Emigracija neće preživjeti SDA primitivizam

2

Sandžak – Prema informacijama iz prijateljskih krugova, Teufik Velagić je veoma bolestan čovjek. On je jedan od posljednjih živih bošnjačkih emigranata. Od njegovih savremenika živi su još dr. Nedžib Šaćirbegović i Besim Velić, koji žive u SAD. Oni su pripadali generaciji emigranata nakon komunističke diktature i progona. Postoje studije koje se njima bave, poput knjige dr. Imamovića, ali sasvim izvjesno ni ta generacija neće biti pravedno predstavljena budućem naraštaju. Jedini je, možda i najpoznatiji iz te generacije, Adil-beg Zulfikarpašić uspio ostaviti trajniju uspomenu, kroz Bošnjački institut.

Za razliku od ranijih masovnih egzodusa Bošnjaka, ova emigracija se sastojala pretežno od intelektualaca. Oni su se, skoro svi, iselili u zemlje zapadne demokratije. Pola stoljeća su proživjeli bez kontakata s domovinom. Stoga su u novim domovinama pokušavali nadomjestiti sve što su ostavili. Najčešće i najviše su radili na formiranju džemata i islamskih centara. Također su radili na afirmaciji bošnjačke kulturne baštine. Centri  u Cirihu, Beču, Minhenu, Čikagu, Torontu, Adelaidi vezuju se za nekog iz spomenute generacije. Jedna od prvih džamija u Australiji u Adelaidi, vezuje se za Ahmeda Skaku, koji je bio i prvi imam. Najbliža džamija Niagarinim vodopadima, nedaleko od Hamiltona, koja danas egzistira bez ijednog Bošnjaka u džematu, vakuf je Hasana Karačija. Džamija u Čikagu, jedan od većih islamskih centara u SAD-u, djelo je bošnjačkih emigranta, posebno Bećira Tanovića i Ćamil-ef. Avdića. Islamski centar u Beču vezuje se za Teufika Velagića. Postoji još mnoštvo primjera pregalaštva i djelovanja ove generacije. U jednom od najudaljenijih mjesta u Australiji, Brisbanu, nalaze se ulice, poput Esma aveni i sl., koje je imenovao jedan od bogatih Bošnjaka po imenima svojih kćerki.  Na njegovom imanju se nalazi jedan od najvećih stadiona u tom gradu.

Odlaskom velikana bošnjačkih emigranata koji su kao pojedinci imali veći utjecaj i moć od svih udruženja nastao vakum u kojem su isplivali mizerni mešetari bez ikakve realne važnosti i reference. Potpomgnuti pojedincima iz vrha SDA, radi “šake glasova”, samo zauzimaju prostor novim generacijama stasalim i obrazovanim u zapadnim zemljama.

Pošto sam osobno upoznao većinu ovih ljudi, mogao sam se uvjeriti u njihove životne značajke. Najčešće su živjeli samotničkim životom, kasno su zasnivali familije, većina ih nije imala djece. Možda su zbog toga sav imetak i djelovanje usmjeravali za opću (bošnjačku) korist. Stoga se tako mali broj njihove djece angažirao u politici nakon osnutka SDA, koja se i formirala u dijaspori, najviše zahvaljujući istaknutim pojedincima ove generacije. Najpoznatija dva imena koja su se politički angažirala u bosanskoj diplomatiji su Muhamed Šaćirbegović i Safet Ćatović. Obojica su, nažalost, završila karijere kroz afere i istrage. Dok se Safet Ćatović povukao tiho, nakon što mu se ime počelo spominjati u kontekstu kontakata s radikalnim islamističkim grupacijama, Muhamed Šaćirbegović je 2003. optužen za pronevjeru par miliona dolara, zbog čega mu je optužnica i danas aktualna. Priča o njima dvojici bit će tretirana kao neslavan kraj slavne generacije koja se pola stoljeća borila za domovinu i narod.
Ovoga ljeta su se u Sarajevu desila tri događaja koja se vezuju za život bošnjačkih iseljenika. Prvo je u vrijeme Sarajevo biznis foruma (SBF) potpisan nekakav protokol o saradnji između VKBI i nekoliko turskih udruženja  Bošnjaka. Predstavnici turskih udruženja su se hvalili kako su posljednjih godina podigli nivo organiziranosti Bošnjaka, tvrdeći da u Turskoj djeluje sedam takvih udruženja.  Od istaknutijih bošnjačkih emigranata iz, tzv., stare plejade na toj ceremoniji bili su Kemal Bajsak, počasni konzul BiH u Izmiru, i Adil Bošnjak, biznismen bošnjačkog porijekla koji živi u Saudijskoj Arabiji.

Zatim se u Sarajevu održao svojevrstan kongres na kojem je proglašen Svjetski savez za bošnjačku dijasporu. Za predsjednik je izabran dr. Muhamed Saračević. Niko od zvaničnih bošnjačkih predstavnika nije bio prisutan na tom vrlo ambiciozno nazvanom skupu. Osim Senad-ef Agića, ražalovanog imama iz Čikaga, niko od predstavnika IZ nije bio prisutan u Domu mladih, gdje se održavao skup.

