Florence Hartmann razotkrila Geoffreya Nicea: Skrivao je dokaze o genocidu nad Bošnjacima

0
17

BiH – Bivši tužilac Haškog tribunala Geoffrey Nice u posljednje vrijeme često se pojavljivo u dijelu bosanskohercegovačkih medija, prvenstveno Dnevnom Avazu, a zatim N1 televiziji, da bi osuo paljbu po Kabinetu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića.
Tvrdio je Nice da je nudio svoje stručne pravne usluge, ali da su one odbijene i da nije naišao na razumijevanje Izetbegovićeva Kabineta. Niceove optužbe tek su dio prljave propagande koje su mediji vodili u svrhu diskreditacije uloženih napora pravnog tima koji je bio zadužen za kreiranje aplikacije za Reviziju presude Međunarodnog suda pravde. Međutim, Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tužilaštva Haškog tribunala još je 2007. godine u tekstu za hrvatski Jutarnji list ustvrdila da je Nice bio direktno involviran u skrivanje dokaza po nalogu velikih svjetskih sila, piše magazin Stav. Također, Nice je opstruirao i otpuštao dijelove tima Haškog tribunala koji su podržavali optužnicu za genocid nad Bošnjacima. Možda je upravo svjedočenje Hartmann indicija da je postojala namjera da se Nice inflitrira u pravni tim i da iznutra vrši destrukciju kreiranja revizije. Što mu nije uspjelo preko Kabineta Bakira Izetbegovića, posljednjih dana pokušava raditi preko Dnevnog Avaza i N1 televizije. Tekst Florence Hartman iz 2007. prenosimo u cijelosti:

“Zbog povijesnih činjenica, važno je da je Geoffrey Nice dao svoje viđenje slučaja Milošević jer je zastupao Tužiteljstvo više od pet godina. U svojoj knjizi opisujem borbe koje je ICTY morao voditi – ne samo u mandatu Del Ponte nego od osnutka Tribunala – da bi ispunio svoj mandat unatoč teškim političkim okolnostima. Jedan od primjera je slučaj protiv Miloševića. Javnost će uskoro imati priliku pročitati knjigu u potpunosti. Zasad mogu samo naglasiti da nikad nisam napisala da je slučaj bio opstruiran i politiziran, kao što neki ljudi nastoje pogrešno interpretirati moju knjigu, nego da su neki specifični elementi slučaja bilo suočeni s ozbiljnim preprekama i opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana, iz Beograda, naravno, ali također od velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska), i uvijek su se odnosili na Miloševićevu upletenost u opsadu Sarajeva te vojnu operaciju i genocid u Srebrenici.

Ono što želim reći jest da je te otpore također zastupao Geoffrey Nice. On nije imao problema s ostatkom, ali bio je vrlo nesklon ovim dvjema točkama optužnice, ne samo u početku slučaja, što bi se moglo opravdati nedostatkom dodatnih dokaza koji u to vrijeme još nisu bili dostupni, nego tijekom cijelog slučaja, čak i kad su novi dokazi izbijali na vidjelo. Nisam ustanovila što su bili stvarni motivi gospodina Nicea. Ipak, ukazala sam na to da se protivio istim elementima koje su velike sile skrivale od Tribunala.

Gospodin Nice nije porekao da je blizak Foreign Officeu, a što se tiče njegovih veza s MI6 u prošlosti, to dolazi od njega samoga. Spomenula sam njegovu prošlost s MI6 u fusnoti, pozivajući se na intervju koji je Azem Vllasi dao sarajevskim Danima u svibnju 2007. godine. U tom intervjuu Azem Vllasi otkrio je da mu je Geoffrey Nice, kad je Tužiteljstvo pristupilo Vllasiju kao potencijalnom svjedoku protiv Miloševića, priznao da ga je MI6 poslao 1966. da prati brijunski plenum. Osobno sam 12. srpnja 2007. pri susretu s Azemom Vllasijem u Sarajevu provjerila je li to točno. Gospodin Vllasi rekao mi je isto što je rekao Senadu Pečaninu iz Dana. U svome pismu vašim novinama, Geoffrey Nice potvrdio je da se od početka protivio tome da Sarajevo i Srebrenica budu u optužnici protiv Miloševića jer nema dovoljno dokaza. Ali dodaje kako je “sudac potvrdio optužnicu”, zaboravljajući pritom da prema članku 19 Statuta Tribunala to znači da je sudac bio zadovoljan s time da je Tužiteljstvo utvrdilo “prima facie predmet”. Da sudac nije bio tako zadovoljan, odbacio bi taj dio optužnice. Međutim, posao je Tužiteljstva da nastavi skupljati dodatne dokaze kako bi ojačalo svoj predmet i rasprave unutar Tužiteljstva nisu bili samo uobičajene, nego potrebne.

