Amerika, Goražde – Neadekvatno obrazovanje, neprilagođen ambijent i okruženje za život, nezaposlenost i brojne barijere, kako administrativne, tako i arhitektonske, guraju slijepe i slabovidne osobe u nezavidan položaj i još veći mrak, iz kojeg teško izlaze.
Međutim, ne i Nadinu Imamović, 19-godišnju Goraždanku, koja svojom upornošću i odlučnošću želi pokazati ljudima da ih nedostaci ne mogu spriječiti u ispunjenju ciljeva, a ona ih je postigla mnogo.
Kako kaže, uprkos svim teškoćama s kojima se suočavaju slijepe i slabovidne osobe, to je nije omelo da se pokaže i dokaže u raznim oblastima.
“Bez obzira na probleme s vidom, postigla sam velike rezultate. Do sedmog razreda školovala sam se u Osnovnoj školi ‘Fahrudin – Fahro Baščelija’ u Goraždu. Obrazovanje u školi koju pohađaju djeca koja nemaju nikakvih poteškoća s vidom nije bilo lagano, ali zahvaljujući mojim divnim nastavnicima, mojim divnim drugarima i mojoj mami, uspjela sam postići odličan uspjeh i dobiti divno iskustvo, koje ću pamtiti zauvijek. Također, dok sam bila u Goraždu, bavila sam se folklorom i pjevanjem. Sve to nastavila sam u Sarajevu, gdje moji uspjesi nisu prestali, počela sam pjevati u Kulturno-umjetničkom društvu ‘Ivo Lola Ribar’, potom u KUD-u Saobraćajac, gdje sam ostala do odlaska u Ameriku”, priča Nadina.
Odlazak u SAD, daleko od porodice
Kroz program razmjene učenika, Nadina je godinu dana provela u srednjoj školi “Winston Woods” u SAD-u i svojom upornošću i talentom naprosto oduševila Amerikance, o čemu su pisali i tamošnji mediji.
Ustupljeno Al Jazeeri
“Za YES [Youth Exchange and Study] program saznala sam nakon što je jedna djevojka iz moje škole aplicirala i otišla u Ameriku. Po povratku ispričala nam je kakav je to program i kakve mogućnosti otvara. Tada nisam ni sanjala da mogu uspjeti, a samo dvije godine poslije našla sam se u Americi, kao jedna od 12 učenika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, koji su također bili dio ovog programa. Razlika je jedino u tome što su oni zdravi i niko nema poteškoća osim mene”, ističe ova hrabra djevojka, koja se odvažila na ovaj veliki korak, daleko od mame, koja joj je najveća podrška.
“Moj boravak u Americi jedno je od najljepših iskustava u životu. Mnogo sam toga naučila i vidjela. Stekla sam mnogo prijatelja. Imala sam veliku podršku i pomoć porodice Denning u Greenhillsu, moje ‘host’ porodice koja me je primila. Zajedno smo pisali pjesme, ili išli na skijanje, vozili bicikl i još dosta toga.”
“Svi su me jako lijepo prihvatili i u školi, koja, moram napomenuti, nije škola za slijepe. Osoblje i učenici škole i profesori su me toliko zavoljeli i prihvatili kao da sam oduvijek bila tu s njima. Uvijek su mi pružali pomoć i podršku ukoliko mi je ona bila potrebna.Tu sam bila na jednom specifičnom programu, koji se zove AGS [Academy of Global Studies]. Kroz taj program djeca uče ne samo o Sjedinjenim Američkim Državama, nego i o cijelom svijetu. Kompletan rad učenika je zasnovan na grupnom radu na tom programu”, ističe Nadina, koja je ponosna i na ostale oblasti u kojima je ljude oko sebe “ostavljala bez teksta”.
‘Nisam ni sanjala da ću skijati’
Svoje mjesto pronašla je u dva školska hora, gdje je oduševila sve, uključujući i direktoricu škole, a posebno je ponosna na svoje sportske rezultate, među kojima izdvaja skijanje, što je za slijepe osobe nezamislivo.
Ustupljeno Al Jazeeri
“Nikada nisam ni sanjala da ću jednoga dana ići na skijanje. Početak mi je bio pomalo strašan, ne zato što ne vidim dobro, već što nemam iskustva u skijanju. Ali, ubrzo nakon toga, uspjela sam naučiti tehnike skijanja i skijati mnogo teške dionice. Kako ni ljudi u Americi nisu navikli da vide nekoga ko ne vidi dobro da se bavi skijanjem, svi su bili oduševljeni, i to me ohrabrilo da skijam i do dva puta sedmično. Moram priznati da sam iznenadila samu sebe. U Ameriku sam otišla s talentom za muziku, a vratila se s talentom za sportove”, dodaje uz osmijeh.
Nadina kaže da joj je rastanak s divnom porodicom koja ju je primila teško pao, ali da se vratila s prelijepim uspomenama, koje će pamtiti cijeli život. Na to će je podsjećati i pregršt diploma koje je osvojila u Americi, za uspjehe u školi, ali i one za iskazanu hrabrost i sportske rezultate.
“Moram pomenuti Roxie, mog psa vodiča, kojeg sam, uz pomoć ‘host tate’ Paula, uspjela sama trenirati, što je također divno iskustvo, jer sam naučila mnogo o psima. U isto vrijeme osjećam i tugu i sreću, jer mi je bilo zaista teško se rastati s njima, ali i u Bosni su me čekali moji dobri prijatelji i moja mama. Od srca zahvaljujem svim ljudima koji su mi na bilo koji način pomogli i koji su bili dio mog uspjeha. Veoma sam sretna što sam dobila šansu da odem u Ameriku i da predstavim Bosnu i Hercegovinu najbolje što mogu. Jako sam oduševljena i sretna što sam uspjela pokazati da i mi koji smo slijepi možemo mnogo toga postići, bez obzira gdje se nalazimo. Također, želim uputiti poruku svim ljudima koji imaju slične probleme kao ja – samo optimizam, volja, želja i istinski trud će vas dovesti do ciljeva koje imate”, kaže ova odlučna i hrabra djevojka.
Američki mediji o djevojci iz BiH
Kako je slabovidna djevojka iz Bosne i Hercegovine oduševila Amerikance pisali su i tamošnji mediji.
Ustupljeno Al Jazeeri
“Trener Anthony Boyd očekivao je da će Nadina u utrci učestvovati kao rekreativac, ali ona se željela takmičiti. Budući da vidi sjene i obrise, Nadina je vježbala s pomoćnikom, osobom koja je držala za ruku i trčala pored nje. Jednog dana pomoćnik se nije pojavio na treningu, ali Nadina nije odustala. Željela je trenirati, pa je pozvala trenera Boyda da je prati.”
“Nisam trčao godinama i ona me doslovno vukla. Rekao sam da bismo možda trebali napraviti pauzu. To iskustvo mi je otvorilo oči. Treniram već 30 godina i doživio sam mnogo toga, ali ovo je najbolja stvar koja mi se dogodila”, rekao je Boyd za The Community Press.
Izvor: Al Jazeera
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
