoj državi ne kanim živsti” i sl. Tu mu je moj otac polagano razlagao, dokazivao, ali on kao glavni adut ima pištolj kojim će “prosvirati glavu” onome ako samo promoli nos u Slunj (a po njemu, naravno, nema šanse!). Znam da tu veče, kad su se skoro prepirali, nije bilo struje, a mi djeca smo igrali “tač” sa V. ćerkom (kod njih), slušajući ovu diskusiju. U to pak vreme (1994) izgledalo je da se nazire političko rešenje. Rat je bio stao na celoj liniji ratišta na Kordunu i u ostatku Krajine, ljudi su odlazili na položaje tek toliko da čuvaju granicu, a osetno je smanjena borbena gotovost Vojske Krajine. Po Slunju su šetali poljski i francuski “plavci” i naša policija. Iz optimizma koji se stvarao, neki Milorad Zdjelar, koji je živio prije rata u Karlovcu, na Udbinji, govorio je u to vreme da “ćemo za godinu dana šetati po Karlovcu kao da ovo ništa nije bilo”. Dok je Krajina te godine uglavnom mirovala, dođoše na Kordun hiljade Fikretovih izbjeglica iz Velike Kladuše i okoline, pa sam imao priliku da i njih vidim putujući iz Slunja prema Krstinji. U Slunju i Vojniću ih nije bilo. Da se vratim još u 1992. godinu. Rekao sam već kako su iz Vojnića odlazili na Koranu u Veljun da se kupaju. Ne samo iz Vojnića, nego i iz Tušilovića i drugih mesta, jer kupati se u Korani u Malićima, Kosijer Selu i dr. bilo je nesigurno pošto su sa druge strane Korane bili hrvatski položaji. Zato Veljun postade glavno “turističko” mesto, pa i za nas iz Slunja, mada se i u Slunju moglo kupati u Korani dole, ali je u Veljunu bilo lepše (barem meni; kako je RSK imala mali izlaz na more kod Karina, to su poneki 1994. išli i na more, i bilo je i nekih novopečenih Slunjana među njima, ali ja ni moji nikad; uostalom, većina je odlazila na Koranu). U Veljunu je “plaža” bila prepuna ljudi iz Vojnića, Tušilovića, Krnjaka, Slunja. I tu se sećam jednog neobičnog slučaja. Dolazeći u leto 1992. godine ja, moje sestre i naš jedan bratić, rođak sa majčine strane, na Veljun kupati se dole kod drvenog mosta (koga je odnela Korana pre par godina), vidimo jedan dan među gomilom kupača i auta (ovde su dolazili i “plavci”, tj. vojnici UNPROFOR-a; na Veljunu su bili samo Poljaci, kao i u selu Zagorju) i jednog poznatog nam učitelja, nekog V.Vukelića, čoveka već u godinama. No nije stvar u tome, kupa se tu i staro i mlado (ali uglavnom mlado, razume se), nego naš učitelj, još uvek aktivan (kao učitelj) nemaše na sebi kupaće gaće, nego obične bele. Da li neko obraća pažnju ili ne, ali on se šeće među ljudima i ženama, zastajkuje kod poznanika, razgovara se, a pri hodu se držaše uspravno i ponosito – takav mu inače beše stav. A naš bratić je voleo šalu, i da se ismijava na svačiji račun, počev od sebe samoga pa nadalje. Tu se mi zasmejasmo, i bratić reče za Vukelića: “Eto ti prosvjetnoga radnika i intelektualca! I taj da vaspitava djecu!” Ali nije hteo pred mojim sestrama ništa više da lane, nego kad se one udaljiše sa nekakvim društvom, a nas dvojica ostadosmo nasamo, nastavi on o V.Vukeliću (koji stajaše od nas malo podalje, a u opštoj vrevi na obali nije mogao čuti ni da je bio bliže): “Mjesto da se on srami, još se on, druže, šeta ponosno kaj paun! A š čime se ponosiš, jado jadni, skupjo to zeru