Uvaženi predsjedniče SBK-a!
Poštovani prisutni!
Posebno mi je drago što sam večeras ovdje sa Vama!
Kada me je moj brat, ahbab, osoba koju jako cijenim i od koga, posebno o ljubavi prema prema rodu i domu učim, pitao da li bih mogao dići u Sarajevo, odgovorio sam odmah DA! I, dodao da meni samo treba izgovor da dođem u Sarajevo. Da, ipak naglasim-sutra, inšallah se vraćam nazad, u naš Sandžak!
Moram Vam odati tajnu, kako me je Nedžad “kupio”. Jednom je negdje napisao da su Sandžaklije najbolji dio bošnjačkog ummeta!
Svakom čovjeku je drago da se govori pozitivno o njemu, da mu pohvališ nešto do čega mu je jako stalo, ali nije to bilo presudno za moju zahvalnost Nedžadu.
Ključno je to da sam sreo nekog, ko znači i ko ima pedigre, a da nije gledao na Sandžak očima današnjeg Beograda ili nekadašnjeg Sarajeva, kao na prostor prepoznatljiv po ćevapima i mantijama, odnosno, po siru, pršuti i paprikama u kajmaku. Gorštacima!
Nije da se Sarajevo nije ranije sretalo sa sandžačkim čovjekom i njegovom sudbinom, posebnim onim iz 1878. godine, kao i onim iz 1992. godine, ali su bili rijetki oni koji su poput rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, akademika Mustafe Cerića, akademika Filipovića, Abdullaha Sidrana i njegovo rasprave: “O, našim Sandžaklijama”:” Bošnjacima što krvavo i preskupo plaćaju svoj ulazak – u Bošnjake”, koji su vidjeli u Sandžaku interes veći od pešterskog jagnjećeg pečenja.
Zato sam danas došao iz Novog Pazara, preko Pešteri, Zlatara i Romanije, da odam priznanje autoru ove knjige što nam je, i pored svega, učvrstio nadu da se možemo i trebamo, sa punim pravom i odgovornošću, smatrati ako ne najboljim, onda svakako dijelom bošnjačkog ummeta!
Cijeneći činjenicu da su medju promoterima velika imena u Bošnjaka, izražavajući zadovoljstvo što imam prilike uživati da me oni slušaju, naravno i vi, ja ću u kratkim crtama predstaviti “sandžačko stoljeće” kroz prizmu historijskih činjenica, ali i iznijeti neka moja zapažanja kao nekog ko je aktivno sudjelovao u ispisivanju barem dvije posljednje dekade sandžačkog stoljeća.
„Sandžačko stoljeće“
Autorovo “Sandžačko stoljeće”, koje traje nešto više od 100 godina, iz perspektive nas večeras i ovdje, 18. januara 2013. godine:
– 1878. godine Osmanska imperija kako bi zadovoljila vlastite interese ogledane i pokušaju zadržavanja barem simboličkog uticaja na Balkan, izdvaja Sandžak iz sastava Bosne. Sandžak se pobunio, daleko se čuo njegov krik. Jedan od glavnih aktera ove pobune, bio je pljevaljski muftija, jedan od medjaka “sandžačkog stoljeća”, Mehmed Šemsikadić.
Pljevaljski muftija je na noge podigao dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo ka Bosni da je brani. Kada su izašli iz Pljevalja i prošli Dolove, Mehmed Šemsikadić silazi sa konja, diže ruke i upućuje sljedeću dovu:
„Bože, ne vrati nas poražene bez obraza i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja.“
Njegovim odredima prilaze i Bošnjaci iz Istočne Bosne, tako da uvećana vojska dolazi u Sarajevo 4. augusta 1878. gdje biva dočekana sa dobrodošlicom. Nakon kraćeg boravka u Sarajevu, Mehmed Šemsikadić predvodi nekoliko hiljada vojnika u Tuzlu, gdje dolazi 8. avgusta i nakon dva dana žestokih borbi uspijeva odbraniti Tuzlu. Zaposjeda obje strane rijeke Spreče, ugrožava neprijateljsku bazu u Doboju, a u jednoj od tamošnjih teških bitaka ranjava i austrijskog podmaršala Šmigoca.
