Povijest islama puna je pouka i poruka koje su potrebne muslimanima u svakom vremenu, a posebno danas, u vremenu mnogobrojnih smutnji usljed kojih se ne mogu snaći ni oni najučeniji. Proučavanje te blagoslovljene povijesti i uzimanje pouka iz života islamskih velikana, omogućava nam da ispravno razumijemo vjeru, da se ispravno postavimo u svakoj situaciji i da mlade naraštaje odgojimo na temeljima poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
O prvoj generaciji muslimana Allah, dž.š., rekao je: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u Njima boraviti.” (Et-Tevba, 100)
To je generacija za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim ona poslije nje pa ona poslije nje.” (Muslim)
Opisujući tu nedostižnu generaciju, Abdullah ibn Mes'ud, r.a., kazao je: „Ko želi da slijedi neku stazu neka slijedi stazu onih koji su umrli, jer živi nisu sigurni od smutnji. A oni koji su umrli su ashabi Muhammedovi, a.s., koji su, tako mi Allaha, bili najčišćih srca, najvećeg i najtemeljitijeg znanja i sa najmanje usiljenosti i pretvaranja. Allah ih je odabrao da druguju sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, da obrazuju društvo i uspostave državu na temeljima islama. Upoznajte njihove vrline, slijedite ih koliko god možete u vjeri i moralu, jer oni su bili na ispravnom putu.” (El-Begavi, Šerhus-sunne, I/214-215)
Povijest prve generacije muslimana je povijest riznica islamskog znanja, džihada, izgradnje kulture i civilizacije sa čijom se veličinom i grandioznošću teško može mjeriti bilo koja druga ljudska civilizacija.
Neprijatelji islama su dobro znali kakva se snaga i inspiracija krije u životopisima ashaba, pa su nastojali da iskrive i falsifikuju povijesne činjenice, da oskrnave i uprljaju njihove čiste biografije, da ubace sumnju i posiju smutnju, koja je započela ubistvom drugog pravednog halife Omera b. Hattaba, a kuliminirala u vrijeme trećeg pravednog halife Osmana, r.a., o kojem su munafici i spletkaroši širili gnusne laži sve dok nisu uspjeli okupiti skupinu nesretnika koja je učestvovala u njegovom ubistvu.
Stoga je nužno da se uvijek i iznova vraćamo i upoznajemo sa prvom i najboljom generacijom muslimana, a posebno sa životom i djelom četverice pravednih halifa, kako bi odagnali sumnje i nedoumice i kako bi, slijedeći njihov put, bili što bliže sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
PorijekloOn je Abdullah ibn Usman ibn Amir ibn Amr ibn Ka'b ibn Sa'd ibn Tejm ibn Murre ibn Ka'b ibn Luajj ibn Galib el-Kureši et-Tejmi (Ibn Hadžer el-Askalani, El-Isabe fi temjiz es-sahabe, IV/144). S Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, susreće se kod šestog djeda, Murre ibn Ka'ba. Poznat je bio po nadimku Ebu Bekr, ali je također imao i sljedeće nadimke:
El-Atik – Ovaj nadimak mu je dao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada mu je rekao: „Ebu Bekre, ti si onaj kojeg je Allah oslobodio od vatre.” (Ente atikullahi minennari.) (Ibn Hiban)
Es-Sidddik – I ovaj nadimak mu je dao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se prenosi u hadisu od Enesa, r.a. Naime, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput je bio na brdu Uhud sa Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom, pa se Uhud zatresao, nakon čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Smiri se, Uhud! Na tebi je Poslanik, Es-Siddik, i dva šehida.” (Buharija)
Sahib – Tako ga je nazvao Allah, dž.š., u Kur'anu, objavivši: „Ako ga vi ne pomognete, pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prislili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!'” (Et-Tevba, 40) Svi islamski učenjaci slažu se da se riječ “drug” (ar. sahib) odnosi na Ebu Bekra, a to potvrđuje i predaja od Enesa ibn Malika u kojoj se spominje da je Ebu Bekr, r.a., nakon što se nevjernička konjica koja je krenula u potjeru za njima, zaustavila pred ulazom u pećinu, rekao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: „Allahov Poslaniče, da se samo neko od njih sagne vidio bi nas”, na šta mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: „Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?” (Buharija)
El-Etka – Tako ga je Allah, dž.š., nazvao u Kur'anu zbog njegovog izdašnog davanja imetka u svrhu oslobađanja robova koje su nevjernici mučili samo zato što su primili islam. Na to aludiraju sljedeći ajeti: „A od nje će daleko biti onaj koji se bude Allaha bojao, onaj koji bude dio imetka svoga udjeljivao, da bi se očistio, ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao, i On će, zbilja, zadovoljan biti!” (El-Lejl, 17-21)
El-Evvah – To je nadimak za onoga ko je pun straha od Allaha. Ibrahim en-Nehai rekao je da su Ebu Bekra, r.a., zvali El-Evvah, zbog brižnosti i samilosti.
