Golgeter iz drugog plana

0
Ivan Babić, fudbaler

Kada biste u ovom trenutku od navijača Novog Pazara tražili da se izjasne o trojici najboljih igrača njihovog tima u ovom prvenstvu, skoro sigurno više od 90 odsto bi na tu mini listu stavilo ime stasitog momka iz Novog Sela kod Vrnjačke Banje Ivana Babića. Ovaj 29- godišnji komandant odbrane ekipe koja zauzima treće mjesto u Prvoj ligi, bez obzira što je imao visok rejting u fudbalskim krugovima, po dolasku u Novi Pazar nije smatran za prvorazredno pojačanje.

Mnogo više se u to vreme govorilo i pisalo o Matiću, Grkajcu, Vukojičiću i Vujoviću. Posle devet mjeseci, koliko je Babić stanovnik Novog Pazara, najvjerniji navijači na njega gledaju kao da je u ovom gradu i klubu čitavu vječnost. Izgaranjem do fanatizma na svakoj utakmici, Babić je već u ovom trenutku postao fudbaler koga će se ljubitelji fudbala u svakoj prilici i u bilo koje doba rado sjetiti. To što igra na mjestu posljednjeg igrača odbrane nije mu smetalo da tri puta u ovom prvenstvu pošalje loptu iza leđa protivničkim golmanima. U tom elementu fudbalske igre ispred njega su samo klasični napadači Đalac i Kecap, koji su postigli pet, odnosno dva gola više od Babe ili Bakera, kako ga oslovljavaju navijači i prijatelji. Dva od ta tri gola su bili i golovi odluke. Njima je Novi Pazar došao do četiri ogromna boda. U Zemunu i nedavno u Sremskoj Mitrovici pronašao je put lopti do mreže u posljednjih pet minuta utakmice. Zanimljivo je da je u sva tri slučaju, pored toga što mu je jedan od najjačih fudbalskih aduta igra glavom, golove postizao nogom. Po ljepoti izdvaja se gol iz voleja, kojim je pre četrnaest dana savladao golmana Sinđelića Zdravkovića. Da sve bude čudnije u dresu Novog Pazara postigao je isto onoliko prvenstvenih golova koliko i u dosadašnjoj karijeri. Tako je centarhalf spletom okolnosti postao centarfor iz potaje. Pre Novog Pazara igrao je za Kraljevo Hajduk, Borac iz Čačka, Napredak, Partizan, Obilić, Rad, Bežaniju i jedno kratko vijreme za ukrajinskog prvoligaša, ekipu Obolona.

Posle remija u susretu sa Proleterom došlo je do zastoja na putu Novog Pazara ka Superligi. Srećom ekipa se za rekordno kratko vrijeme konsolidovala. Koliko je u ovom trenutku realno da se na kraju domognete prvog ili drugog mjesta na tabeli?

– Utakmicu sa Proleterom neću zaboraviti dok sam živ. Da smo, kao što nismo, došli do tri boda ubijeđen sam da bi u nekom foto finišu stigli i prestigli BASK. Kažem BASK zato što Beograđani u nastavku prvenstva imaju znatno teži raspored od nas i Radničkog. Mada je, po mnogima realnije, dostići Radnički za kojim zaostajemo četiri boda. I dalje tvrdim da imamo najbolji tim u ligi. Na našoj strani je i ogromno iskustvo. Međutim, ne poznajem ekipu kojoj ne može da se dogodi slab dan. Mislim da se neki novi Proleter više ne može dogoditi, ali može Niš. Kada bismo igrali kao što je to bilo protiv Sinđelića, ne vidim ekipu koja bi mogla da nam parira. Treba znati da je još mnogo bodova u igri. Nada posljednja umire.

Šta mislite zašto Novi Pazar ne igra i na ostalim utakmicama kao što je to bilo na stadionu ŽFK „Mašinac“?

– Razlog je samo jedan, nijednu utakmicu ovog proljeća nismo odigrali u istom sastavu. Zbog povreda i kartona primorani smo da na svakoj utakmici igramo u drugačijoj postavi u odnosu na prethodnu. Na utakmici sa Novosađanima nedostajao nam je „požuteli“ kapiten Lotinac, pre toga Delibašić se dugo oporavljao od povrede. Da ne govorim da se Pejović tek nedavno priključio ekipi, i da Đorđević još nije sanirao povredu koju dugo vuče.

Navijači i dalje veruju da ima dovoljno vremena da se izgubljeno nadoknadi?

– Oni su posebna priča. Igrao sam mnogo utakmica pred velikim brojem gledalaca. Uvijek ću se sjećati megdana Napretka, čije sam boje tada branio, i Partizana. Utakmicu u Kruševcu pratilo je više od 10.000 duša. Pamtim to frenetično navijanje. E, u Novom Pazaru je ne samo frenetično, nego i fanatično i fantastično. I sve to na mečevima sa ekipama pedigrea koji nije ni prići Partizanovom. Mogu samo da zamislim kakva bi atmosfera vladala na tribinama kada bi ovdje gostovali Zvezda i Partizan. Biće velika šteta, pre svega, zbog te publike ako se već ove godine ne „uselimo“ u Superligu.

Kao fudbaler Napretka imali ste iskustvo igranja u Novom Pazaru?