Samo nekoliko dana poslije, jedna agencijska vijest je otkrila koliko je bošnjačka dijaspora podijeljena. Željko Komšić je, kao član Predsjedništva BiH, primio Harisa Alibašića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 (KBSA). KBSA je bila jedna od najsnažnijih i najagilnijih organizacija u dijaspori. Samo prije tri-četiri godine, na jednom skupu KBSA u Sijetlu, gostovali su dr. Cerić, dr. Silajdžić i Bakir Izetbegović. Poslije tog skupa, nastao je raskol, tako da danas u SAD i Kanadi djeluju dvije frakcije. Jednu predvodi dr. Muhamed Saračević, a drugu Haris Alibašić. Pored KBSA 2000, nešto oficijelnije, i to kao bosansko a ne samo bošnjačko udruženje, djelovao je Savez za dijasporu BiH. Niko zvanično ne zna šta se desilo s tom organizacijom. Posljednja predsjednica Senada Softić-Telalović prisustvovala je osnivanju SSD u Sarajevu, ali kao predstavnica Saveza bošnjačkih udruženja iz Australije. Pošto tako ambiciozan skup nije ponudio ni jedan valjan akt, u smislu platforme i rezolucije, i nakon što su ga ignorirali intelektualci, vjerske i političke vođe, teško je detektirati ko politički stoji iza nove “krovne” bošnjake organizacije. Sudeći po imenima, poput Muhameda Saračevića, bivšeg SDA-ovog parlamentarca, Džemala Hota, bivšeg oficira Armije BiH, Džemala Rastodera, funkcionera SDA Sandžaka, bliskog saradnika Ugljanina, te Refika Akove, turskog penzioniranog oficira sandžačkog porijekla, može se nazrijeti da iz ovog skupa diskretno stoji SDA, odnosno Izetbegović i Ugljanin.  Izetbegović je čak poslao savjetnika, više kao izvidnicu nego podršku skupu.

Ako bi neko bio zaista zainteresiran za djelovanje dijaspore analizirao ljude koji u organizacijskom smislu predstavljaju dijasporu, poput dr. Saračevića, došao bi do jezivog zaključka da je bošnjačka dijaspora “spala na niske grane”.

Prvo, dr. Saračević je netipičan emigrant. Rođen je u Sarajevu, gdje ima i kuću i stanove. Napustio je BiH i izbjegao u Sijetl tek 1994. i to kao ministar zdravstva Sarajevskog okruga, odnosno poslanik SDA u Federalnom parlamentu. Tokom prve polovice rata, bio je u Komisiji za humanitarnu pomoć, što se smatralo jednom od najmoćnijih funkcija u opkoljenom Sarajevu. Navodno je prije osnutka SDA živio i radio, pa čak i politički bio aktivan u jednoj primorskoj općini u Hrvatskoj, gdje i danas ima vrlo vrijedno imanje. Koliko god je politička biografija dr. Saračevića živopisna, ona ga ni po čemu ne preporučuje za funkciju lidera bošnjačke dijaspore, posebno ako se ima u vidu koliko bi politički bilo nužno imati kvalitetne, politički snažne i utjecajne lobističke grupe koje bi mogle parirati, recimo, lobističkim grupama koje finansira Milorad Dodik u Vašingtonu.

Zbog ovakvih sklerotičnih i po svakom osnovu kompromitiranih organizacija, bošnjačka dijaspora izgleda kao jedna velika zapuštena bašča koja je trebala biti rasadnik bosanske kako ekonomske tako i političke diplomatije.

Autor: Nedžad Latić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

2 KOMENTARI

  1. ajajajaj bagre jedne ne dirajte u rahmetli Aliju cafiri jedni…malo vam je svega pa sad bi da blatite i njega i ugljanina.. bojte se Allaha dz.s i umuknite vise primitivci jedni nepismeni… sad galamite kad je sve proslo i ratovi i rovovi oko pazara krili ste se u misije rupe…

    0

    0
  2. salam

    Evo napokon, poslije 15 godina, “ljekara koji uspostavi pravu dijgnozu”, a koji ne zivi medju nama u BRD. Dakle “dijagnoza” se moze smatrati ispravnom, pitanje je kako ce mo se “lijeciti”.
    Dakle tekst je PUN POGODAK pogotovo kad je situacija un BRD u pitanju, na zalost bez komentara onih na cije je ime adresiran. Bilo bi lijepo da se gospodin M. Hajric (odnedavno sa potpisom dipl. pravnik?), te g. Dz. Saldic izjasne o kritici navedenoj u tekstu.

    Svaki pokusaj da se situacija promjeni je okrutno – “boljsevicki” suzbijen, tako da san nemamo bog zna sta!

    Jos “davne” 1994 sam se usudio kritikovati “prozvanu elitu” pa su me njihovi istomisljenici (Omer Bratic te Sulejman Ekic sa ostalim “prvoborcima”) iz grada u kome jos od prije rata zivim (Karlsruhe) proglasili “izdajnikom” i “boljsevicki” maltretirali dugi niz godina.

    Nek im je svima “na dusu” i “aferim”.
    po izreci: “prvi macici se u vodu bacaju”

    salam

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.