sirot'nje u te stare gaće, devet puta opkuvavane, eno'le sva im lastika otišla, još će mu spasti na kraju!” A ja ga pitam: “Što misliš da ga vidi Bakica, bil’ pljun'la na njega?” “Bakica bi” reče on “popljuvala nas sviju da nas vidi!” Ta Bakica bila je baba moje majke, u to vreme starosti od preko 80 godina, i njemu nekakav rod. Beše to žena starog kova, da tako rečem, patrijarhalno odgojena, oštra kad bi primetila kršenje izvesnih moralnih načela, imala je običaj da pljune ili se prekrsti. Pomalo slična Tetecu, ali za razliku od nje prosta seoska žena, nepismena, nije mnogo marila za televiziju, a izmučena teškim radom u kući, oko kuće, na polju i oko dece kao većina žena na kordunaškom selu, odmarajući se samo onih par sati noću što prespava. Moja majka, koja je, po potrebi, posjedovala izvesnu notu humora kao i njen brat, tj. moj ujak, pa je pričala pošalice na račun sve svoje rodbine (a mogla je da glumi i svetsku damu i seosku ženu koja tera krave na pašu), i sama seoskog porekla čega se nije stidela (a i zašto bi), pričala je o toj svojoj babi sledeće. Bilo je to pre majčine udaje, dok je još bila devojka. Odlazeći ona leti na kupanje, sazna to njena baba i zapita je razočarano: “Jo (rastegnuto o), dijete moje,ideš i ti pa se kupaš?” “A idem baba, da!” “Pa kako se ti kupaš? Ta ne skidaš se valjda pred narodom?” “Kakvo skidanje, baba, šta je s tobom? Ja u rokljama!” “E tako, tako, diko moja, u rokljama! Vi'š kako s’ ti svojoj babi pametna! Ta ne b’ se valjda od sramote skidala!” “Ma ne bi, baba!” Ovo je ona više puta pričala, a prostodušna starica vjeruje kako se ona kupala u “rokljama”. Zato i moj bratić, znajući sve ovo, reče da bi ona nas sviju popljuvala, a ne samo učitelja Vukelića. Trajala je ta njegova “sezona” celo leto te godine. Tako je za nas Veljun bio letovalište tokom rata, a neki Kubala, koji je u Slunju imao trgovinu na ulasku sa desne strane, je ovo mesto zvao “mali Pariz”, Bog zna zašto. Ovde je sledeće, 1993. godine, bila stacionirana baterija kapetana Malića i straža, među kojom je bio i naš stari Glišica Kokir iz Burića i neki Jovan Pavlović iz Krstinje. Na Veljunu sam, na narodnom zboru na Preobraženje 19. avgusta 1993. godine, vidio i princa Tomislava Karađorđevića. Tad je moja mlađa sestra rekla iskreno: “Ja mislim kad kažu princ da je neko mlad, a ono nekakav stari kljunaš” – misleći na prinčev poveliki nos. Ali ipak je Vojnić ostao sve do “Oluje” nekako centar Korduna. Vrginmost je već delovao zabačenije i ja tamo u toku Krajine nisam bio svega jednom ili najviše dva puta, i jednom uveče krajem 1993. godine tražeći sa društvom prevoz do Topuskog, što je u to vreme bilo malo teže. Ovo su sve mala mesta, gotovo sela, ali za nas u Krajini toga doba nije bilo alternative i zato nam je Vojnić bio grad sa svojih nekoliko ulica od kojih ona ka domu zdravlja nije bila ni asfaltirana nego običan pesak posut. Odlazak do Banja Luke bio je već nešto, a odlazak u Srbiju put u svet. Ali tek danas je Vojnić kao slepo crevo, kao što je i D.S. primetio gotovo prazan, i to sam centar gde se za vreme Krajine odvijao živ “društveni život”. I uvek smo se, kad bi otišli do Srbije, “u svet”, na par dana, rado vraćali u Krajinu, i kad bi