– Rezultatski mi ta utakmica nije ostala u prijatnom sjećanju, ali u svakom drugom smislu jeste. Bilo je to u Kup-u, Pazar je pobijedio 1:0.

Današnji trener Novog Pazara Mladen Dodić jedno vreme bio vam je trener i u Napretku?

– I ne samo da mi je bio trener. Kada sam došao u Napredak on je još bio prvotimac. Tokom jednih priprema bili smo i cimeri. Ako ga budem hvalio ispašće da mu se dodvoravam. Reći ću samo to, jedan odličan fudbaler uspeo je da postane isto takav trener. Bio sam u Napretku kada je 2003. godine preuzeo ekipu šest kola pre kraja prvenstva u našoj elitnoj ligi. Nalazili smo se prikovani za dno tabele i nismo imali ni teoretske šanse da se spasimo ispadanja. Ipak, do kraja prvenstva uspeli smo da ubilježimo tri vrlo važne pobijede, protiv Koma, Hajduka iz Kule i Partizana. Već tada je bilo jasno da će uspeti kao trener.

Igre u Napretku učinile su da postanete interesantni drugim klubovima?

– U to vrijeme Napredak je igrao nestabilno. Smenjivalo se igranje u tadašnjoj Prvoj i Drugoj ligi. Igrali smo i kvalifikacije za Kup UEFA. Da nije bilo Napretka, ne bi bilo ni kasnijeg prelaska u Partizan.

Da se još jedan trenutak zadržimo na Napretku. Bili ste učesnik jednog od najvećih, ako ne i najvećeg, uspjeha u historiji kruševačkog fudbala?

– Da. Bilo je to finale Kupa 2000. godine. Igrali smo sa Zvezdom na Marakani. Izgubili smo 4:0. Uvijek ću pamtiti 55. minut te utakmice, kada sam dobio priliku da zaigram. Eto, mogu da se pohvalim da u svojoj fudbalskoj biografiji imam i nastup na jednoj tako važnoj utakmici.

I ne samo na njoj. Sa Napretkom ste igrali i kvalifikacije za Kup UEFA?

– U prvom kolu izbacili smo estonski Tulevik. Zaustavljeni smo već u drugom, od u tom trenutku boljeg protivnika. Posle 0:0 u Kruševcu doživjeli smo debakl na Kritu od Ofi-ja 6:0. U Grčkoj sam ušao u igru u 52. minutu.

Onda je došao Partizan?

– Među crno-bele dolazim onda kada tim predvodi trener Vladimir Vermezović. Nisam se kod njega mnogo naigrao. Dobro je da mi od tada karijera nije krenula stranputicom. Šetao me je Vermezović od jedne do druge pozicije. Odigram jednu utakmicu kao štoper, a već na sljedećoj sam desni bek. I to nije sve, nekoliko dana kasnije igram lijevog beka. Sve se to dešavalo za vrijeme priprema ekipe pred početak prvenstva. Nema tog fudbalera koji bi u takvoj situaciji zadržao samopouzdanje. Naravno, konkurencija u Partizanu jeste bila reprezentativna, ali nisam se nijednog trenutka uplašio. Odbranu tog tima činili su jedan Bata Mirković, ali i Bajić, Đorđević, Rnić, Emeghara, Jeremić.

Zanimljivo je i da je vaš tast poznato fudbalsko ime?

– To je Nebojša Karamarković. Interesantno da je i on tokom čitavog igračkog vijeka igrao na poziciji na kojoj igram i ja. Bio je deo čuvene generacije Napretka, koju ja naravno ne pamtim, s kojom je 1975. godine ušao u tadašnju Prvu saveznu ligu. Pored njega u timu su bili još i golman Simović, Radovanović, Rajković, Jakovljević, Jeftić, Škoro.

Imali ste direktne duele na terenu sa nekim od najboljih napadača u zemlji. Ko se nije naigrao pored Babića i ko je bio najnezgodniji za čuvanje?

– Ne mogu da kažem da se nisu naigrali, ali mogu da se pohvalim da sam lako izlazio na kraj sa Kleom i nekadašnjim neugodnim napadačem Partizana Bečanovićem. Tu ću da zastanem, da ne ispadne da se neumereno hvalim. Kada je riječ o onima koji su bili neugodni kao rivali izdvojio bih bivšeg napadača OFK Beograda i Crvene zvijezde Nenada Jestrovića, kao i neuhvatljivog Vranjanca Dejana Osmanovića. Kada govorim o igri prilikom prekida prosto je neverovatno koliko je u tim situacijama bio jak nekadašnji zvijezdaš Kastiljo. Pomenuo bih da je u tom dijelu igre sjajan i Krstajić, koga smatram za trenutno najboljeg fudbalera u našoj zemlji na poziciji posljednjeg igrača odbrane.

Pobjede nad Teleoptikom i Big bulom, kao i neuspjeh Radničkog u Nišu učinili su da se drama na vrhu tabele nastavi?

– Mojoj sreći ne bi bilo kraja kad bismo zajedno sa navijačima slavili u junu. Brzo smo preboljeli Proleter i u Zemunu pokazali koliko smo jak kolektiv. Malo smo usporili na putu do cilja. Nadam se da će i drugi posrtati. Eto, Radnički je poklekao kada je to malo ko očekivao. Vjerujem i da seriji BASK-a mora doći kraj. U igri smo i dalje. Ništa nije nemoguće.

Izvor: Danas.rs


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.