Odgojen u starobosanskom duhu da se sa neprijateljem nema šta pregovarati dok gazi zemljom, sarajevskim agama poručuje sljedeće: „Čujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Švabu dobro dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. No, čujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nevjeru učinite, žive ću vas sve odrati!“
Padom Sarajeva 19. avgusta 1878. Mehmed Šemsikadić se povlači u Sandžak da izbjegne opkoljavanje. Tamo nastavlja sa svojim aktivnostima protiv Austrijanaca. Izložen pritiscima, na poziv sultana Abdul-Hamida II, seli se u Tursku gdje biva proglašen specijalnim musafirom.
Epilog:
Bošnjaci ostavljeni bez zaštite, na milost i nemilost onima koji im ni do tada nisu mislili dobro. Sandžak odvojen od Bosne.
Muftija Šemsikadić, uz sve “počasti počiva u miru”, u haremu Sultan Fatih džamije, u Istanbulu, u Turskoj!
1912.godina
Turska naposljetku morala otići sa Balkana. Samim tim i iz Sandžaka, kojeg je izdvojila iz Bosne. “Zli jezici” govore da su zato dobili i novčanu protuuslugu.
Epilog:
Od 1912 do 1996 nizali su se dani, mjeseci, godine, decenije… koje su bile, što bi narod kazao, kao preslikane. Svaka naredna je neverovatno sličila onoj prethodnoj.
1912. godine srpska i crnogorska vojska su okupirale Sandžak. Kod isticanja ratnih ciljeva, kralj Nikola je prvenstveno isticao “oslobođenje Zete i zemlje Nemanjića” i “osvetu Kosova”. Isto to je izgovorio ratni zločinac Ratko Mladić pred sam početak genocida u Srebrenici!
Iste godine se desio genocid i pokrštavanje Bošnjaka Plava i Gusinja. Blizu hiljadu ubijenih i preko 13 hiljada nasilno pokrštenih Bošnjaka-muslimana.
1919. godine u Memorandumu sandžačkih Bošnjaka, predsjedniku Vlade Kraljevine SHS, Ljubi Davidoviću, izmedju ostalog je stajalo da je od stvaranja Kraljevine, u Južnom Sandžaku, opljačkano 194 sela i ubijeno 1300 Bošnjaka.
1921. godine, Kosta Pećanac, u svom krvavom pohodu po Sandžaku, u Brodarevu je ubio 20 uglednih Bošnjaka na čelu sa imamom brodarevske džamije Ibrahim ef. Pačarizom.
11. jula 1922. godine (tačno 73 godine prije početka genocida u Srebrenici) regularna vojska Kraljevine Jugoslavije, pod zapovjedništvom Koste Pećanca ubila je u selu Starčeviće kod Tutina, 31 Bošnjaka, gotovo svi iz porodice Rizvanović. Najmladjoj žrtvi njeni roditelji nisu stigli ni ime nadjenuti.
1924. godina – Genocid u Šahovićima
Bošnjacima Sandžaka se desilo nešto što se nikome na svijetu nije desilo. 48 sahata, u novembru 1924. godine su bili izuzeti iz zakona. Data je zvanična dozvola da se u tom periodu mogu ubijati Bošnjaci, a da se zato krivično ne odgovora. Ubijeno je preko 600 Bošnjaka. U Novom Pazaru gdje živim, prvi komšija mi je Šahović. Prezime je uzeo po mjestu odakle su oni Bošnjaci koji su Božjom voljom preživjeli, do zadnjeg protjerani. On danas živi na relacijI Novi Pazar – Ofenbah i uspješan je biznismen.
Nakon zločina, u izvjestaju – predstavci poslatom Kralju Aleksandru od delegata opštine Šahovići i Pavino Polje – piše sledeće: “Nekim su ( kao Ibru Hasanoviću-starcu od 80 godina ) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili; nekima su ( kao Zeću Hadžoviću ) živima jezik čupali; neke ( kao Naja Hodžića beba ) ni u majčinom krilu nijesu štedjeli; neke su (kao
Šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali; neke su, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića) na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom nožem poklali; Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti kad je ovaj to odbio, odveli ga i kao metu gadjali iz puške. Živim čudom je ranjen preživeo, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedok kako bi pričao o snazi, pravde i zakonitosti u našoj državi”.
