GENOCID – međunarodno krivično djelo

2
54

“sandžak” – Izraz genocid prvi put je upotrijebio poljski Jevrej, advokat Rafael Lemkin 1943. godine. Motiv upotrebe ovog izraza bili su zločini nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ovaj izraz nastao je iz dvije riječi: gr. genos – rod, pleme i lat. occidare – uništavati. Spomenuti advokat je spojio ove dvije riječi i napravio termin genocid.

U Generalnoj skupštini OUN genocid se prvi put spominje prilikom formulacije Nimberških principa 1946. godine, a preciznije je definiran u smislu fizičkog i biološkog istrjebljenja Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju genocida 1948. godine. Tada je genocid proglašen međunarodnim zločinom. Pored Konvencije o genocidu, veoma veliki doprinos u definiranju i pravnom oblikovanju pojma genocida dali su i sljedeći dokumenti: četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihova dva dopunska protokola, Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Statut Međunarodnog  krivičnog suda u Rimu, te niz drugih dokumenata na međunarodnom i nacionalnom nivou.

Prema Konvenciji o genocidu, genocid predstavlja preduzimanje izvjesnih radnji u toku mira ili rata, s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelom, nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe. Radnje kojima se čini genocid su: a) ubijanje članova određene grupe; b) nanošenje teških tjelesnih ili mentalnih oštećenja pripadnika grupe; c) organizirano nametanje uvjeta života grupi s ciljem da izazovu njeno fizičko uništenje u cijelosti ili djelimično; d) nametanje mjera usmjerenih da spriječe rađanje unutar grupe; e) nasilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu. Genocid uključuje i prešutkivanje o izvođenju genocida, direktno i javno stimuliranje u pravcu izvođenja genocida, pokušaj izvođenja genocida i saučesništvo u genocidu.

Iz definicije se vidi da se ovo krivično djelo može izvršiti i u toku rata i u miru. Genocid se najčešće spominje samo kada je izvršen u toku rata, jer predstavlja ratni zločin, međunarodna javnost je upoznatija s tim brutalnim krivičnim djelom, i pridaje mu se više pažnje. Dok se genocid u miru nerijetko zanemaruje i ne pridaje mu se veliki značaj. Takav odnos prema genocidu izvršenom u miru je izuzetno loš, i dovodi do motiviranja izvršioca, a prođu nekažnjeni da izvrše totalni genocid u toku rata, odnosno ratni zločin, ili da nastave s daljim vršenjem genocida u miru.
Pitanje genocida je jedno od osjetljivijih pitanja u pravnoj i naučnoj teoriji. Iako je sasvim jasno šta se pod genocidom podrazumijeva i kojim se radnjama vrši ovo međunarodno krivično djelo, ipak postoje određeni problemi prilikom kvalifikacije istog. Poseban problem se javlja kada u pravnoj proceduri treba utvrditi postojanje namjere za izvršenje takvog oblika zločina. Naime, da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida zahtjeva se, pored izvršene radnje, postojanje namjere za izvršenje genocida. Za ovo krivično djelo potrebno je da postoji namjera za potpuno ili djelimično uništenje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.

Da bi se dokazala krivična odgovornost učinioca ovog krivičnog djela, neophodno je utvrditi postojanje direktnog umišljaja, s obzirom da se radi o, tvz., namjernom krivičnom djelu. Postojanje direktnog umišljaja može se utvrditi na osnovu toga što je učinilac, prije preduzimanja neke od radnji izvršenja krivičnih djela, verbalno izražavao namjeru ili izdao  naređenje da se potpuno ili djelimično uništi neka od zaštićenih grupa. Namjeru je moguće dokazivati i na druge načine, ali dosta teško. Namjera, kao veoma bitan dio ovog krivičnog djela, predstavlja kamen spoticanja za one koji ga žele dokazati, ili one nad kojim je ono izvršeno. Znajući da je namjera psihički akt koji se može manifestirati u spoljnjem svijetu na različite načine, teško je utvrditi da li su jedno lice, grupa ili, pak, država imali genocidnu namjeru, odnosno namjeru da izvrše popuno ili djelimično uništenje određene nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe. Često je ta namjera prekrivena nekom materijaliziranom radnjom koja ne može navesti sud da se u postupku rukovodi idejom da se je zaista želio izvršiti genocid. U tom smislu, na ovakav način definirano ovo krivično djelo ima i izuzetnu mahanu, koju zločinci često koriste u odbrani.

Kada se govori o broju žrtava, treba napomenuti da određenje zločina genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela. Ali, sudska praksa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i tribunala za Ruandu odredila je da u slučaju namjere uništenja djela grupe taj dio mora sadržavati kvantitativno bitan dio te grupe. Međutim, postoje izvjesni pravni teoretičari koji smatraju da krivično djelo genocida može postojavati iako se ne desi masovno ubistvo i istrebljenje, već da je dovoljno da se izvrše radnje genocida na jednom osobom s namjerom velikog plana, potpunog ili djelimičnog uništenja određene nacionalne, etničke, rasne i vjerske skupine. Ovo stanovište je bolje od ostalih, jer djeluje preventivno na one koji imaju namjeru izvršiti genocid i nedozvoljava da dođe do velikih žrtava da bi se neko sjetio kazati desio se genocid.