Islamski historičari slažu se da je Ebu Bekr rođen nakon Godine slona, ali se razilaze oko godine u kojoj je rođen. Jedni kažu tri godine nakon Godine slone, drugi kažu dvije, a treći, jednu i pol godinu.
Otac mu se zvao Osman ibn Amir ibn Amr, a nadimak mu je bio Ebu Kuhafa. Primio je islam prilikom oslobađanja Mekke. Majka mu je Selam bint Sahr ibn Amr ibn Ka'b ibn Sa'd ibn Tejm, a poznata je po nadimku Ummu-l-Hajr. Ona je rano primila islam.
Jedna od zanimljivosti vezanih za Ebu Bekrovu porodicu jeste i ta da ju je Allah počastio time da bude jedina porodice čiji su članovi iz četiri generacije bili ashabi i po muškoj i po ženskoj liniji. Po ženskoj liniji: Abdullah ibn Zubejr (unuk), Esma (kćerka), Ebu Bekr (otac), Ebu Kuhafa (dedo). Po muškoj liniji: Muhamed (unuk), Abdurahman (sin), Ebu Bekr (otac), Ebu Kuhafa (dedo). (Muhamed Rešid Rida, Ebu Bekr, str.7)
Prvi musliman i daija
Njegovom primanju islama prethodilo je dugo putovanje u traženju istine i istinske vjere koja je povezana sa ljudskom prirodom i koja se slaže sa zdravim razumom. Posebno interesovanje pokazivao je prema ljudima koji su u to vrijeme bili jedinstven primjer monoteističkog vjerovanja (el-hanif). O tome je ispričao sljedeće: „Jedanput sam se zatekao pored Kabe kada je tamo sjedio Zejd ibn Amr ibn Nufejl, čovjek koji nikada nije obožavao idole. Onda je naišao Umejje ibn Ebi Salt i upitao ga: ‘Kako si osvanuo tragaoče za dobrom?’ Odgovorio je: ‘Dobro sam.’ ‘Jesi li našao ono za čime tragaš?’, ponovo je upitao. Zejd je odgovorio: ‘Još nisam.’ Zatim ga je upitao: ‘A hoće li poslanik kojeg čekaš biti od nas ili od vas?’ Ja, veli Ebu Bekr, ranije nisam čuo da ima onih koji čekaju poslanika, pa sam otišao Vereki ibn Nevfelu koji je stalno pogledao u nebo i bio vrlo zabrinut. Ispričao sam mu šta sam čuo pored Kabe, a on mi je rekao: ‘Da, rođače! Mi smo sljedbenici Knjige i posjedujemo znanje. Posljednji poslanik kojeg očekujemo bit će iz najuglednijeg arapskog plemena, a tvoje pleme je najuglednije.’ Upitao sam: ‘Amidža, a šta će govoriti poslanik?’ Odgovorio je: ‘Ono što mu se naredi. Neće činiti zulum niti će na zulum uzvraćati zulumom.’ I kada se pojavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, ja sam odmah povjerovao u njegovo poslanstvo.”
Mahmud Šakir u svojoj knjizi El-hulefa er-rašidun spominje predaju da je Ebu Bekr dok je bio u Šamu sanjao san kojeg je ispričao tamošnjem svećeniku Behiri, pa ga je Behira upitao: „Odakle si?” Ebu Bekr je odgovorio: „Iz Mekke.” Behira ga je onda upitao: „A iz kojeg plemena?” „Iz Kurejša”, odgovorio je. „A šta si ti?”, upitao je Behira. „Trgovac”, odgovorio je Ebu Bekr. Tada mu je Behira rekao: „Ako je tvoj san istinit, znaj da će Allah poslati poslanika iz tvog plemena i ti ćeš biti njegov ambasador za njegovog života, a halifa nakon njegove smrti.”
