Dolazak islamske civilizacije na Balkan

0
99

Presudni faktori u širenju islama na Balkanu jesu jednostavnost, prirodnost, pitkost i jasnoća islamskog učenja. Nesumnjivo je da su stimulans islamizacije bila osmanlijska osvajanja. S Osmanlijama je došla nova civilizacija, novi način života, novi međuljudski odnosi i bogatiji život. Zapravo, logičnost islama davala je dodatni element atraktivnosti islama.

Pitanje koje je, bez obzira na vrijeme, aktuelno i dominantno jeste pitanje Osmanlija i njihovih osvajanja. Islamska civilizacija koja se, prodorom Osmanlija, širila dotakla je najudaljenije meridijane Zemlje, pa tako i Balkan. Dolaskom islama sa Osmanlijama data je sloboda vjere svima. Teze o nasilnom obraćanju kršćana i bogumila na islam počele su otvoreno propagirati Pravoslavna i Katolička crkva u vrijeme kada počinju nacionalnooslobodilačke borbe krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Taj trend će nastaviti i mnogi pisci. U svom proglasu iz 1711. godine pravoslavnim poglavarima na Balkanu, ruski car Petar I govorio je da je islam nasilno nametnut. Sa islamske tačke gledišta, prelazak u islam je legitiman samo ukoliko je isključivo čin lične odluke, odnosno, ukoliko je akcenat prihvatanja na samom akteru ovog čina. Položaj kršćana u Osmanlijskoj državi izražen je njihovim pravnim, ekonomskim i duhovnim odnosom prema toj državi… Pravo na rad nije nikom uskraćivano. Takav tretman imali su svi oni koji su radili na zemlji, bez obzira kojoj vjeri pripadali. Obzirom da su Osmanlije imali puno vremena, mogli su nesmetano, da su htjeli, izvršiti islamizaciju. To je vlast i zvanično zabranjivala. Zabilježen je primjer da je neki sultan to pokušao, traživši od šejhu-l-islama Ali-ef. Zembilija dozvolu, ali mu se energično suprotstavio, objasnivši mu da je to protuislamski. Mehmed je sličan dokument dao jerusalemskom patrijarhu 1457-8. godine, kojim mu daje zaštitu i vlast nad svim svetim mjestima i njegovim posjedima. Presudni faktori u širenju islama na Balkanu jesu jednostavnost, prirodnost, pitkost i jasnoća islamskog učenja. Nesumnjivo je da su stimulans islamizacije bila osmanlijska osvajanja. S Osmanlijama je došla nova civilizacija, novi način života, novi međuljudski odnosi i bogatiji život. Zapravo, logičnost islama davala je dodatni element atraktivnosti islama. Srpski autori će zastupati drugačije stavove. Mile Nedeljković tvrdi da su Turci uzimali od raje sve što su nalazili kod njih, da su uzimali porez za prijelaz preko rijeke, za ribolov, porez na neoženjene, oženjene, porez od Srba za udisanje carskog zraka i hodanje carskom zemljom. Takvu je tezu razvio Radovan Samardžić 1991. godine u studiji Prodor islama u jugoistočnu Evropu. Na drugoj strani, tu staru tezu hrvatske historiografije sažeo je nešto ranije (1967.) dr. O. Dominik Mandić u knjizi Etnička povijest Bosne i Hercegovine. S druge strane, svjetski priznati autori iznose indikativne stavove po ovom pitanju. Tomas Arnold u svom djelu kaže: „Širenje islama među Srbima započinje poslije bitke na Kosovu polju. Znatan dio onih iz starih feudalnih porodica koji su preživjeli kosovski boj ili koji nisu iselili u susjedne kršćanske države, svojevoljno je prigrlio Muhammedovu vjeru. I upravo u ovim preobraćenim plemićima sultani su našli najvjernije propagatore za širenje islama…“

Poznati američki autor Džon Esposito kaže da je islam bio tolerantan spram Jevreja i kršćana, jer su muslimani kršćanima ostavljali ingerencije i autonomnost da među svojim istovjercima odnose reguliraju u skladu sa svojom vjerom. Za vrijeme Osmanlija, posebno u njihovim velikim gradovima, živjelo je i uspješno poslovalo na hiljade manje ili više imućnih trgovaca Grka, Jermena, Srba, Vlaha, Jevreja i drugih koji nikada nisu ostavili svoju kršćansku, uglavnom pravoslavnu, odnosno, jevrejsku vjeru. Mehmed Fatih je Pravoslavnu crkvu zaštitio 1453. godine ugovorom sa istanbulskim patrijarhom, a isto je postupio, vjerovatno, i sa Bosanskom crkvom, ali original nije pronađen. Što se tiče Katoličke crkve, kada je Fatih osvojio Bosnu donio je Ahdnamu 28. maja 1463. godine, koja je primjer garancije sigurnosti i zaštite franjevcima. Ahdnamu je potpisao nakon susreta sa fra Anđelom Zvizdovićem u kojoj stoji: „Ja sam sultan Mehmedhan. Neka je poznata svima, uopće od prostog puka, kao i odjeljenjima, ova moja vlastodržaća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje niti pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih, niti od mojih podanika – raje, niti od svega stanovništva cjelokupne moje države. Spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih, ni njihov život, njihov imetak ni njihove bogomolje. Također, iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga, spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i Gospodarom Zemlje i nebesa, sa sedam mushafa, sa velikim Božjim vjesnikom (Muhammedom), i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovome što je napisano nikoje lice ne smije se suprotstaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovijedi budu pokorni. Pisano 28. maja 1463. godine na granici Milodraža. Fatih sultan Mehmed.“

doc. dr. hfz. Almir Pramenković

Izvor: fis.edu.rs


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.