došli u Dvor na Uni (poprište užasa samo par godina kasnije) kao da smo već kod kuće. Pa i kad bi stigli u Vojnić, uveče, a ono nema struje, ništa nas to nije smetalo da se ne radujemo povratku. Prema rodnom Karlovcu sam osećao izvesnu nostalgiju, ali kao dete ga napustivši, brzo sam se privikao i na Kordun kamo sam i pre rata dolazio često, zavolevši i taj život. I taj maleni Vojnić kuda je strujala reka ljudi svakog dana kao u Karlovcu u Radićevoj pre rata. Danas ni Radićeva nije više onako živahna kao 1990. godine…

  2. Danima pre ovoga napada vladala je ratna euforija na području Vojnića, Krnjaka i Tušilovića (Srbi iz slunjske opštine držali su položaje prema Slunju i nisu učestvovali u ovim ratnim operacijama). Pričalo se kako Lozničani govore da će “odigrati užičko na Jelačić placu u Zagrebu” za nekoliko dana. Što se pak naših domaćih teritorijalaca tiče (među njima su bili i moj otac i ujak, kao i dosta Srba izbjeglih iz Karlovca) oni nisu imali nameru da “idu na Zagreb” već da na Kupi obezbede prirodnu granicu prema Hrvatskoj, ali najviše ih je motivisao masakr nad nenaoružanim rezervistima JNA sa Korduna na Koranskom mostu izvršen na našu Veliku Gospojinu te godine od strane hrvatskih snaga. Jedan broj naših imao je među žrtvama rođake, kumove, prijatelje… i po zakonu rata smatrao je da će pobeda u predstojećoj bici biti neka vrsta osvete, ovaj pohod je bio kao neki dug prema poginulima. Naravno, tu je spadala i deblokada kasarne u Logorištu, u kojoj je većina imala među opkoljenima nekog od bliže ili dalje rodbine ili poznanika (i moj jedan dalji ujak bio je u toj kasarni). A na kraju krajeva, išlo se i zato što se moralo ići. Euforija se mešala sa žalošću za žrtvama na Koranskom mostu i sa strahom, mada su svi verovali u brzu pobedu naših – ali neko će i poginuti. Ovako se otprilike razmišljalo. Osim pomenutog artiljerijskog okršaja, do neke veće bitke, međutim, i nije došlo. Hrvatske snage su odmah napustile svoje rovove i položaje i povlačile se u Karlovac. Pričalo se da su njihovi rovovi bili puni izginulih od dejstva naše artiljerije, ali ja ne znam je li to istina. Naročito sam čuo nekog V., izbjeglog iz Karlovca i prijatelja moga oca, kako to priča, pa čak i njegova žena i ćerka (poznati svi po “borbenosti”). Pričalo se ne samo kako su hrvatske snage masovno stradale po rovovima (“leže jedan do drugoga”) nego se “znalo” i to da ti izginuli uglavnom i nisu Hrvati – “nisu oni ludi da šalju svoje na prvu liniju kad imaju Srbe koji su ostali u Karlovcu i Šiptare” – a, između ostalih, među izginulima, govorilo se, ima i – Kurda. Najmanje je, vele, bilo Hrvata među izginulima (“oni su bili iza, druga linija, u gradu”). Moj otac je, kao što rekoh, učestvovao u ovom napadu kao teritorijalac, ne na glavnom pravcu prema Karlovcu (kuda su nadirali Lozničani) nego bočno, u pravcu hrvatskog sela Skakavac. On je bio i ostao skroman čovek, nikad sklon hvalisanju i praznim pričama, i mada je malo kad i govorio o ratnim akcijama, ponešto je pričao o onom što je video i doživeo, i to tek nakon što bi ga neko drugi zamolio. Tako je pričao i za ovu akciju da je maltene prošla bez prave borbe, da se sve svelo na nastupanje naših teritorijalaca, pod