Nakon što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dobio prvu objavu i počeo pozivati u islam, prvo se obratio Ebu Bekru, jer su se dobro poznavali. Rekao mu je: „Ebu Bekre, ja sam Allahov Poslanik, poslao me je da ljudima dostavim poslanicu od Njega. Pozivam te Allahu Koji je jedina Istina. Pozivam te vjerovanju u Allaha jedinog, Koji sudruga nema, da ne obožavaš nikoga mimo Njega; i pozivam te u bratsku vezu i prijateljstvo utemeljeno na pokornosti Allahu.” (Hafiz Ibn Kesir, El-bidaje ve-n-nihaje)
Postoji razilaženje kod islamskih učenjaka oko toga ko je prvi primio islam od muškaraca: Alija, Zejd ibn Haris ili Ebu Bekr? Ibn Kesir je sretno spojio sve te predaje rekavši: „Hatidža je bila prvi musliman općenito, prvi oslobođeni rob koji je primio islam bio je Zejd ibn Haris, prvo dijete koje je primilo islam bio je Alija, a prvi slobodan, odrastao muškaraca, koji je primio islam, bio je Ebu Bekr.”
Nakon što je postao musliman, Ebu Bekr je shvatio da je islam vjera djela, da've i džihada i da se iman neće upotpuniti dok vjernik ne pokloni sebe, svoj život i imetak Allahu, dž.š.
Plodovi njegove da've brzo su se vidjeli. On je došao s najboljim i najuglednijim Kurejšijama kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da izgovore šehadet i izjave svoju pripadnost islamu. To su: Zubejr ibn Avam, Osman ibn Affan, Talha ibn Ubejdullah, Sa'd ibn Ebi Vekkas, Osman ibn Mez'un, Ebu Ubejde ibn Džerrah, Abdurahman ibn Avf, Ebu Seleme ibn Abdul-esed, Erkam ibn Ebi Erkam.
Ebu Bekr nije zaboravio ni svoju porodicu, pa su islam odmah na početku primile njegove kćerke Esma i Aiša i sin Abdullah, zatim njegova supruga Ummu Rumman, majka Ummul-Hajr i sluga Amir ibn Fuhejre. Njegov ugled, lijep ahlak, blagost i dobročinstvo nisu ostavljali ravnodušnim njegove saplemenike i poznanike. To je ono što moraju imati na umu oni koji pozivaju u islam i koji se bave misionarskim radom.
Nustrašivost u odbrani Poslanika, a.s., i islama
Jedna od zakonitosti koje je Allah uspostavio jeste da svaki čovjek koji prihvati islam kao vjeru i svoj životni put bude iskušan u svom vjerovanju. To iskušenje nije zaobišlo ni ashabe, odnosno Ebu Bekra, r.a. Iako je bio jedan od najuglednijih Kurejšija, na razne načine je uznemiravan, vrijeđan i ponižavan. Ibn Kesir i drugi islamski autori bilježe predaju od Aiše, r.a., da je rekla: „Kada je broj muslimana dostigao cifru od trideset i osam, Ebu Bekr je nagovarao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da javno izađu pored Kabe i da pozivaju u islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: ‘Ebu Bekre, malo nas je.’ Ali, on nije odustao dok ga nije nagovorio, pa su izašli pored Kabe i Ebu Bekr je govorio u ime muslimana dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio pored njega. On je bio prvi hatib (govornik) koji je javno pozivao Allahu i Njegovom Poslaniku, pa su Kurejšije navalile na njih i udarali su ih čime su stigli. Kada su oborili Ebu Bekra na zemlju, prišao mu je Utbe ibn Rebia i udarao ga nanulama po licu toliko da mu je smrskao nos. Onda su došli pripadnici plemena Benu Tejm i spasili ga. Odnijeli su ga kući na rukama i nisu znali hoće li uopće preživjeti. Zatim su se vratili pred Kabu i rekli Kurejšijama: ‘Ako umre Ebu Bekr, neka znate da će umrijeti i Utbe ibn Rebia.’ Tek krajem dana Ebu Bekr se osvijestio i odmah je pitao za Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Njegova majka, Ummu-l-Hajr mu je napravila jelo, ali on nije htio jesti, već je stalno pitao: ‘Šta je bilo sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.?’ Majka mu je odgovorila da ne zna ništa o njemu, a onda ju je on zamolio da ode do Ummu Džemil bint Hattab da je pita za Poslanika. Poslušala ga je, međutim kada je došla kod Ummu Džemil i pitala o Muhammedu, a.s., ova je bila oprezna i rekla je: ‘Ja ne poznajem ni Ebu Bekra ni Muhammeda, ali ako hoćeš otići ću s tobom do tvoga sina.’ Nakon što su došli u Ebu Bekrovu kuću, Ummu Džemil je prišla Ebu Bekru i rekla: ‘Allaha mi, nevjernici su ti nanijeli zlo, ali se nadam da će im se Allah osvetiti.’ Ebu Bekr nije mario za to, već ju je pitao: ‘Šta je bilo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem?’ Ummu Džemil mu je odgovorila: ‘On je dobro i na sigurnom je.’ ‘A gdje je on sada?’, upitao je. ‘U kući Erkama ibn Ebi Erkama’, odgovorila je. Tada je Ebu Bekr rekao: ‘Tako mi Allaha, neću ništa ni piti ni jesti dok ne vidim Muhammeda, a.s.’ Odmah je otišao do kuće Erkama ibn Ebi Ekrama, gdje ga je sav sretan i zadovoljan dočekao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Pošto je s njim bila i njegova majka, Ebu Bekr je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, ovo je moja majka koja je dobročinitelj svojoj djeci, pa moli Allaha da je uputi.’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je dovu Allahu i Ummu-l-Hajr je toga dana primila islam.”
Dakle, nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prvi koji je bio uznemiravan zbog islama, prvi koji je svojim životom branio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prvi koji je javno pozivao u islam i bio desna ruka Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bio je Ebu Bekr, r.a.
Nedostižna darežljivost
Neprijatelji islama koristili su razne metode odvraćanja od islama, a posebno su željeli zaplašiti sve potencijalne muslimane, mučenjem slabih i nemoćnih, ponajviše robova i onih koji nisu imali jake porodice iza sebe. Međutim, sve vrste mučenja i zastrašivanja prvi muslimani su izdržali i predvođeni Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, uspjeli su izgraditi novu generaciju ljudi koja je nosila zastavu tevhida, istine, slobode, pravde, morala i koja je bila spremna na svaki vid žrtve i odricanja na tom putu.
Čovjek koji je i na tom polju dao najviše, otkupljujući robove koji su primili islam, bio je Ebu Bekr, r.a. Povijest je zabilježila slučaj Bilala, r.a., kojeg je njegov gospodar, Umejje ibn Halef, mučio i tukao do smrti, pa je došao Ebu Bekr i rekao mu: „Zar se ne bojiš Allaha da mučiš tog bespomoćnog čovjeka? Do kada ćeš to raditi?” Nevjernik mu je odgovorio: „Ti si ga pokvario, pa ga ti i spasi ovog mučenja.” Ebu Bekr je bez razmišljanja rekao: „Pristajem!”, i otkupio je Bilala za sedam oka zlata i oslobodio ga.
Ibn Hišam u svom djelu Es-sira en-nebevijje bilježi predaje koje svjedoče da je Ebu Bekr, r.a., i nakon Bilala nastavio trošiti svoj imetak na Allahovom putu, oslobađajući i otkupljujući robove koji su prihvatili islam. Tako je on oslobodio Amira ibn Fuhejru koji je kasnije kao musliman učestvovao u bitkama na Bedru i Uhudu, a poginuo je kao šehid u Bici kod Bi'ri Me'ūne. Zatim je otkupio i oslobodio ropstva muslimanke Ummu Ubejs, Nehdijju i njenu kćerku, kao i Zeniru koja je kasnije bila skoro oslijepila pa su nevjernici rekli da su je oslijepila njihova lažna božanstva, Lat i Uzza, na šta je ona kazala: „Lažu, njihova božanstva ne mogu ni štetiti ni koristiti.” Ubrzo nakon toga vid joj se u potpunosti vratio.
Tako je radio čovjek koji je volio slobodu i pravdu. Uložio je ogromni imetak kako bi ljudima omogućio da žive dostojanstveno i slobodno. No, u njegovim očima to nije bilo ništa veliko, jer su to njegova braća po vjeri i za njih je bio spreman žrtvovati sav imetak i sav dunjaluk. On time nije želio ni pohvalu ni ovosvjetski ugled, već Allahovo lice i zadovoljstvo. Jednom prilikom otac mu je rekao: „Sine, vidim da oslobađaš slabe i nemoćne, zašto ne oslobađaš jake i snažne koji te mogu štititi i pomagati u poslu?” Odgovorio je: „Oče, ja radim ono što Allah želi i sa čime je On zadovoljan.”
