Dr. Cerić: Spahić je protiv svega što je u Sandžaku autentično, legalno i legitimno

Piše: Dr. Mustafa Cerić

MUSTAFA SPAHIĆ: “MOJA NAJVEĆA SREĆA”

Nisam ga spomenuo imenom na mom postu od 18. oktobra, 2019. god., u kojem sam pozvao ulemu i muslimane da čuvaju jedinstvo dina i umeta a nakon što je, ničim izazvan, ogibetio na najgori mogući način, bivšeg sandžačkog muftiju Zukorlića i aktualnog muftiju zagrebačkog Hasanovića u “Oslobodjenju” od 17. oktobra, 2019. god. I nisam nužno mislio na njega kad sam između ostalog napisao: “Činim to zato što pitanje jedinstva dina i ummeta, sloge i bratstva u islamu nije nikad bilo pitanje iskrenih muslimana, odanog muslimanskog puka u vjeri i moralu, već je to uvjek bilo pitanje uleme, odnosno pojedinaca iz redova uleme, kojima Lucifer zapali pamet svojim nârom, vatrom, od koje je stvoren, pa pohite da poput njega (Lucifera) šire fitnu, smutnju, među ulemom, smutnju koja se onda širi među muslimanima”. I nisam očekivao da će se tako žurno Mustafa Spahić prepozniti u tome.

No, unutarnje sokolovo oko onih koji prate što pišem na Facebook-u, prepoznalo je da je riječ o Mustafi Spahiću – Mujkiju, bivšem muderrisu za ahlak i historiju islama, u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, sadašnjem hatibu Čobanije džamije i svjetskom sejjar-vaizu, koji ima završenu srednju islamsku školu (Medresu) i diplomu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu iz vremena komunističkog režima i marksističkog odgojno-obrazovanog sistema. Možda je tačno to što je “sokolovo oko” vidjelo, ali možda i nije. Hajde znaj. Ali, jedno je tačno, a to je da svaki onaj koji sebi umišlja da je bolji od drugoga (“أنا خير منه ”) , može ga se nazvati Luciferom, jer je to kibur zbog kojeg je Lucifer proklet. S druge strane, Lucifer nije pejorativno ime u Europi, gdje nas Islamska zajednica požuruje da što prije stignemo. Naprotiv, ime Lucifer simbolizira pronicljivog, lukavog, beskrupuloznog, hrabrog, hazardnog, bezumnog, risk-taking lika, koji postupa po Bernard Šoovom pravilu da samo neracionalni ljudi mijenjaju svijet, dok racionalni, mirni i fini gledaju i čekaju da vide kako će neracionalni ljudi završit.

Bilo kako bilo, Vijeće muftija, trust duhovnih i moralnih mozgova, Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 24. oktobra, 2019. god. nije raspravljalo o Spahićevom gibetu zvanične ličnosti muftije sa “Muraselom” reisu-l-uleme, prvog lica islama i muslimana u susjednoj nam Hrvatskoj (da ne spominjem bivšeg sandžačkog muftiju Zukorlića, od kojeg se Mustafi Spahiću i njemu sličnim diže kosa na glavi zato što je previše uradio dobroga za islam i muslimane u Sndžaku izvan njihovog dometa, pažnje i kontrole) – kažem nije bio predmet Spahićev gibet, a trebao je biti i po dinu, i po imanu, i po moralu, već je predmet diskusije bio “Lucifer”. Zapravo, bila je diskusija o tome zašto ja uopće pišem kako pišem i zašto se miješam u njihove poslove. Zašto ne šutim dok Mustafa Spahić priča, jer on je naš genij, koji je sam “sebi osvojio slobodu govora”. Da to sam ja rekao za Mustafu Spahića kad su me, kao reisu-l-ulemu, prozivali zašto mu dopuštam da govori i piše gluposti. To isto i danas mislim. Mustafa Spahić ima pravo da govori i piše, pa i gluposti, ali ja više nemam pravo da šutim da mu na njegove gluposti adekvatno ne odgovorim.

Evo, to sada činim kako bih poštedio reisu-l-ulemu Husejn ef. Kavazovića od rizika, jer mora da trpi Mustafu Spahića, kao što sam ga morao i ja trpiti i šutiti na sve njegove neprimjerene javne istupe u konspiraciji i koordinaciji sa sarajevskim medijima, koji nisu mogli podnijeti čast i ugled islama i musliman, ugled kojeg smo pronosili domovinom i svijetom. Kao reisu-l-ulema u mandatu pod zakletvom, nisam imao potrebe da sebe branim od Mustafe Spahića, ali sada imam potrebu da branim druge od njegove napasti. Ali i da podijelim sa vama, mojim prijateljima, hodžama, muftijama, ulemom i muslimanima, kojima nisam imao priliku ništa dobroga učiniti, jer ovima što sam činio dobroga vraćaju mi po onoj izreki: “Čuvaj se zla onoga kojem si dobro učinio” (”اتق شرّ من أحسنت إليه“). Hoću da podijelim s vama da je Mustafa Spahić: “Moja najveća sreća”. To bi bio moj odgovor na njegovu mu izjavu da sam ja: “Njegova najveća greška”. Pogledaj link: https://www.bhdani.ba/…/mustafa-ceric-je-moja-najveca-gresk…

Al-hamdulillah, ja sam musliman pa vjerujem da Allah stvara ljude u najljepšem liku i obliku. Mustafa Spahić ne stvara ljude ni s greškom ni bez greške.

