Dvojica režimskih historičara: Živko Andriješević i Šerbo Rastoder

Bez obzira koliko ste nepismeni, neobrazovani, ne čitate i ne pratite ništa, oslanjate se na tajanstvene i redovno lažne priče vaših „prijatelja“ i „rođaka“ koji su, opet redovno, saradnici i špijuni udbe, koliko god da ste to ili ste sasvim nešto obrnuto, a to znači pismeni ste, i načitani i čitate i obrazovani ste, pri čemu odmah želim reći da nije najvažnije da li čitate, nego je najvažnoje što čitate, jer ako čitate crnogorsku „štampu“ i gledate crnogoske „televizije“ ne smetnite nikad s uma da ste, u tom slučaju, debelo lagani i manipulisani, i nikad ne zaboravite da svaku poru, pa i izdavačku i medijsku, ali i vaše živote i živote vaših najmilijih, u Crnoj Gori kontroliše i drži Đukanovićeva mafija, i baš vam u ovom trenutku želim reći da je ogromna istina ,koju su još spoznali i definisali stari Rimljani, kako je istorija učiteljica života!

Zna se ova suva istina još od tih pradavnih vremena i zato je ona bila predmet punog čerečenja i izvrgavanja ruglu u vjekovima koji su slijedili poslije pada rimskog carstva, jer su carevi i kraljevi, ništa drugo nego kao diktatori, vršili napade i razaranja svake istine koja bi se pojavila i ukazivala na suštinu njihove diktature, skoro uvijek zamagljenu lažnim alibijem, navodnom vjerom i Hristom, sakrivanim od čistoga i bistroga ljudskog pogleda, diktaturu koja je podrzaumijevala hektolitre i hektolitre nevine ljudske krvi samo zbog jedne stvari: taloženja i nagomilavanja napljačkanih bogatstava u dvorskim trezorima kraljeva i careva. Oni su bili posebno nervozni na sve koji bi govorili ili pisali istinite istorije, oni su ih sluđivali, dovodili do bijesa. Čitavi taj trend nastavio se, doradio, sotonski usavršio i u komunističkim, i fašističkim, i nacističkim diktaturama, nema kod njih nikakve razlike u đavolskom pristupu istini niti načinu njenog blamiranja, raskrinkavanja i uništavanja, nema razlike ni u liptanju ljudske krvi iz zadobijenih mučeničkih rana, smrti i preklanih vratova. U tom smislu čitavi bi Balkan trebalo proglasiti Carstvom Laži, a glavne ulice u glavnim centrima balkanskim nazvati : ulicama krvoliptanja. Naravno, odmah treba reći da je današnja, mafijaška Crna Gora, jedan od takvih crnih i krvavih “pijemonta” balkanskih!

Kada se sve sabere i oduzme, pomnoži i podijeli, može se reći da Crna Gora, sve do pojave pokojnog dr Dragoja Živkovića i prije njega pokojnog Sava Brkovića i nije imala pravih istoričara, onih koji su zadirali u samu suštinu jezgra crnogorske istorije. Zašto? Zato što je diktatura Aleksandra Karađorđevića uništavala takve pokušaje u zametku, naređenjem smo morali postati Srbi, kao fol i podilaženje “najbolji”, a istim metodom nastavila je da se služi i komunistička diktatura, posebno u Crnoj Gori , a pri tome nikad ne zaboravite da je Komunistička partija Crne Gore na jugoslovenskom prostoru bila zasigurno jedna od najuvlakačkijih u onaj predio Brozovih leđa.

Jedan od osnovnih problema Crnogoroaca, ali i drugih koji u Crnoj Gori žive, jeste da su ogromne lične i moralne kukavice, tako je bilo, a danas je vidljivo do očiglednosti, tu nema priče! Možete li zamisliti da je pokojni Živković prvi napisao trotomnu knjigu kojoj je naslov Istorija crnogorskog naroda! Prije Živkovićeve veličanstvene istorije, knjige koje su obrađivale slične teme redovno su se zvale Istorija Crne Gore, ne nikako naroda, jer se crnogorski narod nije smio ni pomenuti, odmah bi centralni crnogorski komitet, ili njegove komisije, krenuli svom silinom na autora! Pokojni Brković će napisati O postansku i razvoju crnogorske nacije još daleke 1974-te, a komitet crnogorski se odmah zaljuljao, a tek što je uradio povodom Brkovićeve Etnogenezofobija – prilog kritici velikosrpstva nije potrebno u ovom trenutku ni raspravljati, bijaše to ogromna sprdnja i sramota za Crnu Goru i njene „komuniste“, naravno!