Ostavite moga druga na miru!
Zbog svih vrlina, zbog njegove vrijednosti kao vjernika, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, često je puta javno branio branio Ebu Bekra i stajao na njegovu stranu, dajući do znanja ashabima kakvo mjesto Ebu Bekr kod njega ima. Prenosi se od Ebu Derde, r.a., da je rekao: „Bio sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao Ebu Bekr držeći se za krajeve odjeće, pa je sjeo pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On ga je upitao: ‘Šta je to naljutilo mog prijatelja?’ Ebu Bekr je odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, došlo je do spora između mene i Omera, pa sam ja pretjerao u svom nastupu i pokajao se. Onda sam tražio od njega da mi oprosti, ali je on to odbio pa sam došao kod tebe da ti se požalim.’ Tada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tri puta rekao: ‘Allah ti oprostio Ebu Bekre!’ Nakon toga došao je Omer, pa mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, crven u licu, rekao: ‘Allah me je poslao vama, pa ste rekli – laže; a Ebu Bekr je rekao – istinu govori! Zatim mi je stavio na raspolaganje cijeli svoj imetak, pa hoćete li ostaviti na miru moga druga?!'” Što se tiče njegovog imana, vjerovanja, ubjeđenja, pouzdanja u Allaha te sigurnosti u Allahovu pomoć i pobjedu, poučno je ono što je kazao Ebu Bekr ibn Ajjaš: „Ebu Bekr nije pretekao druge ashabe mnoštvom dobrovoljnog namaza i posta, već onim (vjerom i ubjeđenjem) što se učvrstilo u njegovom srcu.” Zato nije čudo što bi, kada bi se mjerio, njegov iman pretegao iman cijelog ummeta.
Zbog njegovog imana, iskrenosti i dosljednosti u slijeđenju Kur'ana i sunneta, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga je Džennetom i rekao da će on biti pozvan sa svim osam džennetskih kapija.
Najjačeg imana i najvećeg znanja
Imam Sujuti u svom djelu Tarihu-l-hulefa spominje stav svih islamskih učenjaka da je nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr najučeniji čovjek u vjeri, najbolji poznavalac Šerijata, jer se neprestalno družio s Poslanikom, a.s., danju i noću, na putovanju i kod kuće, u miru i ratu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio ga je za emira (predvodnika) prvog hadža obavljenog iz Medine. Da on nije najbolje poznavao propise ne bi to uradio. Odredio ga je da predvodi namaz, da ga nije smatrao najboljim i najučenijim ne bi to uradio. Ne prenosi se da je on u nečemu imao različit stav od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Njegovo znanje je najbolje došlo do izražaja nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret. Ummet se nije razišao ni po jednom pitanju u njegovom vrijeme, a da ga Ebu Bekr nije podrobno objasnio na temelju Kur'ana i Sunneta, a to je dokaz punine njegovog znanja i poznavanja i razumijevanja šerijatskih dokaza.
Objasnio je ashabima suštinu smrti nakon preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i suštinu njegovog boravka na dunjaluku, zatim mjesto gdje će se ukopati, zatim pitanje Poslanikove zaostavštine, zatim opravdanost borbe protiv onih koji su uskratili zekat, zatim im je objasnio da veliki imamet ili hlafet pripada Kurejšu, zatim opravdanost slanja vojske na čelu sa Usamom iako su se, nakon smrti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, mnogi Arapi odmetnuli od islama.
Između ostalog, Ebu Bekr je bio znalac u tumačenju snova i govorio je da mu je istinit san muslimana koji zaspe pod abdestom, draži od dunjaluka i svega na njemu.
Imam Sujuti bilježi predaju od Aiše, r.a., da je ona sanjala kako su joj tri mjeseca pala u sobu, pa je Ebu Bekr rekao: „Ako je tvoj san istinit, onda će u tvojoj sobi biti ukopana trojica najboljih ljudi na Zemlji.” A kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret i ukopan u njezinoj sobi, Ebu Bekr je rekao: „Aiša, ovo je najbolji od tri mjeseca koja si vidjela.”