Bitna odlika ovog krivičnog djela, koja ide naročito u prilog pripadnicima one nacijonalne etničke, rasne i vjerske grupe nad kojima je izvršen genocid, jeste da krivično gonjenje i izvršenje kazne za genocid nikada ne zastarijevaju. To znači da pripadnici grupe nad kojom je izvršen genocid mogu pokrenuti postupak u svako doba i da uvijek nad počiniteljima genocida mogu tražiti izvršenje kazne koja im je izrečena. To je savim logično jer se muke, patnje, i boli grupe nad kojom je izvršen genocid nikada ne mogu zaboraviti.

Izuzetno važno pitanje je ko snosi odovornost za izvršeni genocid, da li je to država koja je vodila kroz različite projekte genocidnu politiku ili pojedinci izvršioci genocida. Općenito, kada su u pitanju  međunarodni zločini, pa i genocidi, postavlja se pitanje dualiteta međunarodne odgovornosti države i pojedinaca. Sudska praksa dosad nije bila konzistentna po ovom pitanju. Razlog tome je najčešće nepraćenje svih normi iz adekvatnih konvencija, statuta i drugih dokumenata, ali i jak utjecaj izvršioca genocida da i na taj način otežaju dokazivanje i pitanje odgovornosti za ovo krivično djelo. Stoga je veoma teško odvojiti odgovornost države i pojedinca. Međunarodni krivični sudovi su ovlašćeni da kažnjavaju pojedince, učinioce zločina u njihovoj nadležnosti, s tim da se ne upuštaju u procjenu odgovornosti država. Međunarodni sud pravde u Hagu nadležan je procjenjivati odgovornost država potpisnica Konvencije iz 1948. godine.

Pored toga što za krivično djelo genocida sude Međunarodni krivični sudovi i Međunarodni sud pravde u Hagu, sude i nacionalni sudovi država koje u svojem pozitivnom pravnom zakonodavstvu daju pravne okvire ovog krivičnog djela. U nacionalnom zakonodavstvu Srbije ovo krivično djelo je unijeto u Krivični zakonik još 1951. godine, a postoji i u važećem Krivičnom zakoniku iz 2006. godine u članu 370.  Krivično djelo genocida zastupljeno je i u Krivičnom zakonu BIH u čalnu 171. Međutim, sudske prakse Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, kao i drugih zemalja regiona, potpuno su siromašne po pitanju ovog krivičnog djela, iako bi mogle imati bogatu praksu da su efikasniji i bolji rad pravosudnih institucija, stabilnija politička situacija i svijest žrtava genocida.

Zemlje koje sadrže krivično djelo genocida u krivičnim zakonodavstvima preuzele su definiciju i bitna obilježija ovog krivičnog djela iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.

Iako se genocid smatra najtježijim međunaronim krivičnim djelom, pa i krivičnim djelom uopće, do danas Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida nije ratificirao veliki broj zemalja, svega 116 zemalja, što donekle dovodi u sumnju tvrdnje da je ovo međunarodno krivično djelo postalo neosporno u smislu univerzalnosti u međunarodnoj zajednici. Ova činjenica, kao i neke koje se tiču samog definiranja i dokazivanja zločina genocida kao krivičnog djela, navodi nas da budemo bojazni da države i pojedinci u budućnosti neće vršiti ovo krivično djelo.

Autor: Rejhan R. Kurtović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. 3500 HILJADA SRBA JE UBIJENO U OKOLINI SREBRENICE,NAJVISE ZENA I DECE,TO JE KLASICAN GENOCID,AKO JE GENOCID STRELJANJE MUSKARACA(MUSLIMANA),ONDA JE KLANJE ZENA I DECE(SRBA)ISTO TAKO GENOCID.U VASEM LISTU SE STVARA MRZNJA PREMA SRBIMA,KAKO SU MUSLIMANI U SRBIJI UGROZENI TO NIJE TACNO,U SRBIJI MANJINE IMAJU VECA PRAVA NEGO U DRUGIM EVROPSKIM DRZAVAMA.A OVE TENZIJE DIZE ZUKORLIC KOJI JE PLACENIK AMERICKE I IZRAELSKE OBAVESTAJNE SLUZBE, SCENARIO KOJI SE PRAVI JE INTERES AMERIKE I NATO-A,U BOSNI AMERICKA BAZA BUTMIR,NA KOSOVU BAZA BONDSTIL,NJIHOV CILJ JE ZAVADI PA VLADAJ,U SVETU IMA 800 000 AMERICKIH VOJNIKA VAN GRANICA AMERIKE,SADA OKUPIRAJU LIBIJU KAO DA BI SPASILI CIVILE A U STVARI CILJ JE NAFTA,ISTO KAO U IRAKU,DOKLE GOD AMERIKA BUDE IMALA VELIKI UTICAJ NA BALKANU NIKADA NECE BITI MIRNO.

  2. ” organizovano namjetanje uslova života grupi, s ciljem da se ona uništi”- to je vrsta genicoda, koji Beograd upravo sprovodi nad Bošnjacima u Sandžaku, putem stvaranja paralelnih institucija, neradom na polju putne infrastrukture, namernim privrednim zapostavljanjem…
    Sve te radnje jesu genocid.
    No sada, kada smo im pročitali taktiku, već smo se upola odbranili.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.