Prepisala sam te rasprave u svojoj knjizi i Geoffrey Nice ih još nije komentirao. Upravo suprotno, jednostavno ih je ignorirao u svome pismu vašim novinama, kao što će se javnost uvjeriti kad knjiga “Mir i kazna” bude objavljena na hrvatskom jeziku.

Te rasprave, upotpunjene preciznim citatima izjava, pokazuju da su se Geoffrey Nice i ostali, ne samo u početku nego tijekom cijelog slučaja, zaista protivili uvrštenju genocida, Srebrenice i Sarajeva u optužnicu unatoč dokazima koji su pristizali i inzistiranju ne samo Carle Del Ponte nego također i drugih odvjetnika, istražitelja i stručnjaka. Mnogi od njegovih podređenih koji nisu dijelili njegov stav o odustajanju od Srebernice i Sarajeva u optužnici protiv Miloševića bili su optušteni ili gurnuti u stranu na njegov zahtjev. Uključujući starije odvjetnike!

Što se tiče dokumenata VSO-a, ključne stvari, Geoffrey Nice još jednom zavarava javnost, kao što je to radio u vašim novinama u travnju. Pojasnila sam taj dio u knjizi i to je vjerojatno razlog zašto preferira ponavljati iste nesuvislosti u Hrvatskoj, gdje moja knjiga još nije objavljena, umjesto da pošalje svoje komentare francuskim novinama.

Geoffrey Nice zaista se protivio zaštitnim mjerama u VSO dokumentima, ali ne samo riječju, nego i podnošenjem pravnog zahtjeva ili potezima prema Vijeću. Ti potezi bili su potpisani od glavne tužiteljice i podržani od svih starijih odvjetnika u tužiteljskom timu protiv Miloševića. Glavna tužiteljica u to je vrijeme bila, kao što svi znamo, Carla Del Ponte. Ponavljajući iste optužbe još jednom, Geoffrey Nice očito želi sakriti javnosti ulogu sudaca ICTY-ja u toj važnoj priči. Kao što znamo, samo sudac ili sudsko vijeće može odobriti zaštitne mjere nekoj državi. Tužiteljstvo čak nije ni pozvano da se usprotivi argumentima države za zaštitne mjere. Sve je to dokumentirano u knjizi “Mir i kazna”.

Od izlaska knjige donesena je nova odluka Žalbenog vijeća ICTY-ja koja Geoffreyju Niceu daje veću slobodu djelovanja da nastavi zavaravati javnost. Prošli tjedan, Žalbeno vijeće odlučilo je ne prihvatiti Del Pontin zahtjev da se javnosti objavi tajna odluka Žalbenog vijeća koja se tiče dokumenata VSO-a.

Čitatelji se možda ne sjećaju da je, nakon “polemike” o tome tko je prihvatio zaštitne mjere na dokumentima VSO-a inicirane Niceovim pismom Jutarnjem listu proteklog travnja, Del Ponte tražila da se, u svrhu transparentnosti procesa odlučivanja, javno objavi odluka Žalbenog vijeća. Ali prije nekoliko dana suci su to odbili i odlučili da istina o tome tko je i temeljem čega odlučio da se zaštitne mjere dopuste Beogradu ostane daleko od očiju javnosti.

Kao član Neposrednog ureda glavne tužiteljice, također sam imala ulogu savjetnika. Sviđalo se to Geoffreyju Niceu ili ne, među moje dnevne dužnosti spadala je i ta da sam stručnjak za Balkan, regiju koju sam pratila na dnevnoj bazi od 1987. godine.