Dilema oko izbora halife
Pored gore nabrojanih situacija i primjera, Ebu Bekrova pronicljivost, pravednost i mudrost došla je do izražaja onda kada su se ensarije, nakon Poslanikove, a.s., smrti, okupili na imanju Benu Saide, da između sebe izaberu halifu. Muhadžiri su čuli za to, pa su Ebu Bekr, Omer, Ebu Ubejde otišli na to imanje. Zatekli su ensariju Sa'd ibn Ubadu kako govori ensarijama da oni trebaju preuzeti vođstvo nad islamskom državom nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: „Mi smo prvi pomogli islam, mi smo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pružili utočište kada ste ga vi odbacivali. Osim toga, vi niste starosjedioci u Medini, vi ste skupina koja je ovdje došla. Zato mi treba da preuzmemo vođstvo u državi.” Omer, r.a., je htio silom zaustaviti Sa'dov govor, ali mu je Ebu Bekr rekao: „Polahko Omere!” Zatim je ustao i rekao ensarijama: „Dragi brate, Sa'd, sve što si rekao istina je. Vi znate, a i mi znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kada bi ljudi krenuli jednom dolinom, a ensarije drugom, ja bih išao sa ensarijama.’ Ali, Sa'd, ti također dobro znaš, bio si prisutan, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Kurejšije trebaju upravljati ovom stvari, dobročinitelji će slijediti njihove dobročinitelje, a griješnici njihove griješnike.’ Ebu Bekrove riječi smirile su Sa'da, pa je rekao: ‘Ebu Bekre, istinu si rekao. Mi smo ministri, a vi ste emiri (halife).'”
Hadisi koji govore u prilog Ebu Bekrovog hilafeta
Postoje mnoge predaje u kojima se implicitno govori o Ebu Bekrovom preuzimanju vođstva nad muslimanima nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Džubejr ibn Mut'am prenosi da je jedna žena došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga nešto pita, pa joj je rekao da ponovo dođe a onda je ona upitala: „A šta ako te ne nađem?” Odgovorio je: „Ako ne nađeš mene, naći ćeš Ebu Bekra.” (Muslim)
Prenosi se od Huzejfe da je rekao: „Bili smo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘Ja ne znam koliko ću među vama ostati, zato slijedite one koji će doći poslije mene’, pa je rukom pokazao na Ebu Bekra i Omera. ‘Držite se onoga na čemu je Ammar ibn Jasir, a ono što vam prenese Ibn Mes'ud, istina je.'” (Silsila sahih hadisa od Albanija)
Prenosi se od Alije, r.a., da je rekao: „Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio na ahiret, mi smo razmišljali o našem stanju. Znali smo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavljao Ebu Bekra za imama kada je on bio bolestan, pa smo bili zadovoljni da on predvodi naše dunjalučke poslove, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio zadovoljan da predvodi vjerske, ahiretske poslove.” (Ibn Sa'd, Tabekatu-l-kubra, 3/183)
Ebu Hasan el-Eš'ari je o ovome kazao: „Postavljanje Ebu Bekra za imama dokaz je da je on bio najučeniji među ashabima, na osnovu hadisa koji bilježi imam Buharija: ‘Ljude će predvoditi u namazu onaj ko najbolje zna Allahovu Knjigu, ako budu istog znanja, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet, ako budu isti u tome, onda onaj ko je stariji, ako budu istih godina, onda onaj ko je stariji u islamu.'” Imam Ibn Kesir je rekao: „Ove riječi Ebu Hasana el-Eš'arija treba zapisati zlatnim slovima.”
I kao halifa, Ebu Bekr se posvetio pobožnosti, borbi protiv svih vidova lošeg ahlaka, pomaganju sirotinje, slabih, nemoćnih i uspostavi pravde u islamskoj državi.
Ibn Sa'd bilježi u Tabekatu-l-kubra predaju u kojoj stoji: Prenosi se da su neke stare žene, kojima je Ebu Bekr dolazio musti ovce prije nego je postao halifa, rekle: „Sada nam više neće dolaziti.” Čuo je to Ebu Bekr, pa je rekao: „Dolazit ću, tako mi Allaha, i kao halifa musti vaše ovce. Nikada neću napustiti ahlak na kojem sam odgojen.”
Mejmun ibn Mihran prenosi da je neki čovjek poselamio halifu Ebu Bekra dok je bio u društvu sa muslimanima, riječima: „Es-selamu alejke, o halifo Allahovog Poslanika, a.s.!” A Ebu Bekr mu je odgovorio: „Zar samo meni nazivaš selam između svih ovih ljudi?”