zaštitom tenkovske paljbe, preko terena koji hrvatske snage skoro da i nisu branile, i da je pucao svega nekoliko puta, prošavši pored mlinova nekog Franje Moguša. Kad su naišli na napuštene hrvatske rovove, kaže da je video jednoga poginulog hrvatskoga borca, a dosta dalje od njega neko je rekao da je još jedan poginuli hrvatski borac, a nije, kaže, ni zagledao u rovove, mada, makar na tome pravcu, nisu “ležali jedan do drugoga”. I to je bilo sve u pokretu, zaustavili su se kad su izbili na Kupu niže Karlovca, za koji je tek onda čuo da su Lozničani ušli u njega, došli do kolodvora navodno, a onda se po višoj naredbi povukli (govorilo se kasnije ko je i zašto naredio povlačenje). Moj ujak je bio levo od Lozničana i napredovali su nešto malo bez prave borbe i stali. U Karlovac, dakle, naši teritorijalci nisu ušli, nego su zaposjeli par hrvatskih sela južno i jugoistočno od grada. Tad je naš drugar Stari, ne znam u kom hrvatskom selu, “zarobio” jedan “opel kadet”. Sve u svemu, nisam čuo nikog od naših boraca koji su bili na licu mesta, počev od moga oca pa do Staroga, da se hvali nekakvim velikim borbama i uspjesima, nego one koji tu nisu ni bili, uključujući i neke ženske osobe. Linija fronta, tada dostignuta, više se nije pomjerala do kraja rata, i jedine žešće borbe bile su još u decembru iste godine, kad su Hrvati preduzeli napad na celom karlovačkom ratištu i kad su suzbijeni, nakon nekoliko dana borbi u kojima je bio i moj otac, i kad su nove hrvatske granate padale oko Vojnića. Školska godina nastavljena je tek u februaru 1992, nakon primirja u Sarajevu i odluke o dolasku “plavaca” u Krajinu. U proleće te godine ja se sa porodicom preselih u Slunj. Slunj, za razliku od Vojnića, u vreme Krajine nije bio toliko živ grad, bar se meni tako činilo. Činio mi se nekako tmuran, naročito prvih par meseci, dok se nisam navikao na njega. Možda je to zbog činjenice da je ovo pre rata bio većinski hrvatski grad, koji su naši zauzeli u novembru 1991. godine, uz nešto razaranja. Pre svega mislim na katoličku crkvu čiji je toranj porušen i na zgradu suda srušenu do temelja. Ove su ruševine bile vidljive još uvek kad smo se mi doselili, i već to je bilo sumorno samo po sebi. Uz to, za razliku od srpskog Vojnića, gde je stanovništvo ostalo i samo se povećalo prilivom Srba izbjeglih iz gradova, Slunj je njegovo hrvatsko stanovništvo uglavnom napustilo i samo manji deo je ostao pod našom vlašću. On se upravo te 1992. godine ponovo naseljavao Srbima koji su, kao mi, ostavili Karlovac i druge gradove u Hrvatskoj, a bilo je i onih što su došli onako, da žive u gradu pa makar to bio i maleni učmali Slunj (pa i danas je, samo pod drugim okolnostima, takav; bio sam posle rata nekoliko puta tamo, provincijski gradić). Osim toga, za razliku od okoline Vojnića, načičkane isključivo našim selima, ovde su u neposrednoj blizini bila uglavnom hrvatska sela, napuštena, a Hrvatski Blagaj (na zlu glasu iz 1941) i spaljen. Zatim, dosta se u Slunju u ono vreme govorilo i o ubistvu doktora Krušića, Hrvata koji je ostao u Slunju nakon ulaska naših snaga, čoveka za koga sam čuo samo reči pohvale od tamošnjih Srba i čije je ubistvo, izvedeno na prevaru, kako se pričalo, negde krajem 