Što je slomilo kičmu crnogorsku, što je Crnogorcima vezalo lance ropstva na ruke? Jedna od bitnih činjenica je da nijesu znali ni poznavali svoju istoriju koja je, planski zbrisana, bila nesretno zamijenjena porodičnim prepravljenim, falsifikovanim i dorađenim „istorijama“. Do pojave LSCG koliko je Crnogoraca znalo da imaju hiljadugodišnju državnu istoriju, koliko ih je znalo za Sv. Vladimira i ženu njegovu Kosaru, koliko je njih znalo za bitku na Tuđemilimaku, bitku koja je kamen temeljac crnogorske državnosti? Koliko ih je znalo za dinastiju Voislavljevića, za činjenicu da su hrišćanstvo primili posredstvom Benediktinaca, koliko za jedinog crnogorskog cara Bodina, koliko ih je znalo za Balšiće, koliko ih je, osim kroz maglu pominjanja Ivanovoga imena, znalo za Crnojeviće, koliko ih je znalo kako izgledaju zastave njihovih prađedova, a kako crnogorska kruna, kako državna crnogorska zastava, da li je iko ikad od njih čuo himnu Ubavoj nam Crnoj Gori , da li je iko znao o izdaji Crne Gore od strane Srbije tokom Prvog svetskog rata, o stravičnoj izdaji srpskog pukovnika Petra Pešića, o junačkoj mojkovačkoj bici kao vojnički nepotrebnoj jer se srpska vojska prije nje već bila na vrijeme povukla o, … oh, ovome ne bi bilo kraja.

U rukama mi je kratka Istorija Crne Gore objavljena 2006-te čiji su autori dvojica režimskih istoričara: Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder. Ova knjiga je objavljena uz pomoć ministarstva prosvjete i nauke i ministarstva kulture Crne Gore, ali i Blaža Sredanovića, sramotnog režimskog mafijaškog sluge iz San Franciska. Sami ovi podaci govore i o samoj prirodi „istorije“ čija je jedina namjera da se ispričaju događaji na taj način koji pere mafijaša Đukanovića, ali da se u njihovu suštinu nikako ne uđe, da se sve “prikaže” glatko, fino, izglancano, i da ratnom huškaču i savezniku Slobodana Miloševića, zločincu, pljačkašu i mafijašu Đukanoviću pripane, nazdravlje Svetom Petru cetinjskom, „svetopetrovsko“ mjesto u najnovijoj crnogorskoj istoriji, pi!

Andrijašević je napisao prvi dio knjige počev od najstarijih vremena pa do Balkanskih ratova, a Rastoder od toga doba pa do 2003-će. Andrijaševićem se nećemo baviti ovom prilikom, želim reći da sam poštovao njegovo pojavljivanje i način njegovog pisanja i tretiranja crnogorske istorije, ali od vremena njegovog utapanja u režimski univerzitetski kal Andrijašević me ne interesuje više nego li jedan Srđa Darmanović ili Ljubiša Stanković, iste su to tikve koje jesu njihove lične, u osnovi lukrativne odluke, uvele da plivaju režimskom, univerzitetskom i mafijaški zagađenom bujicom.
A evo kako laže, inače veliki lažov Šerbo Rastoder. Na primjer, na strani 495-toj pomenute knjige Rastoder „piše“: „Crna Gora je od 1990. Do 1997, odnosno 1998, društvo pseudodemokratije. Preokret u Crnoj Gori je izvršen na izborima u maju 1998, kada su održani slobodni i pošteni izbori za crnogorski parlament. Organizovanjem takvih izbora, Crna Gora je prešla kritični prag i – u skladu sa Diomondovom tipologijom – uključila se u izborne demokratije.“

Ovakvu besramnu laž teško da bi izgovorio , a kamoli napisao, i jedan opd najvećih lažova među diplomatama, bivši američki ambasador u Beogradu, Vilijam Montgomeri! Ni 1997-me, ni 1998-me Crna Gora nije doživjela NIKAKAV preokret, ona je do tih godina bila i ostala očigledno mafijaško društvo čiji su šefovi ubijali i samu ideju o demokratiji, društvo vođeno trojkom Bulatović-Đukanović- Marović, mafijom izašlom ispod šinjela bivše komunisitičke udbe i Miloševićeve krvave diktature. Od tih godina mafija je postala Crnogorcima još očiglednija i pod očiglednim jednim jedinim vidljivim vođstvom don Mila Đukanovića, čiji se stvarni šef nalazi daleko van granica Crne Gore, u nekom od cijinih (CIA) podruma i lobija, i ne samo njih. Upravo te relacije mogu objasniti samo na prvi pogled neobjašnjivo: politički dvadesetogodišnji opstanak Mila Đukanovića koji na oči Crnogoraca stara na vlasti, ali straju i razne Dinoše, Krivokapići, Rifati Rastoderi, Veljovići te Vujanovići, Marovići i mnogi dugi, kao Lala Nikčević na primjer! I prije i poslije 1998-me Crna Gora je bila i ostala samo jedno: čvrsta mafijaška zajednica kojoj se puši sve na što mafija pokaže prstom, a crnogorski „intelektualci“ sa posebnom radošću i nadom čekaju u redovima da nešto mafiji zalogaje! To je istina, a Šerbo Rastoder je odavno u probavnom traktu mafijinog režima.