Nakon što opširno opisujem kako je Geoffrey Nice tijekom cijelog postupka tražio povlačenje najteže od svih optužbi – one za genocid – u svojoj knjizi spominjem da je u ožujku 2004., kad su Amici Curae podnijeli svoje pismo vezano uz 98bis, Geoffrey Nice počeo govoriti svome timu i Del Ponteovoj da se želi složiti sa zahtjevom Amici Curae i odbaciti sve optužbe za genocid. Suočen s protivljenjem nekoliko odvjetnika dodijeljenih timu, izjavio je da će se barem izjasniti o “kompliciranosti genocida”. Nakon nekoliko tjedana, zahvaljujući specijalistima za genocid, od kojih su mnogi radili na ICTR u Arushi (sud za Ruandu, op.p.) prije nego što su se pridružili ICTY-ju u Haagu, Tužiteljstvo se izjasnilo da je riječ o genocidu i postiglo da se u 98bis preliminarnoj procjeni protiv Miloševića potvrdi najteža od svih optužbi. Sve je to do detalja dokumentirano u knjizi. Ne radi se o tvrdnjama nego o dokazima koje bi Nice, ako želi, trebao pobijati u Francuskoj ili čak i na sudu, umjesto u novinama u zemlji u kojoj knjiga još nije objavljena.

Što se tiče britanske politike koji sam propustila definirati, želim dodati sljedeće. Spriječivši pristup dokazima vezanima uz ulogu srpskog vodstva u vrijeme ili netom prije genocida u Srebrenici, SAD, Velika Britanija i Francuska prihvatile su politiku koja je precizno definirana u mojoj knjizi i o kojoj su mediji u velikoj mjeri izvještavali. A to je da minimaliziraju ili negiraju Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu jer bi suradnja s Tribunalom (koja je obvezna za svaku državu, uključujući velike sile) također otkrila da su Washington, London i Pariz mogli unaprijed znati i stoga su mogli pokušati spriječiti što se dogodilo Srebrenici. A u isto vrijeme – i to je činjenica koju Geoffrey Nice ne može poreći – on je unutar Tužiteljstva osobno inzistirao na tome da masakr u Srebrenici nije bio predvidiv.

Geoffrey Nice nije još pročitao moju knjigu i ponovo je namjerno pogrešno interpretira. Napisala sam da je već 2000. bilo dokaza protiv Miloševića unutar Tužiteljstva i u javnosti. Kako bih inače ja mogla 1999. u knjizi “Milošević – dijagonala luđaka” pisati o Miloševićevoj kriminalnoj politici. U knjizi “Mir i kazna” pokazujem kako istraga nije bila pravilno vođena do 2000. unatoč ponavljanim instrukcijama Louise Arbour i Carle Del Ponte da se tom slučaju posveti više pažnje. Sve je to detaljizirano u knjizi i svatko će se moći uvjeriti u studenome.

Što se tiče “presretnutih razgovora između Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreničke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta”, odgovaram sljedeće. Geoffrey Nice vjerojatno govori zaista o presretnutim razgovorima između ključnih ljudi srebreničke drame, ali to se ne događa istovremeno sa srebreničkom dramom ili čak 1995. godine. Mogli biste s njime provjeriti i tražiti ga da bude precizniji. Jer presretnutni razgovori između srpskog vodstva koji su se događali istovremeno sa srebreničkom dramom ili u proljeće 1995. nisu “navodno u posjedu jednog od entiteta” (misli se na BH entitete?) nego u posjedu SAD-a koji je odbio dati pristup njima. Kako navodim u knjizi, neki dijelovi su dani od strane treće zemlje, ali što propuštam u knjizi jasno reći je da su “spavali” nekoliko godina u kutijama u Tužiteljstvu jer osoba koja ih je gledala nije prijavila da su potrebni za slučaj Milošević!

Napisala sam svoju knjigu na temelju dokaza, koji su dokumentirani. Ako ih Geoffrey Nice ili drugi žele dovesti u pitanje, trebali bi to učiniti jedan po jedan, umjesto da odgovaraju općim negiranjem pred javnosti koja još nema pristup knjizi. Pisala sam bez ikakve namjere da branim naslijeđe bilo kojih šefova, nego da branim borbu koju je međunarodna pravda morala i morat će voditi kako bi sačuvala svoju nezavisnost. Ne samo Del Ponte, nego i mnogi drugi, poput Louise Arbour ili Antonija Cassesea, vodili su te bitke koje opisujem u knjizi, ponekad uspješno, ponekad ne.

U knjizi sam odala priznanje trudu cijelog tima, uključujući i Geoffreya Nicea, da pribavi dodatne dokaze i one koje su najvažniji za slučaj. Ali bez obzira na nove krucijalne stavke, također sam objasnila kako se Geoffrey Nice borio da se Milošević osudi po mnogim točkama, dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za genocid u Srebrenici!”

Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haškog tribunala, autorica knjige “Mir i kazna”

Izvor: Stav


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Florence Hartmann razotkrila Geoffreya Nicea: Skrivao je dokaze o genocidu nad Bošnjacima


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.