U svojoj knjizi “BESUDNA ZEMLJA”, Milovan Djilas opisao je ovaj pokolj u kojemu je učestvovao i njegov otac, Nikola Djilas.
Djilas piše:” Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918 godine, bila je prema ovome dječija igra…”
Dalje nastavlja sjećanje svog oca :” Nakon što su taoci u Šahovicima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela, Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prerezao im žile na nogama. Tako se radi volovima, nakom što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca pronalazili komade šećera natopljene krvlju koje su kasnije jeli. Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklata … Muslimanskim svještenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su grupu ljudi za plast i zapalili. Neki su kasnije pričali da je plamen iz zapaljenih tijela bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio jagnje. Oni su imali namjeru da ga streljaju i zapale kuću, ali oguljeno jagnje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom, pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo, jer, čak, ni pseto neće turskog mesa.
Ako čovjek hladno pomisli, može da izgleda da nije ni bitno na koji način ljudi budu ubijani, i šta se posle toga dogadja sa njihovim tijelima. Ali nije tako.Upravo činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica.
U ovoj zemlji ubistvo nije ništa zastrašujuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome, pobudili su otpor i jednodušnu osudu iako se radilo o muslimanima … Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani bili oni koji su ubili Boška Boškovića, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka”.
2011. godine, bivši pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava, Petar Antić, na pitanje zašto se u slučaju konstituisanja BNV-a nije primjenio važeći zakon R Srbije koji reguliše tu materiju, hladnokrvno odgovorio da su Bošnjaci “specifični”.
2012. godine ministar pravde R Srbije, Selaković, na pitanje kako namjerava država da riješi problem oko BNV-a, hladnokrvno odgovara izborima 2014. godine. Ništa strašno! Bošnjacima nije prvi put da se na njih, njihovo pravo na život, na pravo da imaju ista prava kao i ostali, ne odnose zakoni!
Limska dolina 1942-43. godina
Pismo Pavla Djurišića Draži Mihajloviću, u kojem ga obavještava da je u tom krvavom pohodu ubijeno 1200 vojno sposobnih Bošnjaka, i 8 000 staraca. žena i djece, najbolja je potvrda namjere četničkog pokreta i plana uništenja i uklanjanja Bošnjaka sa prostora Sandžaka.
U pismu komandanta četničko-ozrenskog korpusa, kapetana I klase Miloša Jovanovića upućenom komandantu vojno-četničkog odreda Golubu Mitroviću sredinom februara 1943. godine, jasno je prezentirana ideološka pozadina četničkih akcija u Sandžaku i istočnoj Bosni:” Sjetite se velike borbe za oslobodjenje pod vodjstvom velikog vožda Karadjordja. Srbija je bila puna Turaka (Bošnjaka). U Beogradu i ostalim srpskim varošima strčile su muslimanske munjare a pred džamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada Muslimana bilo je tada preplavilo našu otadžbinu. A prodjite danas kroz Srbiju. Nigdje nećete naći ni njihova groba niti jedan šiljak(nisan)…To je nabolji dokaz i najbolje jemstvo da ćemo uspjeti u ovoj današnjoj svetoj borbi i da ćemo istrijebiti Turke iz ovih naših zemalja. Niti jedan Musliman medju nama neće ostati, muslimanski živalj treba jednim dijelom likvidirati, raseliti ili prevesti na pravoslavlje.“ U istom pismu se na jednom mjestu govori i o pokoljima u istočnoj Bosni:”Vi ste sigurno čuli za naše najnovije velike uspjehe naših boraca oko Foče, Čajniča i Višegrada pod vodjstvom samog ministra. Tamo sada više nema niti jednog muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”
I pored navedenih činjenica Skupština Srbije je, uz pomoć pojedinih bošnjačkih političara, 2004. godine usvojila je zakon kojim se četnici izjednačavaju sa pravima partizana što je bio uvod u proces rehabilitacije koji je omogućen 2011. godine, Zakonom o rehabilitaciji.
20. novembar 1943. godine značio je tračak nade za Bošnjake Sandžaka kroz osnivanje ZAVNOS-a, koja je ozbiljno dovedena u pitanje krvavom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša. 29. marta 1945. godine očekivanja Bošnjaka Sandžaka da će živjeti ravnopravno u SFRJ-u okončana su ukidanjem partizanske autonomije.