No, da vidimo zašto sam ja najveća greška Mustafe Spahića, koji decenijama postavlja mjeru islama, muslimana, morala, nacije, države, domoljublja, patriotizma, medrese, Fakulteta islamskih nauka, kao “višeg mekteba” (toka je Spahić reklamirao softama u medresi jedini Fakultet islamkih nauka Islamske zajednice). Jer on, Mustafa Spahić, sveznajući i svemoćni, udara mjeru hodžama, muderrisima, imamima, hatibima, vaizima – postavlja mjeru Islamskoj zajednici na način da “Preporod”, “Takvim” i sve ostalo, a posebno reisu-l-ulema, mora biti po njegovoj mjere, inače je “njegova” greška. Stoga, Reisu-l-ulema svoj časni posao mora vršiti u strahu od Mustafe Spahića inače bit će pod paljbom ad verbam, odnosno ad hominem, od kojeg se neće oporaviti. Bude mi lakše kad znam da ni sam rahmetli Alija Izetbegović nije bio pošteđen od toga, kao ni njegov sin Bakir Izetbegović. (Zanimljivo je da se Ekremu Tucakoviću osporava pravo da objavljuje u “Takvimu”, dok Amila-Kahrović Posavljak, koja je napadala vrijednosti islama i Islamske zajednice, može da piše u “Preporodu” islamskim informativnim novinama). Pogledaj link: https://www.tacno.net/novosti/205109/

Dakle, vrijeme je da vidimo koji su to razlozi što sam postao Spahićeva “najveća greška”, nakon što sam bio njegov najomiljeniji, najperspektivniji, najobrazovaniji, najsvjetliji i najveći reisu-l-ulema u Bošnjka, koji se iz ugodne profesorske stolice u Maleziji vratio u okupirano Sarajevo pod granatama, iz kojeg su tada bježali mnogi koji sada dominiraju u Islamskoj zajednici:

Prvo, njegova sam najveća greška zato što sam potpisao osnivanje Stranke Demokratske Akcije (SDA) u svojstvu profesora na Islamskom teološkum fakultetu, a on je bio protiv toga. Sada je on najveći pobornik SDA-a. Nije to licemjerje. To je snalaženje.

Drugo, njegova sam najveća greška zato što sam inicirao i u mom mandatu reisu-l-uleme ostvario ideju osnivanja Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu, a on je bio protiv toga. Sada on taj projekat hvali na sva zvona. Nije to nedosljednost, već naknadna dosjetljiva proračunata mudrost.

Treće, njegova sam najveća greška zato što sam kao reisu-l-ulema dopustio osnivanje medrese “Osman-efendija Ređović” u mom rodnom selu Velikom Čajnu “Čajangradu”, na guvnu moga dede Mustafe Cerića, a on je bio protiv toga. A sada on hvali Džemala ef. Salihspahića, inicijatora te Medrese, kao najvećeg vizionara u nas. Nije to dvoličnost, već lična snishodljivost.

Četvrto, njegova sam najveća greška zato što sam zdušno podržao obnovu rada medresa u Cazinu, Tuzli, Mostaru, a njemu to nije bilo po volji. A sada on obilazi te medrese i nudi im svoje knjige, od kojih su neke plagijati. Nije to nemoralno, to je profitibilno.

Peto, njegova sam najveća greška zato što sam u odlučnom trenutku stao u obranu legaliteta i legitimiteta Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Sandžaku, kojeg su napali tursko-srpska urota radi uspostave prosrpskog parareisa za Srbiju. Spahić ništa ne zna o Sandžaku, ali zna da bude protiv svega što je u Sandžaku autentično, legalno i legitimno. Stoga neće biti čudo ako se parareis naturalizira u Sarajevu. A to i jeste glavni cilj da se iz Beograda ovlada Islamskom zajednicom u Sarajevu. Aleksandar Vučić je ulazio u Begovu džamiju u obući. Nije to servilnost pred srpskim političarem, već je to otvorenost za sve političke opcije u odnosu na Islamsku zajednicu.

Šesto, njegova sam najveća greška zato što sam pokrenuo izgradnju administrativnog centra Rijaseta Islamske zajednice na Kovačima, protiv kojeg je on podigo jaransko-novinsku i drugu javnu hajku da se taj genracijski poduhvat osujeti. Nije to pobuna protiv napretka, već je to potreba da se ne miće s mindera.

