Islamska zajednica, kao krovna institucija muslimana u Srbiji i kao jedina institucija koja je ostala bošnjačkom narodu, veliki je magnet za medije. Posebno poslije neuspjelog pokušaja rušenja legalnih i legitimnih inistitucija Islamske zajednice interesovanje za rad i planove Islamske zajednice je izuzetno veliko.
——————————-
Autonomnost Islamske zajednice je ugrožena od strane vlasti formiranjem podaničke paravjerske zajednice sa ciljem manipulacije i stvaranja prividne slike o poštivanju vjerskih i ljudskih prava muslimana. Vlast hoće poslušnike u političkom i vjerskom životu Bošnjaka. Našla ih je u liku izdajica bošnjačkih interesa i ponadala se da je „ubila” svaku našu inicijativu i želju za ravnopravnošću i partnerstvom unutar zajedničke nam države Srbije.
Međutim, ta želja nije nestala, ona svakim danom biva sve jača. Pripadnici Islamske zajednice neće ustuknuti ni jedan milimetar na putu njene odbrane, bez obzira koliko jaki bili napadi vlastodržaca, ali neće ni otići u krajnost i ekstremizam kako bi se odbranili. Oštrina i odlučnost u odbrani naših prava i stavova ne znače isključivost i aroganciju. Zato smatramo da se razgovorima na zdravoj osnovi mogu riješiti problemi na relaciji Ministarstvo vjera – Islamska zajednica, uz poštovanje naših osnovnih prava, što se može uzeti za polaznu osnovu nekih budućih razgovora, ako do njih dođe. Muslimani po vjeri, Bošnjaci po nacionalnosti, zajedno sa Albancima, Srbima, Romima, Gorancima i drugima u jedinstvenoj, tradicionalnoj Islamskoj zajednici u Srbiji. Međutim, pozitivnih koraka od strane Beograda još nema, ali zato ima diskriminacije koja se najčešće ogleda u sljedećem: „Ustav Srbiju definiše kao državu Srba i ostalih građana.“ Znači li to da su Bošnjaci podstanari u sopstvenoj državi, narod manje vrijedan od većine, narod sa manje prava na Srbiju od Srba. Da li nas sa ovakvim stavom vlast tjera iz Srbije?
Himna naše države je „svečana pjesma“ „Bože pravde“ u kojoj se veliča i uzdiže samo većinski narod i srpske zemlje. Nas i ostalih nema nigdje. Koje su to srpske zemlje? Da li je i Srebrenica platila krvlju 8.000 žrtava da bi postala „srpska”?
Obrazovanje na bosanskom jeziku – mrtvo slovo na papiru
Po zakonu imamo pravo obrazovati se na maternjem bosanskom jeziku. U Sandžaku se nigdje, ama baš ni u jednoj školi ne poštuje pomenuta zakonska regulativa. Dešava se da nastavnici vrše pritisak na djecu koja govore jekavicom, tražeći da pričaju ekavicom. U jednoj novopazarskoj osnovnoj školi učiteljica „muslimanka” ismijava djecu što ne govore „lepo” i moderno, nego pričaju „lijepo”, što je zaostalo, starinski i „seljački”, kako ona reče.
Vlast podržava paravjesrku zajednicu, dok se u slučaju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori zalaže protiv novonastale Crnogorske pravoslavne crkve. Ministarstvo vjera na čelu sa ministrom Šijakovićem pritiska Islamsku zajednicu. Najsvježiji primjeri su: ugrožavanje islamske vjeronauke; ukidanje stipendija studentima Fakulteta za islamske studije, a zatim ponovno vraćanje istih na snagu; ukidanje zakonskih dotacija „Glasu islama“, jedinom vjerskom glasilu muslimana u Srbiji. O nebrizi za vjerske i kulturne spomenike Bošnjaka da ne govorimo. Teža nebriga se ogleda prema vakufskoj imovini koja se prodaje i oduzima i pored postojanja zakonske regulative koja to izričito zabranjuje. Sjetimo se zgrade Islamskih ustanova, Novopazarske banje, Bolničkih livada, Gazilara, imanja kod Pete mjesne zajednice, imovine na Paricama, Hadžetu itd, itd.
Zaposlenost muslimana u državnim organima, institucijama i preduzećima koja se finansiraju iz javnog budžeta je skoro na nultoj tački! Struktura uposlenih nije proporcionalna broju stanovnika u sandžačkim gradovima. U Priboju je stopa nezaposlenih Bošnjaka visoka. U Novoj Varoši i to malo Bošnjaka što je ostalo marginalizuje se i nema ih na funkcijama, pa čak i na najobičnijim radnim mjestima. Većina tamošnjih muslimana je nezaposleno. U Prijepolju su Bošnjaci u najvećoj mjeri diskriminisani po svim osnovama. Iako čine polovinu tamošnjeg stanovništva vrlo malo njih je zaposleno na odgovornim funkcijama, ili bilo kakvim radnim mjestima. U Sjenici Bošnjaci čine 86% stanovništva, a njih oko 5% je uposleno u državnim ustanovama. U Novom Pazaru je skoro 90% Bošnjaka, a u policiji i pravosuđu ih je neznatan broj. U Tutinu vrlo malo Bošnjaka ima rukovodeće pozicije u državnim ustanovama, iako oni čine 99% stanovništva. Da li je ovo diskriminacija?