„Oslobodjenje“ ili nastavak etničkog čišćenja
I pored činjenice da Bošnjaci aktivno sudjeluju u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, da je Sandžak najsigurnija baza partizanima, do te mjere da 1943.godine Josip Broz Tito ozbiljno razmišlja da sjedište predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi rade na ukidanju autonomije Sandžaka. Put ka tom cilju trasiran je surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. marta 1945. godine formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci, nakon ulaska komunista u Novi Pazar, počinju masovne likvidacije bošnjačkih prvaka i elite, koje traju od 28. novembra 1944. godine pa sve do početka 1946.
Omer Turković, u knjizi Pazarski šehidi, piše o tajnom sastanku vrha partizanske vlasti u Novom Pazaru, neposredno pred početak likvidacija: Sastanak je otvorio Voja Leković riječima: „Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da bi ste me bolje razumeli,“ – nastavio je Leković – „reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu…Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je nikako… Da bi smo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata.“… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet; gde su padale savezničke bombe.“
Isti autor navodi da je na Hadžetu ubijeno 1639 ljudi, mada ostavlja mogućnost da je ta cifra vjerovatno veća, preko 2000, jer je bilo i drugih lokacija, manjih, na kojima su također vršena strijeljanja.
Muhamed Abdagić, poznati sandžački intelektualac i disident, učesnik NOP-a, govori o specifičnostima ovog zločina i počiniocima: Samo u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, nakon rata, četnički „partizani“ su streljali preko 500 najuglednijih Muslimana – trgovaca. Oko Novog Pazara postoje mnoga strelišta, što je neoprostivo. Ja sam bio mišljenja da se četnički „partizani“ odvoje u posebnu jedinicu kojom bi rukovodio i komandovao neki dokazani idejni partijski komesar. Šta se desilo? U startu je progovorio nacionalni, idejni, pa i vjerski revanšizam. Ostali smo „preko noći“ bez najuglednijih ljudi iz našeg Sandžaka. Među streljanim je bilo dosta intelektualaca.
Montirani procesi i policijske torture
1925, 1946, 1953, 1955, 1993. godine sprovodjeni su gotovo identični montirani policijski procesi protiv Bošnjaka zbog navodnog nelegalnog posjedovanja oružja. Mnogi od onih koji su prebijani umirali su od posledica batinjanja. Poslednji u nizu je rahmetli Mustafa Džigal iz sela Trijebine, kod Sjenice, koji je umro prošle godine. Nekolicina je izvršila i samoubojstva jer nisu mogli više podnositi torture.
Nakon svih ovih akcija na desetine hiljada sandžaklija je zauvijek napuštalo Sandžak i odlazilo put Bosne, Turske, zapadne Evrope, Amerike. Danas, prema proceni, u Sandžaku živi oko pola miliona, a u dijaspori oko 1.5 miliona.
Sandžak na putu agresije
Sandžak „zvanično“ nije bio obuhvaćen ratom koji buktio na prostoru bivše Jugoslavije. Naizled je bilo dobro. Suštinski je to garantovalo samo jedno: niti jedan zločin počinjen nad Bošnjacima Sandžaka nije bio istinski tretiran ni od strane domaćih niti medjunarodnih pravosudnih organa.
1992. godina – Otmica Bošnjaka iz autobusa u Sjeverinu.
1992. Kristalna noć u Pljevljima i zločini u Bukovici.
1993. Otmica Bošnjaka iz voza u stanici Štrpci.
Vojislav Šešelj, u Hagu, izmedju ostalog odgovara i za dogadjaje u Vojvodini. Hag nije našao za shodno da zločinca Milana Lukića, koji je osudjen na doživotnu kaznu za zločine u Višegradu, čak ni pita za njegove zločine u Sjeverinu i Štrpcima.
Nažalost, ni medjunarodno pravo se ne odnosi na Bošnjake Sandžaka, barem u ova dva teška slučaja ratnih zločina.
U rijetkim “mirnodopskim” intervalima, u predahu izmedju dva zla, Sandžak je ekonomski devastiran. Čak i danas, kada se Srbija hvali borbom protiv organizovanog kriminala, kriminal u Sandžaku je sastavni dio odnosa režima prema Bošnjacima. Iako skoro sve državne institucije glasno svjedoče o postojanju jakog uporišta organizovanog kriminala u Sandžaku, niko ništa ne preduzima kako bi se procesuirali odgovorni.