Sedmo, njegova sam najveća greška zato što sam sedam godina u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka sudjelovao na Svjetskom ekonomskom forumu u Dovosu bez njegove i suglasnosti njegove minderske grupe, koja decenijama djeluje u Islamskoj zajednici na lovolorikama svojih stvarnih i izmišljenih zasluga. Nije to bruka. To je sujeta kojoj se ne može odoliti.

Osmo, njegova sam najveća greška zato što sam inicirao donošenje Rezolucije Europskog parlamenta o srebreničkom genocidu te temeljem toga da se u Europi 11. juli proglasi “danom sjećanja na srebrenički genocid”. To je danas na djelu u Velikoj Britaniji. Ali, nije u Spahićevoj glavi, jer je to izvan domašaja njegove pameti koja se proteže od Baščaršije do Marin Dvora. Nije to kratkovid. To je samovid koji sebičnom razgaljuje dušu.

Deveto, njegova sam najveća greška zato što sam bio i ostao neovisan u svom radu i nisam obraćao pažnju na medijski linč protiv mene, u kojem je Mustafa Spahić dobrano sudjelovao, ali se nijedan muftija nije usudio da ga u tome omete, kao što su sadašnje muftije revnosne da ga brane na štetu svog kolege muftije iz Zagreba. Nije to neprincipijelono. To je lojano po svaku cijenu.

Deseto, ja sam najveća greška Mustafe Spahića zato što mi je dodjeljena UNESCO-va nagrda za mir 2003. god. Kao dokaz da je to njegova najveća greška Mustafa Spahić je napisao knjigu pod naslovom: “Sudba nije udba”, u kojoj me zbog toga optužujuje da sam špijun Izraela i doušnik Kisindžera. Bosna ima jednog Nobelovca Ivu Andrića, jednog Oskarovca Danisa Tanovića i jednog Uneskovca, ali Bosna ima i jednog Mustafu Spahića, koji smatra da je njegova najveća greška što je reisu-l-ulema u Bošnjaka dobitnik tog velikog svjetskog priznanja, među kojima je, između ostalih, i Jasar Arafat. Nije to ljubomora. To je briga da Islamska zajednica ne iskoraći izvan svog uskog kruga, kojeg on može da kontrolira.

Jedanaesto, ja sam njegova najveća greška zato što nisam uklanjao ljude po njegovom nalogu, niti sam primao ljude u Islamsku zajednici po njegovoj volji. A to je bio njegov uvjet, reket, da me ostavi na miru. To zadovoljstvo on ima danas.

Dvanaesto, ali moja najveća greška bila je što sam spasio Islamsku zajednicu od raspada nakon pojave “Zelene knjige”, u kojoj je hrvatska obavještajna služba navela imena hodža, koji su navodno surađivali sa bivšom komunističkom udbom. No, ja sam ponosan na činjenicu da nisam dozvolio da se Islamska zajednica oko toga podijeli i nikad više ne sastavi, jer to je bio cilj. Ovo što Mustafa Spahić sada radi u suradnji s “Oslobođenjem”, nakon uspješnog i časnog izbora, reizbora, reisu-l-uleme predstavlja napad na jedinstvo dina i ummeta. Što se prije to shvati, bit će bolje za jedinstvo dina i ummeta.

Postscriptum:
Ispričavam se muslimanima i muslimankama u domovini i svijetu što nije bilo drugog načina da se ukaže na munker, neprimjereni javni gibet Mustafe Spahića. Osjećao sam to svojom moralnom obavezom po hadisu Allahovog Poslanika da: – Ako vidite munker, pokušajte ga rukom otkloniti, ako ne možete, onda jezikom, a ako ni to ne možete, onda srcem prezirite, ali to je najslabija vjera – iman. Ja evo činim to pismom u namjeri i nadi da olakšam posao svom nasljedniku reisu-l-ulemi Husjenu ef. Kavazoviću, kojem nije lahko nositi se s ovom pojavom. Ali, uvjeren sam da će zdrav razum prevladati i da će umni, moralni i duhovni mozgovi shvatiti da svemu ima kraj pa i gibetu Mustafe Spahića, koji je štetan i opasan po jedinstvo dina i ummeta, štetan je i opasan po zrav međuljudski odnos u Islamskoj zajednici i u našem narodu.

Učim iskrenu dovu Svevišnjem Allahu da moj nasljedink reisu-l-ulema Husejn ef. Kavazović ne doživi istu sudbinu, kao i ja, da nakon hvalospjeva bude osuđen na Stahićevo grdosljavlje ako se ne udovolji njegovim željama i zahtjevima u Islamskoj zajednici.

https://stav.ba/slucaj-koji-to-nije-zasto-mustafa-spahic-n…/

Allahu Svemogući, osnaži nas u vjeri i moralu!

Allahu Sveznajući, pouči nas da znademo razliku između dobra i zla u nama i oko nas!

Allahu Milostivi, omili nam lijepu riječ među nama!
Amin!