U sandžačkim gradovima samo par ulica nosi bošnjačke nazive. Neasfaltiranost ulica, posebno u naseljima u kojima muslimani čine većinu, očigledna je. Pogledajte Tutin i Sjenicu, kao da smo u Srednjem vijeku, što se puteva tiče. Novopazarska naselja Ćeremidžinica, Bukreš, Hadžet, Mur, Selakovac i dr. najbolji su svjedoci ovog vida diskriminacije. Pokrivenost kablovskom mrežom, internetom i kvalitetnom fiksnom telefonijom je očajna. U mnogim sandžačkim naseljima u kojima muslimani čine većinu nema kablovske televizije. Interneta nema u mnogim seoskim i prigradskim naseljima. Tamo gdje ga ima on je spor, sa čestim prekidima i bez stalne konekcije, zato što je fiksna telefonska mreža nekvalitetna. Da kojim slučajem većinski narod čini većinu u pomenutim naseljima internet i fiksna telefonija bili bi kvalitetni kao u najzabačenijim golijskim selima.
Muslimanski đaci u školama sa srpskim imenima
Skoro sve osnovne škole u Sandžaku nose nazive uglednih Srba. Od 12 osnovnih škola u Novom Pazaru samo jedna nosi bošnjačko ime – Rifat Burdžević Tršo. Gradska biblioteka nosi naziv „Dositej Obradović“. Od 7 osnovnih škola u Tutinu, tri imaju bošnjačko ime, računajući i Mešu Selimovića kojeg Srbija zove Srbinom. U Prijepolju i Priboju ni jedna osnovna škola ne nosi bošnjački naziv. Sveti Sava je školska slava, pa su i bošnjačka djeca prinuđena da joj prisustvuju i pjevaju svetosavsku himnu. U učionici jedne novopazarske škole naslikana je velika slika Svetog Save na zidu. Da ironija bude veća u toj učionici je odjeljenje čiji su svi polaznici muslimani. U jednoj novosagrađenoj školi u Novom Pazaru, učiteljica, Srpkinja po nacionalnosti, tražila je od djece da stoje tri minuta šutnje u znak odavanja pošte preminulom Patrijarhu Pavlu. U ovom odjeljenju sva djeca su muslimanske vjere. Nije moguće da učiteljica to nije primijetila?
Sandžak je najsiromašnija regija ne samo u Srbiji, već i šire. To je zato što se potpuno izbjegava ulaganje u njega. Fabrike se ne grade, a i ono što je imalo to je pokradeno i zatvoreno. Ali zato je u Prokuplju otvorena novu fabrika u kojoj se planira uposliti više od hiljadu radnika. Slično je i sa Zrenjaninom gdje je skoro otvorena nova fabrika u kojoj je uposleno više stotina ljudi. Kada će vlast otvoriti novu fabriku u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Priboju…? Kod nas planiraju da grade modernu deponiju, da nas ekološki unište i zagorčaju nam i onako težak život. Pešter se devastira, ekološki uništava vojnim vježbama, stočni fond opada zbog niskih otkupnih cijena. Jednom riječju, sistematski se uništava ono što je bošnjačko. Izbjegava se izgradnja puteva i auto-puteva, pruge kroz Sandžak, kako bi nas otrgli od ostatka svijeta. Političko-vjerska situacija u Sandžaku se namjerno „talasa” kako bi se kod stranih investitora otupila želja za ulaganjem. Ko bi pametan ulagao u nestabilan i nesiguran region? Želja beogradske vlasti je da od Sandžaka napravi geto u kome cvjetaju kriminal, prodaja droge i oružja, korupcija i mito. Sve što je pozitivno marginalizuje se i nipodaštava do te mjere da nas nema ni na turističkim mapama, znakovima na putevima, posebno kada su u pitanju vjerski i kulturni objekti Bošnjaka.
U Srbiji je na snazi tiha asimilacija. U novom pasošu državljanstvo je definisano kao srpsko. Zašto u pasošu ne stoji državljanstvo Republike Srbije? Zato da bi se mi i ostali navikli na riječ „srpsko”, i tako budemo asimilirani.
Od svih televizija sa nacionalnom frekvencijom samo na vojvođanskoj televiziji se u vremenskoj prognozi na mapi Srbije prikazuje Novi Pazar, iako je to peti po veličini grad u Srbiji. To zato što se želi sakriti činjenica da je Novi Pazar administrativni, intelektualni, ekonomski i svekoliki centar Sandžaka i ovog dijela Srbije. Na putu kroz Srbiju do Pazara postoji samo jedna tabla gdje piše u kom je pravcu i koliko kilometara nam ostaje do njega. I to je način da se prikrije istina o jednom narodu, njegovim gradovima i selima, o ljudima koji su krivi samo zato što su muslimani. Zar nabrojano nije segregacija?
Autor: Sead Šaćirović