1991. svako osuđivao. Ovaj čovek je samo mogao biti od koristi kao pravi “narodni” doktor a budale ga ubiše, govorilo se. Ko su te budale ja nisam znao, a neko je verovatno znao a krio jer se govorilo da motiv ubistva nije bila njegova nacionalna pripadnost nego koristoljublje (mislili da ima mnogo novca, maraka u prvom redu). Koji god motiv bio da bio, počinjen je zločin. U tom i takvom Slunju i mi “zauzesmo” jednu kuću (da li hrvatsku ili srpsku sam Bog zna, ali pre će biti ovo prvo) koju je dotle već neko (ili neki) dobrano oslobodio skoro svih predmeta neophodnih za ugodan ili bar normalan život, ostavivši uglavnom razne knjige (ta kome one trebaju?) i nekakve dvije-tri slike po zidovima (nekog jelena, te nekakve likove u rokoko odeći XVIII veka, sa perikama i krinolinama), ali zato nema frižidera, nema čestitoga stoca a kamoli fotelje, nema sudopera (“sudopere” kako bi rekli Sremci)… i po podu razvučena razna odeća koju je neko prebrao, verovatno odneo što mu paše, ostavio nekakve stare kapute, hlače i suknje po modi iz vremena pre nego sam se ja rodio. Iako sam ja bio dete, moda je svakako bila prevaziđena. Ugledavši ovaj “krš” po kući, znam da je mama zaplakala: “Majko moja, ovako je neko i naše u Karlovcu razvukao i razvlači…” Tu smo mi deca tešili nju, a mislimo u sebi dobro je ako naša kuća u Karlovcu još uopšte i postoji (jer se pričalo da miniraju napuštene srpske kuće po Karlovcu), ali velika kuća i na sprat, pa mislimo više se nekome isplati da se useli unutra nego da je ruši. A uz to sve ostalo unutra, osim par bezvrednih stvarčica koje dosta znače u emocionalnom pogledu (npr. porodični album) ali su za praktičan život beskorisne (samo nam stvaraju dublji bol kad npr. na slici vidimo našu porodičnu kuću u Karlovcu, na samo 50-tak kilometara udaljenosti, ali za nas, u onom momentu, kao da je udaljena čitavu večnost). Naravno, od praktične vrednosti su najkorisnija u to ludo ratno doba bila naša dva pištolja koje je mama prenela iz Karlovca u dva navrata u tašni – jedan trofejni, partizanski, koji je moj otac dobio od rođaka (i koji je oglasio hicima moje rođenje) a drugi “kolt” legalno kupljen godinu dana pred rat i koji je sad kod mene jer sam ga slučajem ja u “Oluji” doneo u SRJ.

  3. Pre nekoliko godina sedeći u centru Vojnića sa starijim čovekom D.S., Srbinom koji je rat proveo u Zagrebu, i razgovarajući – bio je tu u društvu i izvesni O., Srbin povratnik u Hrvatsku – u jednom momentu reče D.S. kako je “Vojnić danas (mislio je na današnje vreme) skoro potpuno pust”, a on se, kaže, seća vremena posle Drugog svetskog rata, 1950-tih i 60-tih godina kad se kroz Vojnić od sveta “nije moglo proći”. O., nekih 20 godina stariji od mene, skoro vršnjak moga oca, a rodom iz onoga kraja, i sam je ponešto pamtio iz svog detinjstva kako je Vojnić bio živo mjesto. Ja, dosta mlađi od njega, a od D.S. još toliko ako ne i više godina, nisam, dakako, mogao pamtiti Vojnić iz vremena kad me još nije ni bilo na ovome nesavršenom svetu, a uz to iz Karlovca rodom, koji je za mene do 1991. bio “centar sveta”, nisam pre rata ni bio u Vojniću nego par puta, pa i to uglavnom na proputovanju – 1989. godine su izvođeni opsežniji radovi na cesti Karlovac – Plitvice između Krnjaka i Tušilovića pa se saobraćaj preusmeravao preko Vojnića na Šarčev Križ i tad je Vojnić bio pun, a beše leto i turistička sezona – a kao dete slabo sam upamtio i Vojnić iz vremena do rata. Ali sam dobro pamtio Vojnić iz vremena Krajine, jer sam se školovao u njemu, i znam da je tad bio pun kao košnica. Verovatno više nego i tih 50-tih i 60-tih godina. Za vreme rata i Krajine Vojnić je takoreći bio centar Korduna. To sam i rekao toga časa, a O. je to, naravno, znao kao i ja, i bolje od mene, budući stariji i živeći onde, i bio je i u krajiškoj vojsci, te je i potvrdio moje reči. Vojnić je inače i do izbijanja rata bio skoro 100 % srpsko mesto, u samom gradiću nije bilo Hrvata starosedelaca, niti drugih nacija. Takva je bila i opština Vojnić, bez ijednog hrvatskog sela. Uz Donji Lapac svakako je Vojnić bio u nacionalnom pogledu da tako kažem najsrpskija opština u SR Hrvatskoj. Posle rata ja sam u Vojniću bio jedno dva-tri puta i stoji opaska D.S. kako je pust. Skoro da ima više auta nego ljudi, takav se utisak stiče, bar ja lično sam stekao takav utisak. Mladi i deca se retko vide, autobuska stanica pusta, jedan kiosk, kafići skoro prazni, prolaznici retki, robna kuća zapuštena, par prodavnica pred kojima se muva nekoliko ljudi, zezaju se sa prodavačicama, ali sve daje utisak neke umrtvljenosti, učmalosti, potištenosti, sjete… Današnje stanovništvo Vojnića je nacionalno mešovito – naseljeni Hrvati izbegli iz Bosne za vreme rata (na ulazu u Vojnić iz pravca Kolarića sa desne strane se uzdiže novoizgrađena povelika rimokatolička crkva, koje u Vojniću nikad pre nije bilo jer nije bilo ni katolika; doduše u samome Vojniću ni pre rata ni za vreme Krajine nije bilo ni pravoslavne crkve jer je sedište ove parohije bilo gore kod crkve na Kolariću gde je i danas), nešto bosanskih muslimana, takođe naseljenih izbjeglica, te najmanje onih koji su tu nekad bili skoro jedino stanovništvo, tj. Srbi, uglavnom nešto povratnika i poneki koji nisu ni bježali za vreme “Oluje”, ali takvih je bilo malo i sve manje ih je u životu, budući da se radi mahom o starim ljudima. (Između ostalih l u Vojniću, video sam posle rata i jedan lik poznat mi još iz doba Krajine, kome ne znam ime, ali znam da su mu se pojedini đaci u ono krajiško doba smejali jer je nekako izgledao “udaren”; šepesao je na jednu nogu kad bi hodao – šepesa, naravno, i sad, ako je još u životu – a živeo je, ili služio, to ne znam, u jednoj kući odmah preko puta autobuske stanice, muvao se stalno oko stanice, svađao se sa drskim đacima koji su ga zadirkivali, a bio je nekako loše obučen, zamazan; verovatno neoženjen, godine mu je bilo teško odrediti, ali je non-stop nešto radio oko te kuće, vukao nekakve kante i sl. Odmah sam taj lik prepoznao kad sam ga video u Vojniću posle rata, i to ne samo po klaćenju prilikom hoda, nego se čovek ni u licu nije mnogo promenio, mada sam ga ja prvi put ponovo vidio nekih 15 i više godina posle “Oluje”; to je taj tip ljudi kojima možeš dati sve moguće godine, nikad mladi i nikad stari; da li se on vratio u Vojnić ili nije ni bežao to ne znam. Nisam se nikad ni raspitivao ko je on ni kako mu je ime, tek, kad sam ga vidio u Vojniću posle rata, kao da