O ekonomskoj moći sandžačkog čovjeka “u sandžačkom stoljeću”, barem do 70-tih godina prošlog vijeka, ponajbolje svjedoči sljedeća ilisutracija:” Dok su se djeca u Beogradu sladila čokoladom, glavna poslastica sandžačkog djeteta je bila glavica crnog luka”.
Zaključak
Poslije ove kratke analize “sandžačkog stoljeća” iz ugla sandžačkog čovjeka nameće se logično pitanje, zar je išta vrijedno i humano ostalo na tom, tamo negdje Sandžaku.
Upravo je u tome značaj ove knjige koja je od onih koje se čitaju u jednom dahu. Ja sam svjedokom da je tako.
Autor knjige je kroz ovo pitko štivo ukazao na najvredniji resurs Sandžaka. Na nešto što mu niko nije mogao oduzeti, i kada bi izgledalo da je drugačije. To su njegovi ljudi i njihova ljubav prema rodnoj grudi i domovini. Sandžaku i Bosni. Njihova spremnost da nakon što su preživjeli kao uspješni pojedinci, postanu tim koji ruši sve prepreke na putu ka nečemu što se može iskazati kao:“ Normalan život dostojan čovjeka!“
Možda bi bilo previše subjektivno da o njima govorim ja, pa ću se zato poslužiti onim što ja kazao autor:
” Što se Sandžaka tiče, znati biografije petorice ljudi, historijskih ličnosti, haman da se kroz njih može spoznati cijela njihova moderna historija. To su Ali-paša Gusinjski, Mehmed Šemsikadić, pljevaljski muftija, Jusuf Mehonjić, Aćif efendija, Vladirmi Perić Valter i Rifat Burdžović. Oni predstavljaju jedno, zapravo ovo tek proteklo, sandžačko stoljeće. A to je stoljeće iskonske borbe za opstanak.
Kad sam sa muftijom Zukorlićem kao da sam sa muftijom Šemsikadićem(…) Nekad se toliko otisnemo u historiju iz ovog tjesnaca vremena u kojem su zbijeni Bošnjaci u Sandžaku, da sam bio spreman da Muftija, onako energično, kako govori na svojim tribinama, “pobode bajrak”, poput muftije pljevaljskog, na Mejdanu, i da krenemo nekud s njim…”
Muftija Zukorlić na kraju prošlog, ali ono što je najvažnije na početku novog, vjerujem boljeg sandžačkog stoljeća je “pobo bajrak” i to “Bajrak slobode”. Kao neko ko se može pohvaliti da je njegov učenik, sljedbenik i saradnik, pred Bogom i Vama svjedočim o čistoti tog Bajraka!
Ako bi od mene tražili da u jednoj riječi dam odgovor zašto baš muftija Zukorlić, rekao bih Vam zbog onog najvažnijeg, Čovjek – riječ!
Možda bi neka druga knjiga, koju će neko napisati, mogla nositi naslov: Autonomija Bošnjaka: od Husein kapetana Gradašćevića do akademika Mustafe Cerića!
Husein kapetan Gradašćević „pobo je bajrak“ jedinstva, slobode i autonomije Bošnjaka Bosne i Sandžaka 1832. godine. Akademik Cerić „podigao je bajrak Husein kapetana kojeg su mu na Romaniji izbili iz ruke“. Nisu Husein kapetana na putu slobode Bošnjaka mogli zaustaviti ni Srbi, ni Hrvati, niti Turci, zaustavili su ga Ali beg Rizvanbegović i Smail aga Čengić pod izgovorom da brane interese Sultana! Nisu odbranili „interes“ Sultana, ali jesu koštali Bošnjake slobode. Smail agu Čengića su, i pored „bliskih“ veza sa „slavenskom braćom“, Drbnjaci na prevaru ubili, a njegovu glavu „ponijeli vladiki Njegošu na dar“. Nije čudo što su danas najveći protivnici bošnjačke slobode upravo pojedini Bošnjaci, koje njihovi mentori uvjeravaju da je sudbina Smail age Čengića bio „izolovani incident“. Ne lipši, magarče…!
prof.dr. Admir Muratović