Dvojica crnogorskih istoričari koji su pokušali saprati bošnjačku krv sa Đukanovićevih ruku

O poštenim izborima Rastoder laže, a istina je jedna i jedina: da su u Crnoj Gori SVI izbori do dana današnjega bili projektovani i brutalno pokradeni od mafijaške DPS već godinama poznate kao DPSDP!. Samo je LSCG, na primjer, te 1998-me godine podnio Ustanovnom sudu Republike Crne Gore TRIDESET PET HILJADA, ponavljam – HILJADA tužbi sa, na zakonu osnovanim zahtjevom, da se TRIDESET PET HILJADA, opet ponavljam HILJADA glasača makne sa crnogorskog biračkog spisa, jer u njemu nemaju zakonsko PRAVO da budu!!! Ratko Vukotić, tadašnji predsjednik Ustavnog suda , JEDNIM je, ponavljam JEDNIM je protivzakonitim rješenjem je odbio svih trideset i pet hiljada naših zahtjeva. Sjećate li se: da li se IKO u Crnoj Gori, počev od takozvane „opozicije“, uhvatio za ovaj stravičan podatak, da li je to uradio, na primjer, Crnogorski helsinški komitet osnovan na predlog i akciju LSCG kojeg je preuzeo da vodi najbrži i jedan od najsramnijih izdajnika LSCG Slobodan Franović iz Budve? Nije NIKO, jer su svi NIKO I NIŠTA, a ovo prevedite u: lukrativni mafijini požmirepi, eto to je to!

Nakon majskih izbora 1998-me napisao sam otvoreno pismo Vukotiću, objavile su ga „Vijesti“ koje su nas u toku kampanje, a i prije nje, urnisale otvoreno lažući, kao što je radio i sramotni „Monitor“, o javnim servisima da i ne govorim, ali se sad rutinirano i uobičajeno hvatao priključak na „školu novinarsku“ Miodraga Perovića Profitera redovno prezentiranu u „Monitoru“ i svakom mediju kojeg je navodno Profiter „osnivao“ , a iza svakog je stajala mafija. Dakle, između izbora budi umjereno oštar „novinar“ prema mafiji, a kad dođu izbori, za mafijom u juriš protiv njenih protivnika. Vukotić je izbjegao odgovor, kao beskonačno lukav vidio je da je gotov, ako odgovori, ali je zato odgovorio Šerbo Rastoder i to na čitavoj stranici „Vijesti“ i lagao SVE od A-Z! Inače, bilo je to PRVO javno javljanje Šerba Rastodera koji je mučki ćutao punih osam godina dok su Muslimane raznosili, ubijali, dizali u zrak, klali, deportovali Karadžiću pod nos. Ne samo Šerbo, nego ogroman broj Bošnjaka u Crnoj Gori danas su sramni robovi i sluge onoga ko im je do juče, zajedno sa Miloševićem, sve to radio! A želim i hoću otvoreno reći: da nije bilo LSCG, zajedno bi sa crnogorskim Albancima i Hrvatima i Bošnjaci crnogorski bili pod zemljom!!!
Mi smo im glave spasili, a znamo kako su nam svi vratili!