se vratilo moje đačko doba iz vremena rata i Krajine.) O. reče da danas – to je vreme pre par godina – ima Srba u Vojniću oko 2%, i to uglavnom u samom centru gradića, dok su okolo bosanski Hrvati i muslimani, a jedno dve prodavnice drže Albanci, u što sam se i sam uverio čuvši kako radnici unutra govore među sobom albanski. Ipak je, veli O., gro stanovništva u Vojniću danas hrvatski. Živi se u dosta dobrim međunacionalnim odnosima i uglavnom nema incidenata (najteži je bio ubistvo nekog starca Srbina u jednom selu kraj Vojnića pre nekoliko godina). Prilikom jednog moga boravka u Vojniću, bila je subota, video sam i svadbu pod šatorom kod jedne kuće u blizini katoličke crkve, i pevale su se uglavnom narodne pesme, uključujući i pesme srpskih pevača (čak i ponajviše) mada je svadba po svoj prilici bila hrvatska. Ali kao što je D.S. primetio, a i da on nije rekao to sam i ja zapazio, Vojnić je ipak pust, umrtvljen, i kad se šale ljudi u njemu (tako se meni čini) kao da nisu srećni; začudo, automobila se može videti parkiranih na sve strane. I još nešto podseća na krajiško vreme, a to je kafić kod Jasmina koji je opet otvoren, samo ni blizu pun gostiju kao u vreme Krajine. Vojnić u vreme Krajine beše prepun naroda, vojske, đaka, automobila, vojnih vozila, ovuda su prolazili i vojnici UNPROFOR-a mada u Vojniću nisu imali svoj punkt, život je vladao na svakom koraku, ovde se na benzinskoj pumpi delilo gorivo, u robnoj kući humanitarna pomoć, pre svega brašno, so i šećer, maskirne uniforme su nosili čak i neki stariji đaci, ovde se, iako je bio rat, veselilo, šalilo, pevalo, provodilo; lepih devojaka i žena bilo je koliko hoćeš. Ovde se i bogatilo (govorilo se kako Vojnićarci imaju po troja kola – a to i nije bila neistina, bar u pogledu nekih ljudi – i to “jugića” za vozanje po gradiću, “golfa” kad bi odlazili van Vojnića, npr. leti na kupanje na Koranu u Veljun, i “mercedes” kad bi odlazili u Srbiju) na razne načine. Priličan broj se obogatio na tzv. “Šentilju” trgujući sa muslimanima sa područja pod kontrolom Fikretovih snaga (mada se pričalo da su neki, naročito u prvo vreme rata u Bosni, trgovali – švercovali – i sa Petim korpusom, u što su, navodno, bila umešana čak i neka vojna lica), a nije bilo loše ni našoj krajiškoj policiji na granici prema Bosni, postavljenoj da sprečava šverc, jer su im “šentiljaši” skupo plaćali da ih propuste. Teška kriza godine 1993. pogodila je svakako i ovaj deo Krajine, ali ja lično sam stekao utisak da se u Krajini opet bolje živelo nego u Srbiji u to vreme, i to prilično bolje, mada na prvi pogled izgleda paradoksalno. Sećam se kako je moj ujak, početkom 1994. godine, u Slunju, gledajući televiziju (RTS) jednu veče i komentarišući – po svom običaju! – mlade TV voditeljke, sad više ne znam za koju rekao kako je vrlo lepa, ali “džoga” i dodao: “Ala, gr'ote, oni tamo” – mislio je na Srbiju – “krepaše od gladi, to je gladno, gladno… To krepava od gladi isto kaj Ararev ćeno!” Bilo kako bilo, u Vojišnici, selu odmah do Vojnića, koje deli samo rječica Radonja i mostić na kome je krajiška policija imala kao neki punkt jedno vreme, skoro svaka druga kuća imala je bilo kakvu prodavnicu. Opet, pričalo se poimenice za neke