Jedne prilike njegov sin Abdurahman svađao se sa komšijom, pa mu je rekao: „Sine, budi dobar prema komšiji, jer svi ljudi dođu i odu, a komšija ostaje.”
Njegovi savjeti su ostavljali traga na duše muslimana. Jedanput je govoreći s minbera, rekao: „O ljudi, pet je tmina i pet svjetiljki za njih! Ljubav prema dunjaluku je tmina, a njegova svjetiljka je bogobojaznost; grijeh je tmina, a njegova svjetiljka je pokajanje; kabur je tmina, a njegova svjetiljka je la ilahe illallah Muhammedu-r-resulullah; ahiret je tmina, a njegova svjetiljka je dobro djelo; Sirat-ćuprija je tmina, a njena svjetiljka je jekin (ubjeđenje).”
Preseljenje na ahiret
U mjesecu džumade-l-ahiru, 13. godine po Hidžri, Ebu Bekr se teško razbolio i kada je vidio da se bolest pogoršava, okupio je ashabe da se s njima posavjetuje o svom nasljedniku. Svi su oni vraćali stvar njemu i govorili da se slažu s njegovim prijedlogom. Nakon toga, pozvao je Abdurrahmana ibn Avfa i pitao ga: „Reci mi nešto o Omeru?” Abdurrahman je kazao: „Ti ga bolje poznaješ od mene.” Ebu Bekr je insistirao da Abdurrahman iznese svoje mišljenje o Omeru, pa je Abdrrahman rekao: „Tako mi Allaha, on je bolji od onoga što ti misliš o njemu.” Zatim je pozvao Osmana ibn Affana i pitao ga o Omeru, pa je Osman rekao: „Ja znam da je njegova nutrina bolja od njegove vanjštine i da mu među nama nema ravnog.” Zatim je pozvao ensariju Usejda ibn Hudajra, Seida ibn Zejda i još neke ensarije, i svi su se pohvalno izrazili o Omeru, osim Talhe ibn Ubjedullaha koji se bojao Omerove žestine. On je rekao Ebu Bekru: „Šta ćeš sutra odgovoriti Allahu kada te bude pitao koga si ostavio muslimanima za halifu?” Tada se Ebu Bekr naljutio i tražio je da ga podignu, a onda je rekao Talhi: „Kada me Allah bude pitao, koga sam postavio za halifu, reći ću: ‘Gospodaru, postavio sam im za halifu najboljeg Tvoga roba među njima.'”
Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: „Kada se Ebu Bekrova bolest pojačala, neki ashabi su mu govorili: ‘Hoćeš li da ti pozovemo ljekara?’ Odgovorio je: ‘Ljekar me je već pregledao.’ Upitali su: ‘Šta je rekao?’ Odgovorio je: ‘Rekao je: -Ja radim šta hoću. Zatim je rekao: ‘Pogledajte šta je ostalo od mog imetka nakon što sam postao halifa muslimana i to proslijedite halifi poslije mene.’ Našli smo od njegovog imetka slugu i jednu devu koju je koristio za navodnjavanje bostana i poslali smo ih Omeru. Omer je, kad je to vidio, plakao i rekao: ‘Allah se smilovao Ebu Bekru, uistinu je u težak položaj stavio halife poslije sebe.'” (Sifetu safve)
Ebu Bekr je preselio na ahiret u 63. godini života. Gasulila ga je supruga Esma bint Umejs po njegovoj oporuci. Ukopan je pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je tako i drugi mjesec iz Aišinog sna ukopan u njezinoj sobi. Dženazu mu je klanjao Omer, r.a., a u kabur su ga spustili: Omer, Osman, Talha i sin Abdurrahman.
Tako je sa dunjaluka otišao Es-Siddik, nakon života koji bio u znaku širenja Allahove vjere. On je udario temelje islamske kulture i civilizacije. Nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nepokolebljivo je nosio zastavu islama, on je njenu mladicu zasadio i uzgajao na pravdi, slobodi i moralu, i zalijevao je najčišćom krvlju šehida, pa je to stablo svoje plodove davalo u svako doba godine svim ljudima na dunjaluku bez obzira na vjeru, rasu i naciju.
(Islammylife.tv)
Dobar text mashalla.