Rastoder nastavlja da laže, pa na strani 496 „piše“: „Otklon od politike Slobodana Miloševića Crnu Goru je približio demokratskom svijetu i ojačao unutrašnje demokratske snage“. Vidi se da kod Rastodera nema granica za besramnost. Raskol u DPS-u 1997-me došao je po naređenju i narudžbi Zapada, Đukanović ga je prihvatio tačno u trenutku kad je Milošević već bio oduvan, samo se čekao trenutak njegovog realnog kraja, on je bio gotov zbog toga što je odbio da bude otvorena sluga Zapada i ako je bio njihov igrač, u to nema sumnje! Krvavo čerečenje Jugoslavije nije bio njegov izum, on je bio njegov užasni izvršilac. Za prihvatanje nove, potpuno suprotne političke linije od one savezničke Miloševiću, Đukanoviću je garantovano, moralo je biti garantovano, daljnje obavljanje mafijaških aktivnosti i pružena mu je garancija za njegovu slobodu, ali i čitave ciklione njegovog krvavog novca. Crna Gora se nije približila, osim u spoljnoj politici, demokratskom svijetu, nego je postala njegov odvratni piončić u širokoj balkanskoj krvavoj igri…
Na istoj strani Rastoder „objašnjava“ kako je Crna Gora: „… iz razloga unutrašnje, regionalne i međunarodne stabilnosti i bezbjednosti, ostala u labavoj zajednici sa Srbijom“, što je ponovo laž. Nikome kao Milu Đukanoviću nije odgovaralo da Milošević, već truo, široko izdan i nemoćan, ostane što duže na vlasti, jer mu je takva pozicija pružala mogućnost da se stalno uzdiže i hvališe stanjem u Crnoj Gori koje je „bolje“ od stanja u Miloševićevoj Srbiji. Uvjeren sam da niko kao Đukanović i oni iz njegovog mafijaškog DPSDP nije tako tugovao kad je Milošević oduvan petog okotobra 2000-te. Zbog svega toga i još mnogo drugoga Đukanoviću se ostajalo u zajedničkoj državi, ali je od 1997-me, ostajući bez biračkog tijela, uspio da podmićivanjem, kupovinom, lažnim obećanjima, strahom, policijom, medijima i drugim sredstvima, krađom, „okupi“ oko sebe ono tijelo koje je nekad pripadalo LSCG i koje je godinama krao. Svi se sjećamo podizanja liberalnih dva prsta u zgradi vlade nakon krađe svakih izbora u Crnoj Gori od 1998-me. Ovo je istina, a ne ono što Rastoder škraba kao mafijaška stara lažuća kokoška, za svoj „naučnički“ ram zloupotrebljavajući ime Živka Andrijaševića. Ali je činjenica da je sve ove i još mnogo drugih Rastoderovih brutalnih i očiglednih laganja Andrijašević prećutao kao keramički režimski golub!

Takođe, Rastoder laže i oko izbora 2001-ve, kada je Đukanović projektovao takav „izborni“ rezultat da LSCG može ući u vladu. Naravno, odmah smo shvatili da se radi i Đukanovićevoj, ko zna kojoj po redu, prevari. Da, on je htio ulazak LSCG u vladu, jer je naumio da nas „iznutra“ uništi s obzirom da je svaki drugi atak na LSCG davao za njega, Đukanovića, nezadovoljavajući rezultat. Znali smo da ako uđemo u vladu nastaje otvorena kupovina liberala, a takođe da od referenduma nema ništa, Đukanović ga nije htio, a podlo i stalno ga je promovisao, ali i odlagao u nedogled. Njegovi, uglavnom besmisleni i pokvareni napadi na Koštunicu, samo su bili značajan dio lažovske njegove strategije. Mi smo se 2001-ve odlučili da Đukanovića , ma i za svakog lakovjernog, ako ih je bilo, a nije, skinemo do gola, da dokažemo da on laže oko referenduma i da mu stanje bez referenduma odgovara i da će učiniti sve da rezltat referenduma bude „pobjednički“, ali ne dovoljno, da bude „siva zona“. Zato smo mu odmjerili od šake do lakta što se ulaza u vladu tiče odbijajući da budemo glineni golubovi za njegovo gađanje i naše rasprskavanje. Naprotiv, dali smo podršku manjinskoj vladi Filipa Vujanovića na osnovu sporazuma između DPS-LSCG koji je imao samo jednu jedinu rečenicu: da LSCG daje podršku Vujanovićevoj manjinskoj vladi samo i tačno na godinu dana u kojoj je DPS DUŽAN sprovesti referendum o državnom statusu Crne Gore! Naravno, ništa Rastoder o ovome ne piše nego istinu krije kao zmija noge. Umjesto referenduma Đukanović je, ne pitajući NIKOGA , potpisao „Beogradski sporazum“ što smo mi na našem kongresu ocijenili izdajničkim Đukanovićevim činom, odbili parlamentarnu podršku vladi i prvi u novijoj crnogorskoj istoriji, svojim izlaskom OBALILI crnogorsku mafijašku vladu!

Kako su reagovali „indipendetisti“ na ovu Đukanovićevu izdaju, a pogotovo prodani liberali i izdajnici LSCG tipa Radoša Rotkovića, Krsta Pavićevića, Stanke Vučinić, Vesne Vrbice- Vičević…itd? Ćutali su kao ribe, i ne samo oni, sva je Crna Gora ćutala kao zadnja kukavica!
Tako je to bilo, Crnogorci!

Autor: Slavko Perovıć

Izvor: Bosnjaci.net