pojedince koji su u vreme najveće krize, krajem 1993. godine, palili cigaru sa novčanicom od 100 maraka (meni je ta novčanica do danas ostala najljepša u estetskom pogledu), a navodili su se i lokali gde se ovo desilo. Možda i nije bilo upravo tako, ali je činjenica da su mnogi bili skloni onom za što postoji narodski izraz, dosta vulgaran, a ja ću reći skloni razmetanju. Podrazumeva se samo po sebi da su ovakvi na razne načine izbegavali i vojnu obavezu, a ako bi i išli na položaj, i tamo su se razmetljivo ponašali. Pa ipak, već sama činjenica da je bio rat donosila je sa sobom nesreću. Početkom 1993. godine, nakon hrvatske agresije na Sjevernu Dalmaciju, dosta je Kordunaša upućeno u pomoć tamošnjim Srbima (među njima i moj ujak u slunjskoj brigadi). Nekoliko ih je tamo i poginulo. Osim toga, Vojnić je u oktobru i decembru 1991. godine bio par puta meta hrvatske artiljerije. Doduše, nijedna granata, koliko mi je poznato, nije pala u samo mjesto, nego su preletele i padale po brdima iza Radonje, mada je i tamo bilo razbacanih kuća. Na udaru je bila i uža i šira okolina Vojnića, kao i Tušilović, gde su granate pale kod same benzinske pumpe u mestu. Bilo je to u oktobru 1991, kada je poginuo i sin neke Ljube Šnajderice, koja je posle “Oluje” živela u Rumi, a je li danas još živa, ne znam. Mi smo tu vest čuli uveče kod maminih roditelja, gde smo boravili prvo vreme po izlasku iz Karlovca. Otac je bio na položaju. Kratkotrajna škola, započeta u septembru u Vojniću, prekinuta je nakon 15-tak dana jer se pripremao napad Lozničke brigade JNA i naših teritorijalaca na hrvatske položaje južno od Karlovca, sa krajnjim ciljem zauzimanja dela grada do reke Kupe. Struje nije bilo. Čula se žestoka artiljerijska vatra, koja je bila uvod u napad. Gruvali su topovi koje je Loznička brigada ukopavala danima ranije kod Vratnika (to sam vidio prolazeći u Vojnić za ono malo vremena koliko je škola trajala u ranu jesen 1991), gruvali su tenkovi koje smo takođe imali prilike da vidimo par dana ranije kako prolaze na položaje. Naši teritorijalci su od težeg naoružanja imali minobacače, i oni su te noći bili aktivni, tukući po hrvatskim položajima. Iz opkoljene kasarne JNA u Logorištu takođe se sadejstvovalo u ovom napadu, kao i iz kasarne u Kamenskom koja je bila u poluokruženju. Hrvatska artiljerija, mada inferiornija, uzvraćala je. Uz tu grmljavinu pošli smo puni nespokoja na spavanje, i onda je došla neka V., mlada devojka, takođe izbegla iz Karlovca u ono vreme kad i mi, i rekla nam za pogibiju Šnajderičinog sina, mada ja danas nisam siguran je li on poginuo na položaju ili ispred svoje kuće, pošto je taj deo prema Vojniću bio na udaru hrvatske artiljerije sa Martinšćaka (Matičnjak, kako su ovo brdo zvali naši ljudi). Mislim da je sa naše strane on bio jedina žrtva ovog artiljerijskog dvoboja, na što se uglavnom i sveo planirani napad naših na Karlovac. Hrvatska je strana, po svemu sudeći, imala više poginulih, jer su bili slabije naoružani, barem u odnosu na Lozničku brigadu JNA (i ona je dodatno doprinela živosti Vojnića u to vreme), dok je prema našim teritorijalcima bila u prednosti što se tiče teškog naoružanja.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.